Pogled preko Rječine

Istarski Hrvat Mijo Mirković

 

 

Pisati o Miji Mirkoviću alias Mati Baloti a ne dohvatiti se politike nije lako. Meni je drag meštar čakavske riči, mora, istarskih sela i crikvah, mornara i težaka, škrte zemlje crljenice (crvenice), izgnane istarske hrvatske inteligencije. Zašto je Istranin pred talijanskim posezanjem išao ulijevo i u odioznu jugoslavenštinu,kao i mnogi primorski. Dalmatinac, npr. Makaranin, Višanin i Korčulanin? Zašto je avanturistički ustaški pokret tako jak bio u Lici, Hercegovini, dijelu Zagore?

Mijo Mirković

 

Velike tu mistike nema, kako kaže Nino Raspudić da sam bio polupismeni mladić 1941. u zapadnoj Hercegovini postao bih ustaša, u makarskom primorju pak partizan. Danas mi ne znamo za glad, poniženje, tuberkulozu, danas se mi čudimo pristašama Staljina i Hitlera (ne bojte se, smijet će se budućnost i nama, posebno tzv. liberalima)

 

U ovoj pjesmi je žica koja je dijelila Rijeku od Sušaka, preko te apsurdne žice gledali su se braća i rođaci, sinovi i majke, prijatelji iz djetinjstva.

 

Na Rečini   Na Sušaku, u Rečini, kalna voda teče. Svaki put, kad tuda projden srce me zapeče. Na Rečini stoji most, ničesa ne veže, po njen gredu soldati, svaki pušku steže. Priko mosta lipi grad pun je naših brati, a do mosta jena žica: tu te čeka mati. Stoji tamo cilo jutro, stati će do noci, cekati ce, ufati če, ćeš li moći doći. Prašljive su njeje noge i stare cavate, milo lice zbrazdalo se, škrbeći se za te. Na Sušaku pod Trsaton tece Fiumera, priko nje su drage glave miljare matera. Od Rečine sve do Raše, ad Raše do Mirne, čekaju nas dobre duše, čeznu oči virne. Jedan dan mi ćemo složno poj u kraj domaći. Samo ontar ne će svaki svoju mater naći.

Balotine pjesme donose nam dah hrvatskoga sela u Istri, toliko prožetog bliskošću ljudi,pučkom pobožnošću i teškim životom. Obje pjesme iz 1933. godine.

 

Božićna noć

 

O draga mati,
nikad mi nismo bili bogati,
ma na viliju božju imali smo svega:
slanca, bakalaja i ribe,
čistu robu za večer i druge potribe,
i znali da ni zlega
kad svi skupa jimo
i na ognjištu svi skupa sidimo.

Večeras te tamo zvoniti nan zvona.
debelo »divice Marije« i tanko »svetog Antona«,
na ponoćnu mašu, prvi put, drugi i treti,
a ti ćeš po škrinjah šuškati s koreti
i pokle večere
modrne iskati za šćere.

Po banki te stati mendule, smokve i rakija,
i kuća će biti puna tamijana
i dragosti tajne, ku san najvolija
kad si ti me zvala: moja mala grana.

I sada te gledan priko tri sto brigi, priko devet vod
u božicnoj noći, zgrčenu i slabu,
ma ni na ognjištu skupljen svi tvoj rod,
da pozdravi mater, da poljubi babu.

Kada zadnji glasi po selu uminu,
u staren kantunu sama ćeš ustati
prećući po ognju, još ćeš svojen sinu
zadnje mislj svoje U tujjnu slati.
Kako una matj, prjdobra i mjla,
ka je nocas sina za druge rodila.

 

Zapravo je pisac dvojno biće, Balota je pjesnik a Mirković je ekonomist,realist saadobrim opažanjem antropologa i sociologa. Njegove kratke priče i novinski članci nam puno kazuju tako "Bezidejnost" iz 1937 donosi opis stečevina talijanske civilizacije. Isušivanje Ćepićkog jezera i Koparštine, radovi na elektrifikaciji (usred Istre, samo na automobilskom putu Pazin-Trst, negdje između Trviža i Mirne, vidjeli smo velike instalacije za podjelu električne energije), socijalno osiguranje u bolesti, nezaposlenosti, starosti, invaliditetu, sve ono što najviše zadire u egzistenciju ljudi. Postoji, dakle, nesumnjivo pozitivna strana medalje talijanske uprave u Istri, kako su postojali i pozitivni rezultati višestoljetne uprave Venecije većim dijelom Istre. Razlika između dvije uprave, stare venecijske i današnje talijanske je u tome što je venecijanska uprava administrativno, ekonomski i politički učinila selo zavisnim od grada, ali pri tome nije dirala u autonomni život sela. Selo je živjelo pod Venecijom svojim posebnim gospodarskim životom, u punoj mjeri u naturalnom gospodarstvu, zavisno samo od proizvodnje zemlje, držeći svoje običaje, nošnju, govor, pjesme i ples. Sada nema više tog autonomnog života sela, selo je uvučeno u novčano gospodarstvo, grad nameće, a selo prima sve od grada: nošnju, običaje, hranu, način života, jezik, pjesmu.

