Mirjana Kasapović – intelektualno ništavilo

Članica CK SKH suspektno bi odrubila glavu ministru kulture

Već dugo u mediji iz Hrvatske nema prof. Mirjane Kasapović, pa sam se zabrinuo, kako zbog nje tako osobito za zbog „te i takve“ medije. Uplašio sam se, ili ponadao: nema više režimskih medija, pa je možda i režim otišao. Ta bili su i nekakvi izbori s nekakvim rezultatima. Kad eto nam profesorice u Globusu u punom sjaju, pa Jutarnjem, u EPH-u. Nije propao. Sve je dakle na svom mjestu – i režim i režimski mediji, a i profesorica je u kondiciji pa će nas podučiti koliko je sati po ljetnom  računanju vremena. I stvarno hoće, ali o „Nepodnošljivoj retorici državne elite na mjestu ustaškog zločina“, a još će nas i podučiti, ta profesorica je: „Je li politički pristojno u Jasenovcu sipati fraze o osudi „svih totalitarizama?“ (J.L., 29. 4. 2016.). Žao joj zbog „raspada  kolektivnog sjećanja na Jasenovac“.

Prvo o kakvom „kolektivnom sjećanju na Jasenovac“ i njegovom „uzgoju“ se radi, pisao sam i u ovom broju HF-a. Drugo, ne radi se o nikakvom „raspadu“ već su židovska, srpska i antifašistička „strana“ u potpunosti ignorirale državnu komemoraciju, znači državu, ili „režim“, ili „sustav“ o čemu profesorica može do beskraja teoretizirati, no rezultat  je uvijek isti: ignorirali su hrvatsku državu. Tako je došlo do „raspada sjećanja“. Koliko je meni znano u Jasenovcu ove godine  jedini politički govor održao je „najsuspektniji“ mogući govornik za to mjesto – Stipa Mesić, a „državna elita“, ma što to u Hrvatskoj značilo, je šutjela. Kazuje dalje profesorica Kasapović u citiranom članku: „Ponajprije, uputno se upitati je li na jednome konkretnom i strašnom stratištu kakvo je Jasenovac politički pristojno i moralno vjerodostojno frazirati o “osudi svih totalitarizama? Zašto se u Jasenovcu ne govori o onome totalitarizmu, ustaškome, koji je osnovao taj logor i pobio u njemu masu ljudi samo zato što se rasno, nacionalno, vjerski ili politički nisu uklapali u profil ustaške države? Kakve veze ima jugoslavenski komunistički režim s nastankom i “radom” Jasenovca kada nije ni postojao u to vrijeme?“

Bolje i gore smrti

Ponajprije, na svakom mjestu sličnom Jasenovcu minimumu sućuti, sjećanja pripada i osuda „svih totalitarizama“, a pored sjećanja na prošlost, s pogledom na sadašnjost i budućnost i nadom: ne ponovilo se. Kad je pak riječ o ovome mjestu tim prije što je isti/slični „poso“ nastavio raditi i nakon 9. 5. 1945.

„Malo morgen“, što je volio reći Sloba, da tada jugoslavenski komunistički režim nije postojao. Ima teritorij, sve je od vrha do dna posloženo, od mjesnog NOO-a do AVNOJA, vojsku, tajne službe školovane baš od drugoga totalitarizma, počelo je raditi i sudstvo, vojno i “narodno“, valjda i „civilno“, imenovan je javni tužitelj za Hrvatsku (Jakov Blažević)… Radile su partijske ćelije i sve elemente vlasti podredile nastanku – komunističkog režima za budućih pola stoljeća. Zar bi obična banda uspjela napuniti leševima rudnike, kraške jame, tenkovske rovove… po Sloveniji ili odatle organizirano povesti brojne kolone zarobljenih vojnika i civila sve do Vršca, Bitole… Jasenovac je usput, u dolini Save, kojim putem se traži „slanje“ barem jedne kolone u jednoj depeši OZNE. Ne prozboriti ni jednu i o drugom totalitarizmu/mima ovim povodom bio bi zločin prešućivanja. Ima i ono prije od „ponajprijega“: boljševizam-fašizam-nacizam bili su paktu i u paktu su doveli ustaše na vlast. Točka. Ni zbog toga ne reći riječ i protiv „svih totalitarizama“ – zločin je. Protiviti se tome ne samo da je „ideološki suspektno“, ideološki je to nesumnjivo i nesporno čisto i kristalno – podržavanje nekog drugog, bivšeg, „dražeg“, ili budućeg totalitarizma. Idealno tipski čistog. Zločina.

