Bože sveti, s pravdom se požuri

Uz nepravednu presudu Vojislavu Šešelju – "časnom vojvodi" agresorskoga rata

 

 

Za genocid Srbi krivi nisu,

Hrvati su sami sebe klali.

Grad i sela sami palili su,

Sami svoje kćeri silovali.

Pobili su ni manje ni više –

Četiri sto nevinih anđela.

Rijekom krvi polja natopiše,

Širom svijeta sramotna im djela.

 

Vukovar su sami razrušili,

Na Ovčari krasnu mladost klali.

Kastrirali, oči joj vadili,

U pekari Rajšić spaljivali.

 

Sakatiše ti grozni Hrvati

Na tisuće vrlih branitelja.

Krvožeđe sveđ im ime blati –

Lažno ime osloboditelja.

 

Grob do groba usred Vukovara,

Tragediji Hrvatska je kriva.

Na svakome grobu majka stara,

Bolno jeca i sina doziva:

 

''O moj sinko, srce srca moga,

Grijehe smrtne dušman oprat neće.

Zalud kalja sina hrvatskoga,

U životu ne će imat sreće.

 

Krv nevinu na Hrvate baca,

Krv u kojoj svoje ruke prao.

Sjeća li se mrtvih jaganjaca

Dok im nožem grkljane rezao?

 

Sjeća li se silovanih djeva,

Cvijeća što no više neće cvasti.

Boji li se kada munja sjeva

Grom iz neba da će na njeg pasti?

 

Sanja l' i sad usred gluhe noći

Kako vrišti, kolje i mahnita?

Hoće l' ikad zaboravit moći

Sakrivene grobove sred žita?

 

Hoće l' priznat agresorom da je,

Krivac grozni nasilja, strahota?

Hoće l' reći:  – Srbi, sramota je,

Na nama je ljaga do života.

 

Nije Hrvat napad'o Srbiju,

Tuđeg kraja poželio nije.

Čuvao je Zemlju Kroaciju

Ognjište si, blago najmilije.

 

Hoće l' zora istine osvanut,

Da prestanu klevete i laži?

Hoće li suza pokajnica kanut,

Da agresor oproštenje traži?

 

Sinko dragi ne plači u grobu

Haški sud je zakon od čovjeka.

Bog je vladar i sucu i robu,

Na prijestolju strpljivo nas čeka.''

 

Grob do groba, molba k Nebu juri,

Branitelja odjekuju riječi:

''Bože sveti, sa pravdom požuri,

Nepravda nam miran sanak priječi.''

 

Marija Dubravac, Brisbane