Rječina

 

Ali selo, baš uslijed nacionalnih razlika koje se polako gube, ali se ni u toku nekoliko generacija, a vjerojatno ni-kada.ne mogu sasvim izgubiti – historija borbe izoliranih Lužičkih Srba je za to primjer – ne može da primi i usvoji tekovine duhovne kulture talijanske, čak ni političke  ideale suvremene Italije. I tu je druga strana medalje. Selo prima, grabi sve što mu se daje, ali ta recepcija ne znači i duhovno pretapanje. U narodu ostaje dvojstvo. Oni postaju Talijani, oni nama kad dođemo tamo kažu: »vi ste Jugoslaven, mi smo Talijani«, ali pri tome oni razumiju da su postali Talijani, državljani Italije, onako kako su prije bili Austrijanci, državljani Austrije, i dvojstvo između državljanskoga i narodnoga ostaje.

 

Između položaja u Austriji i Italiji je bitna razlika. U Austriji su oni mogli biti Hrvati, imali su škole, niže i srednje, svoj jezik u općini, na sudu i u kotaru, svoj narodni pokret. U tome narodnom pokretu je bilo borbi, pobjeda, napredovanja. U borbi su se formirale ideje i moral ljudi, ljudi su se uzajamno pomagali, međusobno kontrolirali. Biti »naš«, biti dobar Hrvat je u neku ruku značilo i biti dobar čovjek, paziti na svoje postupke. I civilizacija je napredovala pod tim uvjetima i razvijala neke određene ideje, načela, moral. Danas svega toga nema. Civilizacija napreduje, ali bez ideja, bez načela, bez morala. Čudnovati izgledaju moji nekadašnji drugovi. Eto jednog invalida, kojemu je Hrvatska doslovno spasila život jer je u njezinim sanatorijima proveo nekoliko godina. Ali penziju, i razmjerno dobru, dobio je tek od Italije. On priznaje Italiji sve, Hrvatskoj ništa. S penzijom i svojim malim posjedom on je postao seoski bankar, pozajmljuje novac na kamatu, živi dobro. Penzija teče, kamate teku. Mussolini je za njega najmudriji čovjek na svijetu, koji se brine za sirotinju.

 

Ili onaj, Usip Vickov, ložač. Zajedno smo čuvali goveda i ovce, zajedno išli za djevojkama. Svojim jakim glasom on je bio najistaknutiji pjevač hrvatskih (umjetnih) narodnih pjesama. Sada on plovi morima. Sada on živi s drugim drugovima, drugim životom, sada se on tuče u prsa od ponosa što se s novim drugovima sa svoga broda tukao s Hrvatima u Splitu i bio u zatvoru u Splitu. I s gordošću pokazuje prst koji je mašina zgnječila i za koji je dobio tri hiljade lira. Da je to bio prst na desnoj ruci, bio bi dobio deset hiljada. Drugi put će bolje paziti.

 

Ili dobri stari drug Tone Arfirić, pomorski kapetan male obalne plovidbe. On se isprsava i zanosi u  pripovijedanju kako je u nekoj hrvatskoj luci pozdravio naše vlasti na rimski način, dizanjem ruke. I kako su se jugoslavenske vlasti čudile što on hrvatski govori, a rimski pozdravlja. – »A mi tako«, rekao je on. »A oni su gledali.« Oni su na talijanskim brodovima, pod talijanskim zastavama obišli svijet. Bili su u Aziji: na ekvatoru i u Americi. Ljubili su Engleskinje, i Španjolke, i Japanke. Svuda s istim svojim novim drugovima. Brodovi su plovili, oni su radili svoje šihte, primali hranu i plaću, lumpovali i tukli se zajedno, oni sada, eto, primaju novce za ranjene prste, oni znadu što je život. Novi pojmovi su ušli u njihov život: o »digestionu« (probavi), o individualnoj sreći koju novac donosi, o potrebi smanjenja broja djece, o načinu kako se može prevariti liječnik ili pridobiti sklonost kapetana broda.

 

Drugi, kod kuće, na stalnom poslu nastoje da dođu »pod kasu«, bilo da se lakše rane na poslu, bilo da se rane izvan posla, a odglume ranjavanje na poslu. »Lako je njemu, on je pod kasu«, postaju nove predodžbe o »lakoći« i sigurnosti života. Život naroda postaje tako materijalno puniji i bogatiji, duhovno sasvim oskudan. Jedna praznina je tu, nepostojanje ma kakve ideje koje bi se čovjek primio i držao i prema njoj udesio život. Sve ima neki smisao i neko značenje dok nosi materijalnu korist. Ona je pokretač čitavog života i izvan nje nema ništa, osim praznine i pustoši. Fašizmi se odlikuju svuda time što ostavljaju takvu pustoš u dušama ljudi. (i komunizam i tzv.liberalizam,ovaj posljednji još najviše,jer donosi totalnu propast morala)Ali ako je nacija za običnog Talijana apstrakcija, ona je za našega čovjeka neki daleki astronomski pojam. Njemu ostaje goli materijalni život i malo, sve manje obiteljske topline. Prije je on bio član velike obitelji, danas je čovjek pojedinac sam i izgubljen visi o radu, pronalazi individualno uživanje (krčma, ples). Stalno zaposlenje, novac, materijalizam, proletarizacija udaljuju ljude i od crkve. Ali mjesto koje je u dušama zauzimala prije religija ostaje sada prazno. Nema ni jedne misli vodilje, ni jedne plemenite ideje. Proletarizirani seljaci postaju cinici. Nema žalosnije stvari od pogleda na takvu duševnu prazninu."

