Hrvatski Fokus
Kultura

Margita

Još uvijek traži svog muškarca iz snova

 
 
Margita i ja. Ja i Margita. Hahhhahhhhh…
Dvije dugogodišnje prijateljice. Družimo se još od studentskih dana. Da. Zapravo, upoznale smo se na Filozofskom fakultetu, kojeg smo obje nekako uspjele završiti u roku. Tako sada ona predaje hrvatski na jednoj od zagrebačkih gimnazija dok ja radim kao socijalni radnik na Zavodu za zapošljavanje. Sve skupa nije baš nešto ali kako kažu u današnje vrijeme: “Bolje išta, nego ništa.“ Od nečega se mora živjeti. Snovi, koje smo imale kao studentice već odavno su nestali, progutala ih je kruta svakidašnjica uz borbu za opstanak.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/20121019143347_163750.jpg
U kasnim smo četrdesetim godinama i unatoč svemu što nas je snašlo u životu još uvijek dobro izgledamo. Pogotovo kad se malo bolje našminkamo i kad stavimo sunčane naočale. E, onda smo savršene. Nitko nam ne bi dao više od trideset pet. To ponekad dobro dođe, malo nam podigne samopouzdanje, dok ponekad vodi u vrlo nezgodne situacije.
Obje smo također rastavljene. Margita jednom, ja već po drugi puta. „Bez treće nema sreće.“ znaju mi reći poznanici. Više me nije briga. Iskreno, ne bi više. Dosta je bilo. Sasvim sam sretna sa svojim mačkom Jurom i povremenim druženjima s već odraslim sinom.
Međutim, situacija kod Margite malo je drukčija. Ona još uvijek traži svog muškarca iz snova. Vječita romantičarka! A i nema djece pa možda zbog toga. Nije mi to priznala ali ja nisam slijepa. Vidim to, ma da joj ništa ne govorim. Neka radi što hoće. Sama najbolje zna.
I tako se Margita i ja znamo naći barem jednom mjesečno na kavi. Obično to bude u jednom od kafića velikih trgovački centara. To nam je zgodno. Nakon toga obično prošećemo po dućanima i usput ispeglamo karticu ako nađemo nešto što nam se sviđa. To se zove spajanje ugodnog sa korisnim.
 
Tako je bilo i prošlog petka. Ujutro smo se čule telefonom i dogovorile susret u trgovačkom  Arena centru. U kafiću pokraj ulaza. U pet popodne.
Stigla sam prva. Ukrašena špangicom u plavoj kosi i sunčanim naočalama. Bilo je poprilično toplo, u zraku je već pomalo mirisalo na ljeto. Sjela sam za prvi slobodni stol i naručila kavu. Pripalila sam svoju LD slim cigaretu i pratila kolutiće dima koji su bez traga nestajali pomiješani sa sunčevim zrakama. Mlađahni mi je konobar elegantno servirao kavu i pri tom ljubazno mi se nasmiješio. Zatim je odlepršao. Margita je kasnila. Taman sam htjela pogledati na sat kad se odjednom stvorila. Savršeno dotjerana, u novim srebrnim sandalama na svojim seksi nogama iz kojih su virili crveno lakirani noktići.
„Oprosti stara, kasnim.“ rekla je zadihano i sjela nasuprot mene. „Jedva sam našla parking.“
„Ma, ok je.“ rekla sam. „Bome si se sredila danas.“ nadodala sam i još jednom pogledala njezine srebrne sandale.
„Ma nisam, draga. Sve je staro. Osim sandala. Njih sam kupila prošlu sedmicu u gradu. Na sniženju. Kolekcija od prošle godine.“ rekla je skromno i mignula svojim seksi gležnjem.
„Sviđaju mi se.“ rekla sam. I zaista su mi se svidjele. I ja bih takve. Potpetica taman kakvu najviše volim. Idu na sve. Ali… Doma imam hrpu cipela. Ne dolazi u obzir. Uostalom, moram kupiti novi grudnjak. Pod hitno. Još danas.
 