 „I na obilježavanju tragedije u Bleiburgu što se zbila u proljeće 1945. teško je govoriti o jugoslavenskome komunističkom režimu, ali se može govoriti o jugoslavenskoj partizanskoj vojsci i pokretu. No i u Bleiburgu treba govoriti o odgovornosti ustaškog režima za stradanje mase ljudi koji su bili njegovi djelatni akteri, simpatizeri, pasivni podupiratelji ili obični muškarci, žene i djeca koji su nagonski i stihijski bježali pred osvetom ratnih pobjednika koji su ulazili u Zagreb. No tko bi se usudio reći na Bleiburgu da je za sudbinu mrtvih i sve manje živih što se ondje okupe, a mnogi su među njima još vjerni ustaškoj ideologiji, državi i njezinim obilježjima, kriv i ustaški režim? Jesmo li to ikad čuli?“ – nastavlja profesoorica.

Ne samo čuli, već živjeli i živimo još i danas. Ovo profesoričino suspektno pametovanje identično je onima koji tvrde: pa dobro, pobili su ih bez suđenja, gurnuli u Hudu jamu, bez suđenja, a da su ih i sudili, bilo bi im presuđena ista – Huda jama. Samo je, eto, jerbo nije na vlasti bio „komunistički režim“, tek „partizanska vojska i pokret“  sve to vrlo fluidno, pa sva sretna Mirjana Kasapović može opravdati bleiburški pokolj. Mašala.

Mirjana Kasapović – kuma Ive Josipovića – ima "opravdanje" za pokolj Hrvata nakon 1945. Bili su "suspektni"!

„Naposljetku, retoričko izjednačavanje 'svih totalitarizama' tipično je samo još u demokratski rudimentarnima političkim zajednicama. Već dugo nitko više ne izjednačuje njemački nacizam i talijanski fašizam, premda su obje ideologije i poreci zasnovani na njima bili u osnovi totalitarni, ali su se prema nekim nezanemarivim obilježjima, primjerice odnosu prema Židovima, razlikovali. Nitko, osobito od ograničene ekonomske i društvene liberalizacije šezdesetih godina, nije više izjednačavao sovjetski, albanski, rumunjski i jugoslavenski komunizam. Tko danas smatra da su sjevernokorejski i kineski komunizam potpuno identični, premda nijedan nema vlast proizašlu iz slobodnih izbora i ne dopušta djelovanje politički pluralizam? Nijedan autokratski režim nije ni dobar ni poželjan, ali daleko od toga da su svi oni bili ili da jesu isti. Nastavi li se ova desničarska ideološka ofenziva u kojoj je mnogo prijetvornosti zbog međunarodne zajednice, napose zbog SAD-a kao našega glavnog strateškog partnera, onda će taj partner u Hrvatsku počesto morati slati svoje izaslanike za holokaust i druga pitanja. Kakva sramota“, pokušava poentirati Kasapovićka.

Doista, kakva sramota. Svaka polupismena baba već zna kako ima nekih razlika između fašizma i nacizma, no nisu bitne. Uostalom „fašizam“ je postao medijski i politički sinonim za „nacizam“, ali ne zna kako je „boljševizam-staljinizam-komunizam“ isto zlo, samo drugo pakiranje. Ne zna ni kako je ovaj predhodio, kako su se oni od njega o svemu učili, kako su surađivali, paktirali, kako su zajedno ovdje doveli ustaše na vlast, a što je najgore, u suvremenoj inačici je – i ostao. Kakva je profesorica koja o tome ne naučava svoje študente? Najmanje – suspektna. Ideološki suspektna. Zadnji citat: „U samom Jasenovcu ideološki najsuspektniji član Vlade, ministar kulture Zlatko Hasanbegović…“ i trla baba lan. Ma sram bilo profesoricu koja zna kako optužba koja glasi „ideološki najsuspektniji“ u jednom totalitarizmu nesuspektno, nesumnjivo, skida glavu, ima intelektualne, hrabrosti čovjeku takvo što prikrpati. Kakva sramota, koje  intelektualno ništavilo.

Mato Dretvić Filakov