Što li se iza “panamskih papira” valja?

Dolje Cameron! Živjeli migranti! Naprijed Soros!

Kako je cjelokupnu svjetsku javnost moguće zavarati i zabaviti s burom u čaši vode zorno pokazuje  slučaj tzv. „Panamskih papira“.  Ma što nam ne kažete, vi „istraživački“ mediji, kako bogati diljem kugle, dakle potpuno multikulturalno, nastoje izbjeći plaćanje poreza, kolikogod je to u njihovoj moći. Kraljevi, predsjednici, razne „zvijezde“, bankari, razni drugi financijaši, menadžeri, sudionici u velikim javnim i inim radovima, oni koji su blizu javnim nabavama, uglavnom političari… Nekako mi se čini kako je ta vijest stara koliko je star novac, koliko su stare banke i dakako – država. Od tada postoje i porezne oaze, kao što je recimo zadnjih stotinu i više godina Švicarska, ta zemlja uzor demokracije i svega i svačega u kojoj je novac bivao najsigurniji, bez obzira na njegovo podrijetlo; krvav, otet, slinav… Nevažno.

Tako su se dogovorili moćnici o mjestu gdje će novac biti siguran, zapečaćen s bankarskom tajnom, još pod šifrom… Mnogi vlasnik, bio lopov, bio poštenjak po njega nikada nije ni došao, nešto ga spriječilo, najčešće smrt, državni udar, bilo kakav životni poraz. Za ovdašnje ljude, poglavito neojugoslavene, ponovit ćemo; najzanimljiviji će im biti podatak kako je i Goli otok imao devizni račun u Švicarskoj. Tu su i suvremene europske oaze, kneževine Lihtenštajn i Monako, Veliko vojvodstvo Luksemburg, ponešto Andora, Cipar, ponajprije među bivšim socijalističkim državama, i još neke.

Svi odavno znaju sve

Zadnjih tridesetak godina popularni su udaljeni otoci uglavnom još pod britanskom vlašću, ili su nekad bili, britanski Djevičanski otoci svakako su najpopularniji. U britanskom, zapravo svjetskom financijskom središtu ništa lakše, dosjetili su se, nakon što je uznapredovala tehnologija, informacijska prije svih, kako trebaju zadržati i dio tog „oaznog“ posla. Koji slabo plaćeni porezni ili policijski istražitelj uopće može doći do njih, ne može ih pronaći ni na karti, kamo li tamo otputovati. Kad bi i otputovao tamo ništa ne bi ni našao, novac svakako ne. Da je tamo stvarne love, već bi ju gusari uzeli. I za Jamesa Bonda bi to bio težak zadatak, a britanski „MI-ovi“ se time vjerojatno ne bave. Jer umjesto, recimo, Putina, mogli bi otkriti Camerona.

OTAC I SIN – David i Ian Cameron

Zanimljivo je kako u pričama o „poreznim oazama“ uglavnom nema onoga najvažnijega „sastojka“ – banaka. Nema londonskog Cityja, newyorških, pariških, švicarskih, njemačkih, sada i ruskih, kineskih… A bez banaka – ništa. Jedino se iz njih novac može prebaciti u „oazu“,  opet na račun neke banke, odatle opet preko banke, kartice – doma, u kakav novi „biznis“. Tako i stotinu puta, bančica uzme malu provizijicu za transakcijicu, lova sve čistija, svi siti i zadovoljni. Vrijeme teče, a ono je novac. Jedino „mjesto“ gdje se novac može „oprati“, od bilo čega – od droge, šverca, korupcije, neplaćanja poreza… opet je banka. Može to i neka novoosnovana, kao što je u susjednoj zemlji svojedobno jedna osnovana za regionalni „posao stoljeća“ – pelješenje bivših jugoslavenskih republika, ustvari njenih građana. (Ne smijem spomenuti njezino ime, tužit će nas.) Dakle, banke, a ne neki odvjetnički uredi i države koje to dopuštaju središte su „afere“, odnosno ovoga „biznisa“, kao uostalom i svih ostalih. Moć financijskog sektora je enormna, a novac koji se vrti po otočićima, ma koliko bio velik, tek je sitnica.

