Produbljuje li jeftini novac nejednakost

Kratkoročno povećanje nejednakosti

Politika središnjih banaka u prvom redu ide na ruku bogatima – tako bar glasi često ponavljana kritika. No stručnjaci vide diferenciraniju sliku. Spomenutu kritiku predstavnici najutjecajnije središnje banke u svijetu, američkih Federalnih Rezervi, nerado čuju. „FED je na neki način suprotnost Robinu Hoodu, uzima od siromašnih da bi dao bogatima“, izjavio je to Kevin Warsh koji je pet godina sjedio u Upravi FED-a tijekom vruće faze financijske krize. Danas je on savjetnik Hoover Institution pri Sveučilištu u Stanfordu i član elitnog kluba predstavnika visokih financija, znanstvenika i središnjih bankara poznatog pod nazivom „Gropu of Thirty“. Taj konzervativni financijski stručnjak jednako kao i lijevo orijentirani kritičari politike Feda argumentira svoj stav prema „kvantitativnom labavljenju“ kupnjom vrijednosnica i obveznica ovako: „Ako imaš pristup kreditima i imaš veliki portfelj vrijednosnica, onda ti je Fed omogućio da se obogatiš.“

Gerald Epstein

Bogataši i pametni ulagači ostvaruju profite, smatra Warsh. I drugi kritičari, i ljevičari i desničari, smatraju da politika Feda ima za posljedicu problematičnu raspodjelu bogatstva. Primjerice republikanski predsjednički kandidat Mitt Romney nedavno je izjavio: „Najveći doprinos sve izraženijoj nejednakost daje Fed svojom politikom kvantitativnog labavljenja, koja podrazumijeva održavanje kamatnih stopa na niskoj razini i drastično povećanje tečajeva dionica. Tko je imao mnogo dionica, zaradio je mnogo novca.“

Otkako je Fed počeo provoditi politiku kvantitativnog labavljenja, vode se sve žešće rasprave o učinku takve politike na raspodjelu novca. U okviru monetarnog labavljenja Fed je od kraja 2008., dakle od vrhunca recesije, do jeseni 2014. kupio vrijednosnice u iznosu višem od bilijun i pol dolara, što je rezultiralo naglim rastom tečajeva dionica i padom kamatnih stopa. Cilj je bio dodatnim snižavanjem kamatnih stopa potaknuti gospodarstvo i smanjiti nezaposlenost. No kakav je efekt uistinu nastupio? Oko toga su mišljenja podijeljena. Dok jedni kažu da je najvidljiviji i najizravniji učinak bio porast tečajeva vrijednosnica, drugi tvrde da je Fed time izvukao gospodarstvo iz recesije, omogućio otvaranje milijuna radnih mjesta i tako pridonio smanjenju nejednakosti.

Europska središnja banka (ECB) prošle je godine također započela provoditi program kvantitativnog labavljenja. ECB je odlučio da će u razdoblju od ožujka 2015. do ožujka 2017. svakog mjeseca kupovati državne obveznice do iznosa od 60 milijuna eura, te će, ako se uzmu u obzir reinvesticije, ubrizgati u tržišta oko 1,8 bilijuna eura. Predstavnici središnjih banaka, koji su nepovjerljivi prema tom programu, već su ranije upozorili da bi on mogao rezultirati produbljivanjem nejednakosti. Član direktorija ECB-a Yves Mersch izjavio je u jednom govoru: „Nekonvencionalna monetarna politika, a posebno kupovina obveznica u velikom obujmu, mogla bi povećati nejednakost u raspodjeli dohotka, iako je to teško precizno kvantificirati.

U Europi i Njemačkoj taj bi efekt mogao biti još izraženiji nego u SAD-u, smatra glavni ekonomist Deutsche Banka, David Folkerts-Landau, jer su ovdje dionice u rukama malog broja građana. Naime, u Europi dionice posjeduju uglavnom bogatiji građani. Četvrtina najbogatije petine Europljana ima portfelje dionica, dok u najnižoj petini dionice posjeduje tek svaka pedeseta osoba. 

