Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Umjetnička po-etika Olivera Frljića

Zašto ne filmovi: Ana-Marija i Ivan Grgić ili Goran i Slobodan Čengić?

 
 
U Zagrebu je 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu počinjen okrutan zločin kada je pripadnik Hrvatske vojske ubio 12-godišnju djevojčicu Aleksandru Zec i njezine roditelje, Srbina Mihajla i Hrvaticu Mariju, što je u javnosti izazvalo konsternaciju, strah i uznemirenje. Arhibarbarski zločinački čin ubojstva 12-godišnjeg djeteta i njegovih roditelja privukao je pozornost te pobudio i motivirao emocionalni, etički i socijalni senzibilitet, empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljića; pa je on u travnju 2014. režirao kazališnu predstavu „Aleksandra Zec“. Stručna je kritika predstavu pozitivno ocijenila, publika je toplo prihvatila, dobila je i nagrade na kazališnim festivalima, a redatelj i predstava dobili su veliki publicitet u glasilima javnog informiranja kao primjer te univerzalni kanon antiratne kazališne estetike, umjetničke i društvene senzibilnosti i etike te mirotvorstva i humanizma. 
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/novska.hr_UserFiles_Image_gallery_5_805x500-1_Domovinski6.jpg
Novska 1991.
 
U društvenom pak i etičkom kontekstu ta je kazališna predstava u nekim interpretacijama postala i sinonim za hrvatske ratne zločine, okrutnosti i nehumanosti počinjene i manifestirane u obrambenom i oslobodilačkom ratu koji se na području Hrvatske vodio preko četiri godine od 1991. do 1995. godine. Štoviše, taj zločin pervertiranog uma i još izopačenijeg srca obrađen u toj kazališnoj predstavi vremenom je postao i metafora te stigma hrvatske ratne neetičnosti, bešćutnosti, krivnje, okrutnosti, nehumanosti, zločina, zločinstva pa implicitno i genocidnosti; i temeljna etička i moralna atribucija i odrednica hrvatskog sudjelovanja i vojnog djelovanja tijekom nametnutog rata i protjerivanja Hrvata i ostalih nesrba s okupiranih dijelova Hrvatske, te odvođenja nekih i u logore u Srbiji.  Poruka pak redatelja odnosno predstave sadržana u njezinu narativu osuda je bešćutnosti, neetičnosti, nesolidarnosti, nehumanosti, zločina i zločinstva; s težnjom i ciljem da ta poruka bude općeljudska, svevremenska i univerzalna, što je i javno deklarirani kredo kazališne poetike i estetike redatelja Olivera Frljića i koja po tomu korespondira s vrjednotama etike, solidarnosti, humanizma, univerzalnosti, pacifizma i kozmopolitizma.
 
Kazališni redatelj Paolo Magelli nedavno je izjavio: „Frljić je veoma nadaren umjetnik. Promatrajući njegove provokacije s etičkog i moralnog stanovišta, gotovo sam uvijek suglasan s njegovim polazištima, jer su veoma moralna, humana i pacifistička“. A koliko su polazišta redatelja Olivera Frljića stvarno etična, humana, pacifistička, univerzalna i kozmopolitska; odnosno koliko je za njega svaki zločin i ovdje i tamo i jučer i danas umjetnički izazov i motiv te etički i humanistički imperativ za kazališnu kreaciju i čin, vidjet će se i spoznati iz konkretnih događaja i primjera te personalnog, društvenog i etničkog konteksta njihova događanja.
 
U mjestu Ervenik nedaleko od Benkovca u samoproglašenoj „republici srpskoj krajini“ obitelj Drage i Nevenke Čengić bila je jedna od svega nekoliko preostalih hrvatskih obitelji koje još nisu bile protjerane iz svog doma i zavičaja. Godine 1992., 18. siječnja, susjed i poznanik Čengićevih srpske nacionalnosti i pripadnik srpskih paravojnih jedinica okrutno je u njihovoj kući ubio Čengiće, majku i oca Dragu i Nevenku te sinove 4-godišnjeg Gorana i 11-godišnjeg Slobodana. O okrutnom zločinu ubojstva obitelji Čengić s dvoje maloljetne djece u njihovoj kući u Erveniku opširno su izvijestila tiskana i elektronska glasila javnog informiranja, a okrutni zločin u javnosti je izazvao konsternaciju, strah i uznemirenje.
 