Bilo kuda, Soros svuda

Uvijek kad se pojavi senzacija u ovolikoj količini i pod tolikom medijskom rasvjetom, posebno neka „podgrijana“, temeljno je pitanje tzv. „timinga“. Zašto je baš sada „uvremenjena“ i koji joj je cilj sada ili u bližoj budućnosti. Senzaciju je objelodanio bavarski Süddeutsche Zeitung; navodno je i rezultat suradnje brojnih novinara istraživača, nakon što mu je neimenovani izvor odao ključne podatke – zbog moralnih razloga. Središte napada je odvjetnička tvrtka iz Paname „Mossack Fonseca“ (Nijemac i Panamac) koja je osnivala pa prodavala, i vjerojatno osnivala za naručitelja „firmu“ u nekoj poreznoj oazi, uglavnom na nekom otoku – državi otoku. Prema analizi „Panamskih papira“ frankfurtskoga F.A.Z.-a vidi se kako je više od polovice tih „poštanski sandučić“ (pretinac) firmi kako ih Nijemci nazivaju (Briefkastenfirmen), osnovano na Djevičanskim Otocima, zatim slijedi Panama, Bahami, Sejšeli, otok Niue (N. Zeland), Britanska Anguilla u Karibima, Samoa, Nevada, Hong Kong i Velika Britanija. Svugdje dakle, osim Paname, britanski kolonijalni trag. No to nije nikakva novost, a ne bi se Nijemci ni usudili takvo što: nabijati Britancima na nos kolonijalizam. Među bogatašima  „izbjeglicama“ od poreza navodno su i nogometaši, pače najveći Lionel Messi. No Nijemci toliko vole svoje nogometne i športske zvijezde da im i boravak u zatvoru zbog utaje poreza opraštaju, kao primjerice Uliju Hoenessu. Na tapetu je zbog korupcije i „car“ Franz Beckenbauer, prije njih tenisači (Steffi Graf…) i tako redom. Oni su dakle tek kolateralne žrtve. U krivo vrijeme , „timing“, na krivom mjestu. SZ, Süddeutsche Zeitung, u ovom slučaju je surađivao s  Međunarodnom udrugom istraživačkih novinara (ICIJ – International Consortium of investigative Journalists), koja je osnovana 1997. i broji oko 200 članova. Pripada CPI-ju (Center for Public Inegrity), američkoj neprofitnoj organizaciji istraživačkog novinarstva. CPI i ICIJ financiraju se iz „milostinje“, donacija. U novije vrijeme financiraju ih „milostne“ zaklade iz Australije, Velike Britanije, Nizozemske i SAD-a, osim ostalih Fordova zaklada, Alessio fondacija iz Monze, Otvoreno društvo Georga Sorosa i drugi. Gdjegod je neko „sranje“, eto, koga – Sorosa.  

David Cameron glavna meta

Zašto nema američkih, pa ni njemačkih političara na popisu, očito su čitatelji pitali i SZ-a. Nisu ih dosad našli, kažu. Ili su možda čisti k'o suza, recimo poput Georga Sorosa? Pa koga su onda pronašli? Kineze, Pakistance, Hosnija Mubaraka, islandskog premijera Sigmundura Davida Gunnlaugssona, Ukrajinca Petra Porošenka, vjerojatno ipak „kolateralno“, neke  Gruzijce isto, nešto Slovenaca, među Srbima jednoga od Severininih muškaraca i poznate tajkune, nešto tvrtki iz Hrvatske, nekoliko dioničara koji su tamo sakrili dionice… (Večernjaka, Novog lista, EPH, ne znam pitam?). I to bi bilo sve, sve to je manje više nanovo otkrivena „topla voda“. Fale mi Francuzi, „pošteni“ Talijani, što je s drugim brojnim, osnivačima PP-a (pretinac poduzeća)…

Kinezi su jednostavno isključili „internet“, dokle će moći, vidjet ćemo. Ah da, tu je i Putin. E baš briga „cara“ za takvo što, a i Ruse. Oni znaju – gorko povijesno iskustvo – da si „car“, bio crn, crven il' bijel, složio se s tim Rus ne složio, može i smije uzeti koliko hoće. Uostalom, ako si ne uzme ni nije car. Tko mi onda još na popisu ostaje? Ne biste vjerovali – David Cameron! Njemu su na nekom njegovu britanskom otoku pronašli očevu tvrtku, tvrtku pokojnoga oca većšest godina! Tamo mu je „stari“ položio neku „lovu“, ustvari preko otoka prebacivao tamo i ovamo preko nekoliko puta, bit će – na Veliki Otok. A nije, bidan, platio porez. Ma dajte, što nam to prije niste rekli? Ma što priča SZ? Preko te trla baba lan i prastare i paučinaste priče naganjaju sada Camerona? Odakle? Iz Bavarske. Kod senzacija, pored „timinga“ važno je i mjesto ekspozicije. Dakle, Bavarska se preko Süddeutschea poduzela s jedne strane udariti na Camerona, zamračiti „migrantsku“ krizu i dati daha Angeli odande odakle su ju najžešće napali.

Cameron, Velika Britanija, maknuli bi se iz projekta Eunije u kojemu, što je više nego očito nikome nije ugodno – svi se češu; pustimo licemjerje kao glavnu „vrijednost“ Zapada po strani. Soros je bio prvi koji podržao Angelu Merkel u „migrantskoj krizi“, čak je preporučio koliko za nju treba dati milijardi novaca svake, koliko milijuna „migranata“ treba primiti… Njemačka se usred te krize, blago rečeno – i zasad blago, ljulja. Kad se jače zaljulja, ne će biti dobro. Francuska je, a što bih rekao nego ponovio – „pokorena“. Na redu je, bit će Britanija kako bi vladala vlada koju nitko nikada nije izabrao, niti bi.  U bilo kakvom demokratskom procesu, no ona se drži najpametnijom, pa joj izbori bilo kakvi nisu ni potrebni. Kad takva „vlada“ ovakvom bezvezarijom, svima poznatom, udari na britanskog premijera, onda sam siguran, više nego siguran, kako je to definitivni kraj Zapada. Ja, onaj velikoliberalno „Ja“, nemam ama baš nimalo simpatija za britansku politiku zbog njezina stoljetnog odnosa prema Hrvatskoj prije bi to bila gađenje, zbog nemoći slabijega, zbog ustrajnog britanskog gaženja Hrvatske, ali ako se na ovakvoj medijskoj bezvezariji i bljezgariji i otkrivanju tople vode, može gaziti jednoga  Camerona po njegovoj zemlji, carstvu, po njegovim zaostalim otočićima, onda: zbogom Zapadu! Pitali su se mnogi, i predviđali mu propast: Kad će propasti Zapad? Pa propao je. U mom srcu ga uostalom odavno nema. Kličite Sorosu!

Mato Dretvić Filakov