Kerstin Bernoth

Prema jednoj aktualnoj studiji Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja (DIW) iz Berlina politika ECB-a dovela je do kratkoročnog povećanja nejednakosti. Stručnjaci s DIW-a pokušavaju taj porast kvantificirati i pozivaju se pritom na jednu studiju istraživača Bundesbanke prema kojoj bi porast vrijednost dionica u Europi od deset posto doveo do porasta neto imovine pet posto najbogatijih domaćinstava od čak 3 posto, dok bi ostalih 95 posto domaćinstava od toga profitiralo mnogo manje. „Ako – uzimajući u obzir snažan porast cijena u siječnju 2015. do kojeg je došlo zbog očekivanja programa kupnje obveznica od strane ECB-a – pretpostavimo da će doći do porasta vrijednosti dionica za oko 15 posto, to znači da bi se neto imovina najbogatijih 5 posto domaćinstava povećala za do 4,5 posto, dok bi povećanje neto imovine svih ostalih domaćinstava iznosilo oko jedva 1 posto“, stoji u studiji. Međutim, postoje i drugi efekti koji se ne smiju zanemariti. Ako središnja banka svojom nekonvencionalnom politikom i dalje bude kamatne stope gurala u smjeru nule, pa čak i niže, to će rasteretiti zadužene građane. A prezaduženi vlasnici nekretnina uglavnom su skromnijih primanja. Njihove kamate na kredite bit će povoljnije, a vrijednost nekretnina oporavila se nakon krize. Središnja banka svojom politikom niskih kamatnih stopa zapravo preraspodjeljuje sredstva s vjerovnika na dužnike. A to može umanjiti materijalnu nejednakost u društvu.

S druge strane, niske kamatne stope pogađaju uglavnom skromnije ljude, koji su svoj novac položili na računima za štednju, koji ne posjeduju velike nekretnine čija vrijednost trenutno raste, tako da niske kamatne stope mogu i pojačati nejednakost. Istovremeno, postoji izvjesna preraspodjela sredstava između mladih i starih: dok mlade obitelji, koje su tek kupile nekretninu, profitiraju od niskih kamatnih stopa i veće inflacije, to se istovremeno negativno održava na štednju starijih osoba. Istraživački tim Matthiasa Doepkea sa Sveučilišta Northwester smatra da aktualna monetarna politika koristi srednjem sloju i srednjim dobnim skupinama, a šteti imućnijim starijim osobama. No ako monetarna politika uistinu uspije stimulirati gospodarstvo i smanjiti nezaposlenost, odnosno općenito amortizirati konjunkturne oscilacije, od toga će posebno profitirati siromašniji. Tu poziciju ističe istraživački tim koji predvode glavni ekonomist tvrtke Wells Fargo John Silvia i Yuriy Gorodnichenko sa Sveučilišta Berkeley u studiji koja se bavi monetarnom politikom Feda od 1980.

No koliko će oživljavanje realnog sektora putem programa kvantitativnog labavljenja uistinu trajati i hoće li se uopće dogoditi, neizvjesno je. Istraživačica na institutu DIW Kerstin Bernoth ističe da se učinci programa kvantitativnog labavljenja odraze na realni sektor tek nakon izvjesnog vremena. „Čak do dvadeset mjeseci.“ Predsjednik ECB-a Mario Draghi smatra, pak, da su interne simulacije ECB-a pokazale da bi stopa inflacije i dalje padala i da bi gospodarski razvoj bio mnogo slabiji od aktualnog da nije pokrenut program kvantitativnog labavljenja. Ali to se nažalost ne može provjeriti.

Jednu od prvih opsežnih empirijskih studija o učincima programa kvantitativnog labavljenja u SAD-u predstavili su Juan Antonio Montecino i Gerald Epstein sa Sveučilišta Massachusetts u jednom radnom dokumentu za Institute for Economic Thinking, koji je financirao milijarder George Soros poznat po lijevo-liberalnim stavovima. Njihovo istraživanje temelji se na podacima ankete Feda o financijama američkih potrošača. Oni su ocjenjivali koji bi efekti bili snažniji: stvaranje radnih mjesta, porast cijena imovine ili kamate na kredite. Na kraju su došli do zaključka da bi Fedovo tiskanje novca imalo za posljedicu umjereno povećanje nejednakosti. Čak i Banka za međunarodna poravnanja u Baselu, krovni institut središnjih banaka, nedavno se vrlo suzdržano očitovala u pogledu monetarne politike i imovinske nejednakosti. No ipak, malo koji od spomenutih istraživača podupire tezu da je Fed čista suprotnost Robinu Hoodu.

Philip Plickert, F.A.Z.