Postojanje Jugoslavije predstavljalo je negaciju uspostave i postojanja hrvatske države
Idejni sljedbenici i nasljednici bivših jugokomunističkih struktura, čiji su pripadnici do 1990. godine nasilnim sredstvima i metodama gušili svaku pomisao na hrvatsku državu, uporno i nametljivo obmanjuju hrvatsku javnost lažnim isticanjem da je današnja hrvatska država nastala na partizansko-komunističkim temeljima i da zasluge za njezinu uspostavu pripadaju više onima koji su se u vrijeme Drugog svjetskog rata borili za komunističku Jugoslaviju nego Hrvatima koji su je 1990. godine ostvarili i u Domovinskom ratu obranili. Jugokomunistički pokret prikazuju kao antifašistički, a ulogu Josipa Broza Tite u tom pokretu nameću kao temeljnu vrijednost u uspostavi današnje suverene i demokratske države Hrvatske. Pod plaštem antifašizma hrvatsku (ustaško-domobransku) borbu, u uspostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske (NDH), prikazuju kao fašističku, dok partizansko-komunističku, čiji je cilj bio srušiti NDH i uspostaviti komunističku Jugoslaviju, ističu kao antifašističku i moralno opravdanu.
Nema razlike između ovih na slici koji su "oslobodili" Zagreb i njihovih sljedbenika iz SDP-a, HNS-a, IDS-a, Laburista, SAB-a…
Nametanjem vrijednosti (komunističkog) antifašizma nastoje uvjereti hrvatsku javnost, posebno mlađu hrvatsku generaciju, da su zločini koje su počinili njihovi očevi i djedovi bili opravdani i da nisu počinjeni u ime jugokomunizma nego u ime hrvatskog antifašizma. Stjepan Mesićs ponosom ističe kako je u svom radu, kao predsjednik Republike Hrvatske, smatrao i javno isticao Titin antifašizam kao temelj današnje hrvatske države. U isticanjuantifašizmu, Mesić uporno ističe Titu, niječe njegovu umješanost u zločine i opravdava pokolj nedužnih Hrvata na Bleiburgu. U ulozi predsjednika države, 2010. godine, za vrijeme predavanja gimnazijalcima u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša, Mesić je rekao: „Ustaše na Bleiburgu postale su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći“. (www.tportal.hr 2010). Mesića ne smeta činjenica da se Tito nalazi među 10 najvećih svjetskih ubojica na listi koju je sastavio njemački magazin Bild. Dokazi o Titinim zločinima nad hrvatskim narodom njemu ništa ne znače. On ih jednostavno ignorira ili opravdava, a one koji Tita smatraju zločincem naziva lažcima. “Lažu kada kažu da je Tito zločinac!” Za Mesića “Tito je najveća ličnost, koju su Hrvati imali u svojoj povijesti. Pobijedio je u Drugom svjetskom ratu, izveo je Jugoslaviju kao Federaciju republika, plus pokrajine”.
Titove zasluge u uspostavi komunističke Jugoslavije su neosporne. Noramalno je da oni koji su voljeli komunističku Jugoslaviju vole i Josipa Broza Titu, ali njihova ljubav i odanost Titi ne mogu opovrgnuti činjenicu da je komunistička Jugoslavija bila najveće zlo za hrvatski narod u njegovoj modernoj povijesti. Njezino postojanje predstavljalo je negaciju uspostave i postojanja hrvatske države, kao što je današnja hrvatska državanegacija postojanja svake Jugoslavije.
Poput Mesića i Ivo Josipović je koristio svoju predsjedničku funkciju u isticanju i nametanju Titinih zasluga i temeljnih vrijednosti partizanskog pokreta u uspostavi današnje hrvatske države. “Učint ću sve da istina o partizanima i partizankama, o Drugom svjetskom ratu, o antifašizmu i predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim hrvatskim velikanima naše povijesti bude sačuvana. Siguran sam da ova Hrvatska, u čijem Ustavu stoji antifašizam, antifašizam ne će zaboraviti, kao što nikad ne će zaboraviti ni Domovinski rat”, uvjeravao nas je Josipović, nakon što je postao predsjednik. Mesićevo i Josipovićevo isticanje Titinih zasluga za ostvarenje današnje hrvatske države, te Josipovićevo uspoređivanjejugopartizanskog pokreta s Domovinskim ratom, ostat će u sjećanju hrvatskog naroda kao vrhunac ružnog i nemoralnog, ali nadasve, antihrvatskog, ponašanja. Da je u vrijeme Domivinskoga rata Tito bio živ, uvjeren sam da bi sva trojica, Tito,Mesić i Josipović,bili na strani Slobodana Miloševića, a protiv hrvatske neovisnosti i Domovinskog rata.
