Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Stvarni Jasenovac radio do 1951. Virtualni još i danas

Izostanak sa službene komemoracije je nepriznavanje hrvatske države

 
 
Sad je već sasvim kristalno, dokumentarno, jasno: Jasenovac je radio i za partizane. Svojedobna Tuđmanova ideja, kratkoga daha, da se tamo obilježe sve žrtve Drugoga svjetskog rata dočekana je s medijskom koljačkom kamom: kao „miksanje kostiju“ zločinaca i žrtava. No kosti su tamo već davno bile „izmiksane“. Tuđman je to sigurno znao. Samo „miksanje“ naravno ne umanjuje zločine vlasti NDH, ili ako neki baš obožavaju tu sintagmu – „ustaškog režima“, ako će im srce s njom brže kucati, pa i javljati se osvetnička pjena na ustima – nakon sedamdeset i pet godina. Nakon što je trećina „ustaša“ pobijena, trećina protjerana, a trećina se pokorila, „pokrstila“ na zvijezdu petokraku ili barem sakrila jezik za zubima – i svejedno ostali „ustaše“.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/04/pupovac.jpg
Stradanja jasenovačkih žrtva od 1941. do 1945. nisu sporna. Nitko ih ovdje, ponajmanje državna vlast od 1990. do danas nije nijekao: ni veličinu zločina ni logorske grozote – ništa. Ili kako razni lisci govore – možda „relativizirao“. Recimo ovdašnji mitropolit srpske državne crkve, SPC-a, Porfirije, koji zdušno pjeva nerelativizirane četničke pjesme, rekao je kako je „relativiziranje i gore od zločina“ nesvjestan koliko i u kolikom je pravu. Skoro bih mu zapljeskao. Sporno je oduvijek bilo baš njihovo bezprimjerno, bezočno i koristoljubivo, na račun živih i još preostalih „ustaša“, uvećavanje do milijuna i pol samo Srba. Doista „relativiziranje  žrtava“ gore je od samog zločina.  
 
Ponavljam što sam ovdje već napisao: izostanak sa službene državne komemoracije u Jasenovcu, još i organiziranje paralelnih nepriznavanje je hrvatske države. Svi koji se nisu pojavili na službenoj, a organizirali su „svoje“ ne priznaju današnju Hrvatsku – drugačije rečeno: oni ju „relativiziraju“. Dakle, slijedom redom, kako su mediji izvještavali: Koordinacija židovskih općina, s njima odmah i SNV, i ne znam tko sve još 15. travnja. Dalje, 24. travnja ustobočio se kontra države Savez antifašističkih boraca, Stipa Mesić pjevač/zjevač ustaških, Ivo Josipović kompozitor sotonističkih pjesmuljaka i Zoran Milnović, predsjednik Partije – sljednice Kom-Partije sa svitom, valjda opet SNV, ter još buljuk udruga. Bješe i nešto predstavnika ovdašnjih ambasada, zapamtio sam Ruse, Amerikance, Srbe i – Novozelanđane, na neslužbenoj komemoraciji, što držim nimalo prijateljskim činom. Dapače, najmanje nediplomatskim i podcjenjivačkim.  
 
I što rek'o na alternativnoj komemoraciji 24. travnja Stipa Mesić “…ako netko pjeva njihove (ustaške) pjesme, onda je ustaša“. Svaka čast svim tamo nazočnim samozvanim antifašistima, ma kakvi bili, preživjeli ili samo pomlađeni ideološki. Tako to rade i postkomunisti – taktički: kad smatraju korisnim pjevaju ustaške, kad im je korisnije onda ih sotoniziraju. Kad treba onda su u koaliciji s nacizmom i Hitlerom pa s njim, primjerice po Poljskoj i u Poljskoj, čine jedno te isto – genocid… Ili u Hrvatskoj sva tri ondašnja totalitarizma, komunizam-boljševizam, fašizam i nacizam – dovode i ustaše na vlast. O čemu se naravno uporno šuti.  
 
Zadnjih nekoliko godina pokušava se znanstveno doskočiti relativiziranju logora Jasenovac: s jedne strane glede umnožavanja njegovih žrtava, a s druge dokazati kako je on radio i poslije travnja 1945. I istraživanja povjesničara i drugih daju rezultata, no plašim se kako iskrena javnost od njih previše očekuje, naročito od dokumentarnog dokazivanja njegova djelovanja nakon 9. svibnja 1945. Glavni problem naime nije u tome što je stvarni Jasenovac nastavio raditi do 1951., što je manje-više dokazano, već u činjenici  što je virtualni Jasenovac radio sve do konca osamdesetih i sredine devedesetih. Ubrzo nakon konca rata se proširio na cijelu Hrvatsku, dijelove BiH gdje žive Hrvati, kao i na Hrvate u Vojvodini, pa je tako i republička i etnička Hrvatska pretvorena u – Jasenovac.
 
Onaj iz razdoblja od 1941. do 1945. dakako kojega su „nastanjivali“ – ustaše, ili najmanje potencijalni ustaše. Taj stereotip preko Hrvatske i Hrvata rasprostrli su jugokomunisti s jedne i pripadnici srpske nacionalsocjalističke ideologije, recimo SANU uz punu podršku SPC-a, s druge strane. Kao takav on je poslužio i kao jedan od glavnih, a za vanjsku uporabu i propagandu i najvažniji, povod srpskoj agresiji s početka devedesetih. Ne treba imati nikakvih iluzija kako u njegovu stvaranju važnu ulogu nisu imali i imaju i globalni centri moći – oni koji nastoje uništiti male narode i „male“ identitete za račun jednoga globalnoga centra moći. Jedan od načina je čista „klasika“ zavađanja i vladanja. Problem je u tome što  takav „Jasenovac“ nad Hrvatskom „radi“ i danas. Bez većih poteškoća  možemo uočiti njegovu medijsku logorsku žicu, političko-ideološke čuvare, pa i čuvare pojedinačno. S tim mi imamo „posla“, a o tome hoće li se suvremena Hrvatska riješiti ovog stereotipa ovisi njena budućnost. Kako države, tako naroda.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Četnici su i 1941. i 1991. pokazali svoje fašističko lice

HF

Trideset posto ljudi slijepo vjeruje diktatorima

hrvatski-fokus

Hrvoje Klasić – (ne)znanstvenik koji laže

HF

Skandalozna izjava eurozastupnice Šuice

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...