Arhibarbarski zločinački čin ubojstva 4-godišnjeg dječaka Gorana, njegova brata 11-godišnjeg Slobodana i roditelja u njihovoj kući, nije privukao emocije i pozornost te pobudio i motivirao javno proklamirani i glorificirani emocionalni, etički i socijalni senzibilitet; empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljića, pa on nije režirao kazališnu predstavu „Goran i Slobodan Čengić“! Zašto okrutno ubojstvo dvojice dječaka, zločin etički i moralno (ne i pravno jer je to dvostruko djecoubojstvo) jednak onomu koji je počinjen nad djevojčicom Aleksandrom Zec, nije privukao emocije i pozornost redatelja Olivera Frljića te mu bio umjetnički izazov i motiv  te etički i humanistički imperativ za umjetničku kreaciju i kazališni čin, pitanje je na koje treba odgovoriti? Tim više je ta emocionalna, etička i umjetnička neosjetljivost na taj zločin neočekivana, kontroverzna, paradoksalna i nelogična u kontekstu javno proklamirane i glorificirane te na primjeru tragedije Aleksandre Zec i njezinih roditelja pokazane i dokazane Frljićeve emocionalne, etičke i socijalne senzibilnosti; empatije, solidarnosti, umjetničke vokacije, kazališne poetike i estetike, humanizma, univerzalnosti i kozmopolitizma. A koje, Frljićev negativan emocionalni, racionalni i umjetnički pristup i odnos po nehumanosti jednakom događaju odnosno zločinu ubojstva  maloljetne braće Čengić – otkriva u pravom tj. istinskom sadržaju i značenju. A to je da su oni velikim dijelom selektivni, utilitarni i determinirani ideološkim i etničkim kriterijima i ključem, što ujedno znači i da su stvarno antietični, antisocijalni, antihumani, antipacifistički, antiuniverzalni i antikozmopolitski!
http://arhiv.braniteljski-portal.hr/files/images/ervenik12091.clanak.jpg
Obiteljska grobnica obitelji Čengić
 
U grad Novsku 19. ožujka 1993. preodjeveni u odore Hrvatske vojske neopazice su ušla dva pripadnika „vojske srpske krajine“, provalili u kuću hrvatske obitelji Stjepana i Tomislave Grgić te okrutno ubili njih i njihovu djecu 5-godišnju kćer Ana-Mariju i 14-godišnjeg sina Ivana. O okrutnom  zločinu ubojstvu obitelji Grgić s dvoje maloljetne djece opširno su izvijestila tiskana i elektronska glasila javnog informiranja, a okrutni zločin u javnosti je izazvao konsternaciju, strah i uznemirenje. Arhibarbarski zločinački čin ubojstva 5-godišnje djevojčice Ane-Marije, njezina 14-godišnjeg brata Ivana i roditelja u njihovoj kući, nije privukao emocije i pozornost te pobudio i motivirao javno proklamirani i glorificirani emocionalni, etički i socijalni senzibilitet; empatiju, solidarnost, umjetničku vokaciju te kazališnu poetiku i estetiku redatelja Olivera Frljić, pa on nije režirao kazališnu predstavu „Ana-Marija i Ivan Grgić“! Zašto, a zašto nije? O tomu zašto nije ovdje dvojbe nema i ne može je biti, jer je na to odgovoreno i obrazloženo u prethodnom odlomku teksta!
 
Kako redatelj Oliver Frljić nije režirao kazališne predstave „Goran i Slobodan Čengić“ te „Ana-Marija i Ivan Grgić“, ti zločini višestrukog okrutnog djecoubojstva nisu postali sinonim za srpske zločine, okrutnosti i nehumanosti počinjene i manifestirane na području Hrvatske u agresivnom ratu koji se vodio od 1991. do 1995. godine. Štoviše, ti zločini vremenom nisu postali i metafora te stigma srpske neetičnosti, bešćutnosti, krivnje, nesolidarnosti, okrutnosti, nehumanosti, zločina, zločinstva pa implicitno i genocidnosti; i temeljna etička te moralna atribucija i odrednica srpskog sudjelovanja i vojnog djelovanja tijekom ratne agresije te i okupacije dijelova Hrvatske. Čime je pokazano i dokazano da su Frljićeva etika, socijalna osjetljivost, solidarnost, empatija, umjetnička vokacija te kazališna poetika i estetika; velikim dijelom selektivni, utilitarni i determinirani ideološkim i etničkim kriterijima i ključem! A što je sve jako, jako daleko od samodopadno proklamirane i od lobija mistificirane i glorificirane etičnosti, humanosti, univerzalnosti, pacifizma i kozmopolitizma. Autentični humanist, pacifist i kozmopolit; za razliku od palanački etnički i religijski ostrašćenog te sektaški i dogmatski ideologiziranog provokatora, nema selektivan nego univerzalan pristup i svi su mu ljudi i njihova (ne)djela jednaki te za sve nevine žrtve jednako (su)osjeća neovisno od njihove vjere, ideologije, etničkog podrijetla i nacije. Ničije pak zločine ne ističe i ne naglašava, niti ičije zločine umanjuje i prešućuje, te su mu svi zločini i zločinci jednako odiozni te društveno i etički neprihvatljivi i za trajnu osudu! Može li se u taj prethodno navedeni  sustav logičkih načela  te etičkih, društvenih i umjetničkih vrijednosti i normi uklopiti kazališni redatelj Oliver Frljić? Na temelju u prethodnom dijelu teksta iznesenih valjanih i relevantnih činjenica; procijenite, prosudite i  odgovorite sami!
 

Blaženko Strižić

Povezani članci

Nova knjiga Zdravka Tomca

HF

Debata razotkrila boljševike, anarhiste…

HF

Četnici u pravoslavnim mantijama

HF

Plenkoviću smeta sve što je domoljubno

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...