Rakalj

 

U vrlo sličnom tekstu (Tekovine talijanske civilizacije) iz iste 1937. Mirković navodi da se umjesto tradicionalne nošnje prihvaća nekvalitetna roba po modi,da omladina nekritički prihvaća jer ne zna da je postojao i drugačiji život, da se na svadbama pjevaju talijanske pjesme, dolazak biljara i mjenica, seoski kicoši, nova zanimanja (šoferi, monteri, kuhari, ložači, sitni činovnici…). Njegov jedini nećak nosi talijansko ime Aldo Emilio.

 

Jedna od tih činjenica je i moj novorođeni nećak, sin moje najstarije sestre, Aldo Emilio. Djedovi po majci i po ocu toga moga nećaka su Hrvati, dapače »tvrdi Hrvati«, koji još uvijek nose staru suknenu nošnju. Baba mu je [ Hrvatica i nepismena seljanka, kao i moja mati, koja nosi suknene modrne i ore teškim plugom kao muški. O »rasnom« porijeklu toga moga nećaka ne može biti, dakle, sumnje. Otac maloga Alda Emilija je Tone, koji jedva umije da napiše ime. Bijesan, mlad, punokrvan naš čovjek. Ali taj čovjek ima imanje, dugove, poslove. Ima svoj mali kamenolom, a sada je rudarski radnik, zajedno s bratom i ocem. I član uprave Dopolavoro i čovjek pun ambicija, koji svim silama hoće da se socijalno podigne, da otplati dugove, da se istakne više od drugih, da se reprezentira. Jedan od načina da se istakne je stjecanje veza. Jedna veza može biti i seoska učiteljica. Učiteljica pristaje da mu kumuje djetetu. I zato dijete dobija ime Aldo Emilio.

 

Mali Aldo Emilio ne zna ništa. On plače noću i siše mlijeko moje sestre. On je neodgovoran. On je upao na ovaj svijet u tom našem dalekom kamenitom selu, oko kuće gdje se on rodio nalaze se gromače kamenja, vrtli su zapušteni i škaljavi. Ja znam da će njega i mati i obadvije babe, i tetke i ujak zvati Mile. Ali on je u knjigu rođenih zaveden kao Aldo Emilio, iako to može biti i nije bilo tako ugodno popu koji ga je krstio i u knjigu zavodio. Na njegovo čelo je udaren službeni žig.

 

Iz Raklja

 

Iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom, potekao je Mijo Mirković – Mate Balota. Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva: težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisal 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.

 

Objavljujući već kao đak u pazinskom listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu. Prvu pjesmu sročio je s devet godina.Tema, kao i drugih Balotinih pjesama, bio je težak život ribara i mornara. Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen. Radio je kao kamenolomac i miner, radnik na željezničkoj pruzi u Moravskoj. Bio je slagar u tiskari, novinar i urednik lista u Puli te dopisnik domaćih i inozemnih listova. Školovao se u Čehoslovačkoj, gdje je završio klasičnu gimnaziju, i Njemačkoj, gdje je diplomirao i doktorirao ekonomske i društvene znanosti. I nakon završetka najvišega školovanja morao je najprije obavljati ribarske i konobarske poslove, a tek poslije sveučilišno-profesorske, i to najdulje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

 

Kao znanstvenik najprije se predstavio uspjelom obranom doktorske disertacije O glavnom uzroku ograničene gospodarske djelotvornosti slavenskih naroda 1923. na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni. S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru 16. stoljeća. Za tu je knjigu dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja te, uz Peru Ljubića i Dragu Gervaisa, dao temeljni pečat ponovnom procvatu čakavske poezije. Impresivnim umjetničkim jezikom on je u književno djelo ugradio i svoje izvrsne gospodarske studije o Raklju, Puli i Istri s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

 

Mirkovićev domoljubni rad bio je osobito intenzivan od kraja I. do kraja II. svjetskog rata, a vrhunac je postigao na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. Na njoj se, kao voditelj domaćih stručnjaka za etnička, gospodarska i geografska pitanja znanastvenim argumentima i domoljubnim žarom, izborio za međunarodno priznanje sjedinjenja Istre s Hrvatskom u sastavu ondašnje Jugoslavije, što je jedino i bilo moguće.

 

Treba dodati da je Mijo Mirković bio u komunističkoj vlasti koja je ukinula mogućnost držanja koza, da bi šrisilila seljake da postanu proleteri u gradovima, jer tobože koze uništavaju šume. Možda je to izgledalo kao napredak tada, danas su sela pusta, monokultura borovine prerasta nekad obrađivane međe, a narod se gasi i životari po gradovima.

 

Teo Trostmann