Što je naš Rubikon?

Vrijeme je da se trgnemo iz letargije

Ponekad se dobro vratiti na staro, ako je to bilo bolje, naprednije i primjerenije za žitelje Lijepe naše. Pitanje je samo je li to moguće u situaciji u kojoj se nalazimo, s državnim dužnosnicima, u poziciji i  oporbi. Iako je to javno bilo nemoguće, što se vidjelo iz dogovora, pregovora, ultimatuma, licitacija, trgovine, komuniciranja, dijaloga (javnih i tajnih), nekako mi se, po mnogo čemu  čini, kako je sada na djelu tripartitna vlast. Više se ne zna tko je kome hijerarhijski nadređen, tko što određuje, tko o čemu odlučuje, tko je kada i gdje s kim, tko “krade”, tko drži lojtre, tko govori istinu, tko je ne govori, tko hiperbolira s labavom asimptotom, tko ima čvrste asimptote, tko ide do granice prihvatljivog, tko ih prelazi, tko su stručnjaci, tko amateri, tko koga podržava, tko koga plaća, tko s kim ruča, tko s kim večera, tko s kim spava, gdje spava, kolko to plaća… bavimo se trivijalnostima, dok država propada, a narod sve više osiromašuje i već je toliko oguglao u tom jadu i bijedi, da ga više ništa na zanima, osim traženja mogućnosti dnevnog preživljanja.

U toj i takvoj klimi, baš kao u ratu i poraću, iz svojih rupa i pećina izlaze razni miševi i štakori, migolje diljem zemlje i ušančuju se u Zagrebu, kako bi bili bliže vlasti i bogatijem stolu, izgubivši se u mnoštvu, jer u manjim sredinama vladaju lokalni šerifi, sve je već razdijeljeno i stavljeno pod prljave šape nekoliko moćnika i skorojevića, koji su si pribavili papire aristokratskog podrijetla. Kad im je zaprijetila opasnost da u tim manjim sredinama budu raskrinkani, pronašli su način infiltrirati se u visoku politiku i doći u Zagreb, kako bi se na jedan dulji period zamaskirali. To bi možda bilo moguće das u se pritajili i “mirno” živjeli ovdje, ničim se ne ističući, ali ne oni su i ovdje htjeli biti glavni. Takvih je puno, čak i previše, pa je nastao obračun poprilagođenim Darwinovim načelima. Ne opstaje onaj tko je jači znanjem, stečenim sposobnostima, razvijenim vještinama, na temelju znanja i nužno potrebnih znanstvenih spoznaja, već onaj tko je bez znanja, ima urođene sposobnosti i utilitarističke vještine, stečene na etički upitan način. Takvih ima sve više i oni stvaraju ozračje u kojem izvrsni, vrhunski obrazovani, sposobni i pametni ljudi nisu dobro došli. Dapače! Takvih se treba riješiti što prije, ili im dati neki nevažan resor ili im napakovati nešto, zbog čega će morati sami otići. Ono što ostane, treba staviti pod apsolutnu kontrolu, od misli, pisanja i govora, do djela, sve u smislu, jedna stranka, jedan vođa, jedan narod.

Nešto takvo može smisliti i pokušati oživotvoriti samo nezdrav um i necjelovita ličnost, iskomplesirana svime i svačime, od izgleda, podriejtla, nedovoljnog obrazovanja, lošeg odgoja, bez elemntarne kulture, prašumske civilizacije, neandertalske komunikacije i upitne moralnosti. Ako se kojim slučajem netko takav našao u poziciji da na bilo koji način odlučuje i vlada, na nekoj razini, neminovno sve nastoji svesti na svoju platform, sve što radi vodi u totalnu propast i u mrkli mrak Srednjeg vijeka, gdje je vladao strah i trepet od duhovnih i svjetovnih moćnika, koji su odlučivali o životu i smrti pojedinaca, skupina i cijelih naroda.

Takav Netko je ovdje i sada uzviknuo: “Alea acta est!” Nadajmo se da to ipak nije bila kocka, već bumerang. Netko njemu sličan priželjkuje nekakve desante, pa i desant na Drvar. Zaboravio je pritom, da ne postoji glavni razlog za takav desant. To je pucanj u prazno, čemu se obrazovani ljudi mogu samo smijati, a oni drugi plašiti ili pak likovati, ovisno na čijoj su strani.

U svim tim igrama bez granica, ima nas svakim danom sve manje. “Domoljubi” i velike Hrvatine misle samo na sebe i svoje, te se materijalno osiguravaju za nekoliko idućih generacija na štetu svih nas, na račun podrivanja samostalnosti i neovisnosti države, koja malo pomalo postaje nečija gubernija ili protektorat s postavljenim namjesnicima. Vrijeme je za upitati se: Gdje je naš Rubikon? Jesmo li ga prešli? Mislim, da još nismo, unatoč nastojanjima “odabranih”. Nema u njih dovoljno znanja, sposobnosti i hrabrosti za takav čin. Oni su kukavice. Oni viču i deru se iz sveg glasa. Time prikrivaju svoj osobni strah i nesposobnost za bilo kakva pozitivna djela, a kamoli za reformska velika djela. Neki od njih su se već kompromitirali na razne načine, naročito družeći se s polusvijetom i podzemljem, u kojem se kreću i žive “enciklopedisti i prosvjetitelji”, varalice, lopovi, mega bogataši, neki menadžeri, mecene, nakupci, prekupci, kockari, sponzoruše, posvoduše, …

Vrijeme je da se trgnemo iz letargije, da se izvučemo iz svih mogućih depresija, da se “probudimo”, da se aktiviramo i angažiramo, što je više moguće, kako bi u prvi plan iznjedrili obrazovane, sposobne, demokratski orijentirane, ničim opterećene, poštene mlade ljude, koji su spremni na žrtvu, služenje domovini i svojem narodu.

Ankica Benček