Što u Hrvatskoj gore, SDP-u tim bolje

Milanović je više puta izveo tenkove na ulice

Partiju, SDP, moglo bi se opisati i kao „partiju priviđenja“. Ništa spektakularno, ustvari hereditarno, prethodnicima se na veliko predviđao raj na zemlji. Tko u njega ne bi vjerovao utjeralo bi mu ga se u kosti. A kosti – k'o kosti. Trunu i šute. Na malo, u Partiji sljednici, Zoranu Milanoviću priviđaju se bogme poveće životinjice, vjeverice, jošte k tome i vesele, pa voluharice a ne mali miševi. Jako je, bit će ili sredstvo il' nasljeđe. No što su vjeverice i voluharice  Klisoviću, Staziću, Marasu (drugovi ga inače zovu čas „Smoksan“, čas „Čmars“) Mari, Sobolici i ostalim partijašima i partijašicama, priviđaju – tenkovi na ulicama. Čuju ih kako bruje. Brrr. pa turiraju brrrr, pa dime… Vidi ih Stazić kako dolaze. Već su Petrinjskoj – u strahu zapomaže drugarici Opačić. Dolaze, ne zna se po koga će prije, je l' po njega, po Marasa, po Jovanovića, Grbina… Zoka izbiva iz te sabornice, a ako se i popne na tenk s njega padne.

Joško Klisović, Nenad Stazić i Gordan Maras

Ne će njega, ionako mu njegovi viču: „Gotov je!“ Komadinu se u tenk nikako ne isplati ubacivati – taj se majci ne će dati van. Po koga će onda doći tenkovi Hrvatske vojske na Iblerov ili Markov trg? Pa po bijele miševe, vesele vjeverice, voluharice, ljenjvce, kornjače, štence bernardinaca, svrake i vrane… Za tu menažeriju nisu potrebni  tenkovi, tek obični hitni šinteraj ili humanije – hitna pomoć. Više kola u koloni. Frljićevski je to igrokaz, performans, agitpropovska tragikomedijica.

SDP ne bi branio Hrvatsku

Realno se odvija nešto drugo, povijest je ponavlja. 1991. SDP nije želio suverenu Hrvatsku državu, pa su njegovi zastupnici za glasovanja napustili sabornicu. I danas im je zapravo svejedno: ne bi vojsku na granicu ni u slučaju ugroze, nek ju čuvaju udruge, Pusić, Teršelička, umirovljeni policajci i vojnici (Pupovac) i drugi. Plaše građane kako ta beznačajna izmjena zakona koja u slučaju nužde omogućava Vladi angažiranje HV-a u policijskim poslovima na granici zapravo zakonska priprema državnog, vojnog udara. Drže građane potpunim idiotima, jer ne postoji niti jedan državni udar koji se priprema zakonski u parlamentu. Zato i jest „državni udar“. Stvar stoji, povijesno i globalno gledano, potpuno obrnuto: Prvo netko provede državni, vojni udar, ne obazirući se na zakone, pa zatim piše nove, s parlamentom ili bez njega.

Hvale se esdepejci kako su proveli tu silnu rijeku izbjeglica kroz Hrvatsku. Da, ali smo zahvaljujući Angeli Merkel i otvorenosti granica od Turske do Bavarske. U međuvremenu se situacija sasvim promijenila. Kao što smo na početku krize i predviđali, granice su sada zatvorene. Zatvorila granicu Austrija (socijaldemokrati!) i tako redom. Zatvorila ju je nekoliko tjedana prije izbora u tri njemačke savezne pokrajine, jer da nije rezultati bi po CDU bili još gori. AfD bi pobijedio barem u jednoj pokrajini, a onda tko zna – i ovako je „frka“. Migrantska kriza, izbjeglička kriza, i kako se sve još naziva, malo je komplesknija „kriza“: riječ je o namjernom i planiranom izazivanju sudara civilizacija, o tome drugom zgodom. Jedini koji je to odmah shvatio bio je Viktor Orbán, kojega su poslije slijedili svi čak i Njemačka uz pomoć Austrije. Vojske, u kombinaciji sa žicom na svim su granicama. Poluotvorena je još samo hrvatska granica.

Milanović izveo tenkove na ulice

Što se pak uporabe vojske u razne svrhe, pa i vojnog udara malo podataka. Prvi vojni udar, udar na HV izvršio je jedan koji je inače pjevao ustaške pjesme, trenutačno stolujući u „kupleraju“, kako je te „dvore“ sam nazvao. Smijenio je ratne hrvatske generale, a udar je išao i dublje u HV. Udarao je Stipa Mesić na Hrvatsku i na druge načine, na Domovinski rat, detuđmanizirao ju, dekroatizirao…, što je također vrsta puzajućeg državnog udara. Tenkove na ulice po prvi puta nakon Oluje izveo je Zoran Milanović – za vojnu paradu. Bespotrebnu politički sumnjivu sa stajališta nacionalne sigurnosti dvojbenu, preskupu za državu i Grad Zagreb u ovim vremenima – isključivo u predizborne  svrhe. I donijela mu je sigurno pokoji glas. Bizarno se, čini mi se godinama, koristila HRM: za prijevoz publike, „lijevo-liberalne“ na Šerbedžijine predstave sponzorirane od Bandića, valjda desantni m plovilima iz Fažane na Brijune. Tako je vojska sudjelovala u „vojnom udarau“, blagom na džepove poreznih obveznika, ali i „kulturnoj revoluciji“. Nije se to moglo bez Mesića i Josipovića.

Ton i sadržaj rasprave o tim izmjenicama zakona s kojima su nastupali SDP-ovci, HNS-ovci, Milorad Pupovac… u Hrvatskom saboru rušilački su i još jednom pokazuju tko „raskalja“, kao mačetom, društvo na „mi“ i „oni“ – čak i na vitalnom pitanju nacionalne sigurnosti. Primjerice, kako će ovakvu raspravu gdje oporba u Hrvatskom saboru satima tambura o državnom udaru ocijeniti uskoro „rejtingaši“ agencije. Bit će im to prava i još jedna prigoda za „smeće“  gurnuti dublje u „smeće“. Sve u svemu SDP-u što u Hrvatskoj gore, tim bolje. Stvara tipično predrevolucionarno stanje.

Tomislav Gradišak