Asfalt, beton i željezo

U kiparstvu me privlači potenciranje vremenske dimenzije, toliko važne u glazbi

Suvremeni hrvatski slikar i glazbenik, Vitold Košir, ipak je rijetka pojava u suvremenoj umjetnosti. Djeluje u dvije umjetničke grane, ne odričući se ni jedne, ne dajući prednost ni jednoj.

• Najprije zanimljivost, Vi ste diplomirali na ALU-u u Zagrebu 1989. godine kod prof. Šime Vulasa, a zatim 1991. na Muzičkoj akademiji kod prof. Zlatka Stahuljaka. Izgleda vrlo naporno, no ne ću Vas upitati što je prva ljubav kiparstvo ili glazba?

– Kiparstvo je svakako moja prva ljubav. Glazba je došla ranije kroz obitelj i muzičku školu ali je i ostala neiscrpni izvor poticaja za rad na skulpturi, poimanje strukture i ritma. Posebno me u kiparstvu privlači potenciranje vremenske dimenzije, toliko važne u glazbi. Moje skulpture nose neizbrisiv trag Šostakovića, Placeba, Mahlera, The Clasha i Stravinskog.

• Vratimo se posebnostima i originalnim pristupima Vaših samostalnih izložbi. Samostalno izlažete od 1994. godine, a skupno od 1991. godine. Autor ste nekoliko osebujnih ciklusa.

– Grad i glazba moji su glavni pokretači. U Gliptoteci HAZU-a izložio sam interpretaciju otisaka urbanog života, za Janačekovu „Glagoljsku misu“ gotovo scenografski sam kreirao cijelokupni sakralni prostor. U dubrovačkoj palači Sponza posegnuo sam za izgubljenim dijelovima života Marina Držića. Za mena možda najdražu izložbu u Galeriji umjetnina Split zaronio sam ponovno u glazbu.  

• Vaši ciklusi su autorski međusobno isprepleteni no istodobno se doimaju vrlo udaljenima jedan od drugoga?

– Materijali koji me najviše zaokupljaju su tkivo urbanog okruženja u kojem živim.  Asfalt, beton i željezo provlače se kroz sve moje izložbe i kao građevni elementi ali i kao konačno odredište skulptoralne strukture. Svakoj izložbi prilazim kao posebnom projektu i gradim ju kao poseban ciklus. Ipak rado ponovno izložim one skulpture koje su bile vezni idejni element u stvaranju.

• Radite i scenografiju.

– Imao sam ogromnu sreću raditi scenografije i za kazalište – i dramu i balet – i za televiziju. Kreiranje prostora za određenu namjenu zahtjeva poseban pristup likovnosti i duboko poštovanje prema sadržaju i zbivanjima kojima je namijenjen. Uz pokret i svijetlo stvara se magija koju je teško, možda i neprimjereno i gotovo nemoguće postići na izložbama.

• Zaposleni ste stalno u Simfonijskom orkestru.

– Član sam Simfonijskog orkestra hrvatske radiotelevizije koji njeguje izvođenje širokog repertoara od rane klasične do nove glazbe. Nazamjenjivo je iskustvo na koncertima biti dijelom izvedbi kompozicija velikih majstora. Tako nakupljenu energiju fantastičan je osjećaj preusmjeriti u kiparstvo.

• Imate i jedan, doista izniman hobi, bavite se sokolarstvom.

– Sokolarstvo je moja najveća strast. Svakodnevno me vraća primarnim instinktima i prirodi. Posvetio sam mu poslijednji ciklus grafika „Poniranje“ izložen u Zagrebu i Splitu a od kojih su tri grafička lista dio postava aktualnog 7. Triennala grafike u Modernoj galeriji.

• Kako ste svakodnevno ukomponirali sve te aktivnosti?

– Nemiran sam i patim od pomanjkanja fokusa i koncentracije. Zato uživam u zatrpavanju aktivnostima. U svemu tome ogromna je sreća da se bavim samo onim stvarima koje strastveno volim.

Miroslav Pelikan