Predsjednica ne priznaje Titu ni njegov antifašizam
Prošle godine, izbacivanjem poprsja Josipa Broza Tite iz svoga ureda, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je nedvojbeno potvrdila da Tito za njunije bio hrvatski antifašist, već Jugoslaven i komunistički diktator. PokušajTitinih antifašista da službeno preko njezinih leđa Hrvatima podmetnu Titu kao hrvatskog antifašista, a njegov pokret kao antifašistički, predsjednica je odlučno odbacila. Javno im je dala do znanja da “nije prihvatljivo izjednačavati antifašizam i komunizam”. Taj njezin odvažni i mudri potez Titini ideološki poklonici doživjeli su kao osobni poraz i službeni korak na putu potpunog odbacivanja Tite i njegove uloge u borbi hrvatskog naroda za državnu nezavisnost i slobodu.“Ako se Titu odvoji od antifašističkog pokreta, postavlja se logička dilema, pa tko je onda vodio NOB”, pitao je Tvrtko Jakovina. Povjesničar Jakovina, koji je više odan jugokomunističkim idealima nego povijesnim činjenicama, namjerno ignorira činjenicu da je Josipu Brozu Titi hrvatska suverenost bila odbojna, a demokratski principi strani. Hrvati se sjećaju kako je Tito, s visine moćnog despota, opsjednut mržnjom prema hrvatskom narodu, izjavio:
“Prije će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvati imati samostalnu državu”. Točno je da se Tita ne može odvojiti od NOB, kao što se ni nju ne može odvojiti od Tita i upravo zbog te činjenice Jakovina bi trebao znati da Tito i njegov pokret ne mogu biti temelj današnje države Hrvatske. Da Tvrtku Jakovini nije stalo do povijesne istine, niti do hrvatske države, potvrđuje i njegovo, ne tako davno, zalaganje da se u hrvatskim školskim učbenicima ne bi trebalo spominjati srpsku agresiju na Hrvatsku.
Svojim svakodnevnim verbalnim nasrtajima na hrvatsku domoljubnu i šutljivu većinu, samozvani antifašisti su stvorili nesnošljivu atmosferu koja im omogućava da kroz javne medije umanjuju i opravdavaju partizansko-komunističke zločine, a ustaške, i one iz Domovinskog rata, izmišljaju i uveličavaju. Uporni su u nijekanju bleiburških žrtava.„Na Bleiburgu se ne odaje počast žrtvama, jer njih tamo nije bilo“, izjavio je Zoran Milanović.Bacanjem krivnje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, Jelena Lovrić nastojiumanjiti jugokomunistčke zločine i opravdati pokolj na Bleiburgu. “NDH je počinila zločin genocida, Titovi partizani zločin nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla, pri čemu je stradalo i mnogo civila. Ne vidjeti razliku, odnositi se prema Jasenovcu i Bleiburgu na isti način težak je povijesni revizionizam”. Dakle, u očima Jelene Lovrić, Hrvati koji su bili za hrvatsku državu krivi su za smrt pobijenih na Bleiburgu, a ne oni koji su ih bez suda pobili.
Danijel Ivin smatra da se Bleiburg ne može smatrati gubilištem, jer na njemu nije bilo žrtava. Kao potvrdu svoje povijesne i moralne kredibilnosti, Ivin ističe kako je Franjo Tuđman koncem 1960. godine, na pitanje o vjerodostojnosti Bleiburga i bleiburških žrtava, odmahnuo rukom i rekao da tu nema ništa ozbiljna i da je sve to mit. Povjesničar Ivin, odan svom ideološkom nagnuću i navici, kao dokaz u potvrđivanju svojih protuhrvatskih teza i nijekanja bleiburških žrtava, donosi istrgnute rečenice iz davne izjavedr. Franje Tuđmana, a ignorira Tuđmanov cjelokupni povijesni rad. I zato je dobro podsjetiti Ivina i njegove ideološke pristaše na govor koji je predsjednik dr. Franjo Tuđman održao u prosincu 1996. godine. U tom govoru predsjednik Tuđman je o onima, koji poput Ivina na bivšu komunističku Jugoslaviju gledaju kao pozitivnu činjenicu, rekao da su to osobe „jugointegralističkih“ pogleda, zagovornici „marksističkog internacionalizma“ ili „hrvatskog jugoslavenstva“, odnosno ostaci komunističkog sustava i „jugosrpskog režimskog stanja“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više