Ne možeš vezati ljubav

Ne možeš je skriti od mene

Ljuljam se u bunilu, klatim se u zraku
– u tom međuprostoru označenom tišinom… 
Tišinom koju prekida tvoj iznenadni hihot
i izbaci me iz ravnoteže 
baš svaki put iznova,
zaljulja na marginama sna i jave 
– pomakne moju orbitu u nekom drugom smjeru,
daleko od mene,

i natjera me da posegnem kroz zrak 
lamatajući rukama kao borac za udah…

A zatim se povuče u nečujnu prazninu i, 
kao da tu nikad nije ni bio,
ne ostavlja za sobom niti trag
za koji se mogu uhvatiti 
da ne propadnem u ponor pod sobom
sto zjapi prazan i neumoljiv…

Neshvatljiv i nedokučiv trenutak 
u kojem svjesnost napušta razum,
a srce zalupa neovisno o tjelu…
Zalupa pa zastane;
osluškujući tišinu
– očekujući opet isti osmijeh,
za koji ću se moći uhvatiti…
Uhvatiti i izroniti 
iz dubine samoće i, 
ne samo doći do daha,
već uzletjeti poput ptice 
rastresenih krila
promrzlih u vremenu i očaju;
probuđene novim životom
pokraj topline ljubavi
što isijava iz nesvjesna pogleda
duboka kao san u grobu
i tajnovita snoviđenja što se ocrtava u njima
– skriveno, 
duboko,
nedostupno svakom ali vidljivo meni…

Jer namjenjeno uvjek nađe smjer u koji je otposlano;
samo od sebe
– bez potrebe za usmjerenjem 
i bez obzira na pokušaj sputavanja…

Ne možeš vezati ljubav.

…Ne možeš je skriti od mene
kao što ni ja sebe nemogu skriti od tebe
-al da su ove rijeci tvoje;
znamo samo ti i ja…

Ljubica Mršić