Most. Doduše, navodno na Dunavu, ne ovdašnji, famozni. Naša Predsjednica korača, a sa suprotne strane neki grmalj nosi puket cvića. Ah, to joj predsjednik srpske vlade, još tehničke, Aleksandar Vučić žuri u susret. Poslije vidim, prvo će u Dalj, zatim dalje od mosta s one strane, u Tavankut pa u Suboticu. Potpisat će nešto deklarativno i važno za Srbe i 'Rvate i 'vamo i tamo, susreli se s manjinama i ovdje i tamo.
Nešto mi tu ne štima, pa ne štima. Naša „teta Kolinda“ je Predsjednica države, a onaj tamo „tehnikalac“ jest najmoćniji Srbin, ali je predsjednik samo srpske Vlade u stadiju tehničkom. Ovdje je pak Vlada „u leru“ (Zoki Milanović o Hrvatskom saboru točno), a pored političkog rusvaja još je i neka vrsta izvanrednog stanja nakon terorističkog napada na Hrvatsku u Francuskoj. Nije dobar „timing“. Kako bilo, računam, ako naša Predsjednica išta podpisuje morala bi to s Predsjednikom SrbijeTomom Nikolićem, zvanim Grobar, inače četničkim vojvodom koji je vojevao, napadao Hrvatsku u Antinu kod Vinkovaca 1991. Zavojvodio ga Šešelj kojega je pak zavojvodio pravi vojvoda , pop Momčilo Đujić. Za mjesto potpisa stoga bi bilo najbolje izabrati Antin, kako bi se Nikoliću evocirale agresorske uspomene, a poslije potpisa – u aps po hrvatskim zakonima. Šipak.
U Glini, ne u Dalju
Aleksandar Vučić dugih je godina u najužem četničkom – da se mi ne lažemo nacičetničkom – krugu. Kasnija prestrojavanja unutar nacičetničkih redova samo su taktički manevri, kao i sadašnja Vučićeva slatkorječivost. U redu, kad se već mora, šarafe i slamaju ruke, s njim nešto potpisivati, krivo je odabrano i mjesto i vrijeme. Mjesto je svakako trebalo biti Glina, a potpisivanje se moglo odgoditi za 25. lipnja 2016., dan prije četničke pobune prije 25 godina. Tjedan dana tamo, vamo. Hrvatska tada slavi (neki) Dan državnosti, na ovim stranicama poznatiji doduše kao Škarabalovo. Vučić bi pak ondje mogao obilježiti „prvu (srpsku) baklju slobode“, ustvari pušku, ali i potvrditi ispunjenje svojega obećanja danog u ljeto 1995. kako „nikada više ustaška vlast ovdje ne će moći da dođe“. Poslije se Vučić i naša teta Kolinda (Nijemci imaju Mutti Angelu, mi tetu) Predsjednica, izljube; prvo tri puta zbog gostoljubivosti, zatim još dva puta za domaćine i jednom za Euniju i sreću, ukupno šest (6) puta. Zatim bratstvo-jedinstvo može ponovno cvasti. Joj, imao bih, kao samoproglašeni šef protokola, još puno lijepih prijedloga, no svakako je bolje da se zaustavim.
Sve je odigrano krivo
Ovako sve je odigrano krivo i sve ukrivo ode. Prvo mjesto: Zašto Vučića zvati u dalj, kad ga se moglo ugostiti, recimo, u bezdanu. Drugo, mi njima i oni nama, znanstvenika, a oni naši njima – slamu. Treće, opet mjesto: Dalj. Dalj je mjesto, idealno tipsko, napada manjine iz okolice i većine iz Srbije (JNA) na Policijsku postaju, hrvatsku državu, u ranoj fazi frontalne srpske agresije. Ne, dakle, u Dalju, nikako u Dalju, osim ako aktualni politički Srbijanci agresiju ne žele priznati, ma i simbolički, što svakako ne može učiniti tehnička tamošnja vlada. Još i opet vrijeme: 20. lipnja 2016. u dan, nadam se ne i u sat, obljetnice pokolja u beogradskoj skupštini 1928. Usput pitam: Je ikada itko iz Hrvatske u toj skupštini, u tom gradu, ako ne prije onda poslije 1991. položio vijenac, imao prilike, dopusnicu za položiti vijenac žrtvama tog pokolja koji je u bitnome odredio kasnije događaje, uključivo i one od 1941. do 1945.: dapače uzrokovao ih.
Otišao naš veleposlanik pa položio – ma dajte. Je li političkim Srbijancima, primjerice aktualnim, takvo što palo na pamet? Zamislite scenu: naša teta Kolinda i Tomislav Nikolić najprije tamo polože vijence žrtvama pokolja u beogradskoj skupštini, pa onda potpisuju. Tako bi moglo, a ovako ne može, posebno to ne mogu, takvo simbolički uvremenjeno (timing) svetogrđe činiti hrvatski političari. Zbog napisanog, naročito nenapisanog, o događaju ovaj „papir“ može se objesiti pantovčačkom magracu (prihodovao Mesić dva) o rep, ako je još tamo. Može i Vučić poslati svoj original, bila su dva magarca. Ovako se, blago rečeno, od sv ih nas, ili barem većine pravi magarce. Inače ovi „papiri“ proći će i gore, čim se približi obljetnica Oluje. Srbi će ih baciti u smeće. O sadržaju ne treba trošiti riječi, takvih „papira“ je već potpisano „more“. Ima i ugovora, uostalom razne suradnje Srbije i Hrvatske traju odavno, potrebne su, nastavit će se, no to je nešto sasvim različito od ove ružne predstave. Znamo da stišću, nismo baš sasvim blesavi, ali što je previše, previše je.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više