„Čuj, neću moći dugo ostat. Moram poslije na rođendan kolegici s posla. Obećala sam. Nećeš se ljutiti?“ upitala me svojim nevinim glasićem i mignula konobaru.
„Nema veze.“ rekla sam. „Idem poslije kupiti grudnjak.“
Dok je naručivala kavu i sok, pitala sam:“Nego, što ima novo kod tebe, Margita?“
„Pa, zapravo ništa. Baš ništa. Posao, posao i opet posao.“ odgovorila je i pogledala me svojim zelenim očima. Zelene oči i crvena kosa, to u kompletu, zaista je krasilo moju Margitu. „Nego, reci ti meni stara, što ima kod tebe? Izgledaš sve mlađa i mlađa, mora da se netko zalijepio za tebe?“
„Ahahahhh…“ nasmijala sam se. „Lorea'l i geni. E, da. Tip na benzinskoj stanici, mulac od dvadeset i pet godina, prije deset dana kad sam išla napuniti benzin. Imala sam sunčane naočale kad sam ga zamolila da mi napuni rezervoar i mali je valjda mislio da sam neka starija šiparica, pa se sav rastopio. Poput majoneze. Da si ga samo vidjela. Ahhaahhhaa… Pravi šok je uslijedio kada sam kod potpisivanja računa skinula naočale i stavila one za vid. Da si samo vidjela reakciju. Izvaljala sam se od smijeha. U sebi, naravno.“
„Mogu misliti.“ složila se. Nasmiješila se i srknula kavu. Elegantno, kako samo ona zna.
Dok sam pripaljivala drugu cigaretu, primijetila sam kako za prazan susjedni stol sjeda mlađi muškarac. Pravi bombončić. Crna kratka kosa, lijepo muško lice, negdje pri kraju tridesetih. Vitak i mišičav. Mignula sam joj. Margita se nakon nekoliko trenutaka diskretno okrenula i odmah vratila pogled prema meni. Činila mi se nekako blijedom.
„Jeli tebi dobro?“ zabrinula sam se.
„Je. Sve je u redu. Samo ne znam što će ti taj lik. Mislim, mlad je, ne? skoro pa je šaptala.
„Ma daj, samo sam se malo našalila, hahaa…“ rekla sam joj i duboko povukla omiljeni, otrovni dim.
„Znaš, nastavila sam „na fejsu mi se nabacuju neki mladići, da ne povjeruješ. Zamisli, pošalje ti zahtjev za prijateljstvo, pa te poslije preko chata bombardira s forama tipa „kako dobro izgledaš, jesi li usamljena, pa mogli bismo popit kavu, hoćemo li se naći“… Strava, stara. Lijepo im napišem neka malo bolje pogledaju moj profil, pa će vidjeti da sam stara koka i da sam „kao“ u vezi. I naravno, ne tražim nikakvog frajera. Na fejsu sam radi druženja a ne radi pronalaženja partnera. Na kraju ni to ne pomaže. Oj stara moja, kako znaju biti naporni. Do te granice, da ih na kraju moram blokirati. Stvarno, ovi mladi dečki danas nemaju granice.“
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQEBZ_7Xo83Z7c62TljaVHDJ_jgf7VIzPm-OfDAtWPTwzEm2Ynp
Margita je kimnula i rekla da može zamisliti, makar ona nije na fejsu. Ona je na Twitteru. A tamo baš nema takvih.
I dok sam ja dalje kukičala i plela svoju priču o još nekim sličnim iskustvima, Margita je postajala nekako nervozna. Frajer za susjednim stolom ispijao je pivu i prčkao po svom finom, velikom mobitelu.
Kako sam konačno isplela sve svoje priče, Margita je počela pogledavati na sat. „Čuj, još malo, pa ću morati ići. Pola sedam je. U sedam i po moram biti na Vrbiku.“
„Sve pet, draga. Samo ti daj. Ja ću još jednu zapalit, pa onda krečem u lov na grudnjak. I moram Juri kupiti papicu, inače će me živu pojesti kada dođem doma.“ rekla sam joj.
Margita se digla i počela vaditi novčanik. „Ne dolazi u obzir,“ prekinula sam je odlučno „danas ja častim.“
„Dobro, onda.“ Nasmiješila se i poljubila me u obraze. „Čujemo se. I hvala na piću.“
„Zabavi se. Čujemo se.“
 
I tako je  Margita krenula prema parkiralištu. Pratila sam je pogledom. Zaista je dobro izgledala. Netom nakon toga, digao se i muškarac za susjednim stolom, ostavivši novčanicu na stolnjaku pokraj boce Stelle. Laganim je korakom krenuo Margitinim stopama.
Odlučila sam prije pokreta zapaliti još tu zadnju cigaretu. Ovako ili onako ću umrijeti. Jednoga dana. Pušila ili ne pušila. Povukla sam dim i pogledom odlučila provjeriti jeli Margita stigla do svog auta. Da sam znala što ću vidjeti ne bi nikada pogledala u tom smjeru. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Čak sam i sunčane naočale skinula. Sve u svrhu toga da budem uistinu sigurna jesam li dobro vidjela. A u daljini imala sam što vidjeti. Vidjela sam Margitu i onog lika sa susjednog stola kako su se nasred samog parkirališta poljubili i uhvatili za ruke. Mili Bože! Da, dobro sam vidjela, jer na daljinu vidim još uvijek savršeno. Još su na trenutak zastali i lik joj je nešto šapnuo na uho, da bi poslije nestali. Najvjerojatnije prema Margitinom autu.
Ostala sam u šoku. Nepomično sam sjedila sve dok od nekuda nije opet dolepršao konobar. Ne znam ni kada je  cigareta  izgorjela u pepeljari. „Molim vas, ovo bi platila“, suho sam rekla „…i donesite mi još jedan dupli viski“. „Dupli?“ začuđeno me je pogledao i otplesao za šank tek kada sam mu to odlučnim „da“ i potvrdila.
„Ma vidi ti nju, Margitu! Oličenje nevinosti! Rođendanska zabava, ha?“ kipjelo mi je u glavi. „Gdje li ga samo nađe? Da nije možda na Twitteru?“
Stigao je i dupli viskač. Malo sam promućkala led u čaši, pomirisala piće i uz jedan tihi uzdah :“Jebeš sve!“ iz dubine duše, drmnula ga na eks.
 

Andreja Malta

Povezani članci

Zov kao da čujem

HF

Istine su krive

HF

Brodovi i plivači Stipe Ivaniševića

HF

Ivićev ciklus velikih formata

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...