Dežulović je nadišao i sam sebe
Od svih novinara i publicista anarholiberalno-antikatoličke provenijencije kao i dežurnih denuncijatora i preziratelja Crkve u Hrvatskoj, moram priznati da mi je najlucidniji, i to dijabolično lucidan Boris Dežulović. Nakon ukinuća osuđujuće presude kardinalu Alojziju Stepincu očekivao sam da će čitava bulumenta anaraholiberalnih bojovnika osporavati tu odluku suca Ivana Turudića, da će se ta odluka razapeti na križ, ali to se do sada nije dogodilo u većoj mjeri. No, moram priznati da je Dežulović u svojoj kolumni nadišao samoga sebe. On se međutim ne služi onom starom denuncijacinskom matricom kako je Stepinac bio fašist i ustaša, kako nije dovoljno učinio za Židove i Srbe. Znate, one stare „antistepinčevske“ fraze. On onako sofisticirano i ljigavo ide sasvim zaobilaznim putem kako bi osporio Stepinca, njegovu veličinu i Turudićevu odluku.
Boris Dežulović
Dežulović navodi nekoliko primjera, i to, istina kolosalno nepravednih u kojem je jedan dio oštećenih ljudi u svojim pravima čekalo godinama, jedan veći dio svojega života da od tog istog pravosuđa dobiju određenu zadovoljštinu za neprevadu koju su doživjeli. Ali ono što je zločesto od samoga Dežulovića jest to što manipulira nesrećom tih jadnih i nesretnih ljudi kako bi oblatio samoga kardinala Stepinca i njegova nećaka Borisa Stepinca koji je podnio zahtjev za reviziju presude kardinalu. I ukinuće presude došlo je nakon tjedan dana. No, vidi se iz priloženog da iz svoje netrpeljivosti prema Alojziju Stepincu Dežulović svjesno podmeće povlačeći paralelu između tih jadnih ljudi koji su doživjeli nepravdu u pravosuđu i odluku Ivana Turudića kojom je ukinuo presudu kardinalu Stepincu. Kao prvo, Stepinca je rehabilitirao Hrvatski sabor na samom nastanku hrvatske države, a isto tako od samih početaka postojala je inicijativa da se poništi presuda kardinalu Stepincu kojom je bio osuđen 1946. godine na montiranom procesu, zatvoren, mučen i sustavno trovan.
Da Boris Stepinac, kardinalov nećak i nije podnio zahtjev za reviziju presude, njezino poništenje bi se sigurno vjerojatno dogodilo. Isto tako, kardinal Stepinac „čekao“ je poništenje presude točno sedamdeset godina. Ukratko rečeno, ako pročitate ove Dežulovićeve konstrukcije na temelju Stepinca, možete vrlo jasno vidjeti sofisticirani verbalni i mentalni egzibicionizam, izvrtanje stvarnosti, himbu osobe čija je nedobronamjernost neupitna u brizi za ugrožene ljude koje je spomenuo na početku svoje kolumne, a koji su ugroženi, to je doista istina, od tromog segmenta pravosuđa. Dežulovićev cilj nije se sastojao u tome da se zauzme za te male ljude koji su ugroženi u svojim pravima, nego da perfidno „nagazi“ Stepinčevu veličinu kao nadbiskupa, kardinala i velikoga pastira, koji se usput rečeno, ne samo borio za pravnu državu Hrvatsku, nego i više od toga, i za to je riskirao svoj život.
Međutim, poznata je činjenica da je cilj Borisa Dežulovića uvijek bio da ponizi neku vrijednost, da isprovocira, da povrijedi i da uvrijedi i da mu ništa nije sveto. Ali ono što je zanimljivo u svemu tome jest činjenica da, koliko god Stepinčevi denuncijatori pokušavali nagaziti njegovu svjetlu osobu, poniziti sve oni dobro što je činio, ideologizirati ga i denuncirati, njegova veličina zabljesne sve više velikom mističnom snagom. Idući za Kristom, Stepinac je pobijedio svako zlo, i to ne osvetom, niti mržnjom, nego ljubavlju prema svakom čovjeku. To je ono što ga je držalo za njegova ovozemaljskog života i što mu je dalo garanciju za vječnost. I to je upravo dokaz da je riječ o duhovnom gorostasu, dok su njegovi sadašnji kritičari i preziratelji, zapravo ništa drugo nego najobičniji duhovni „patuljci“. Vrijeme ih je pregazilo, samo je problem što toga nisu svjesni. Dok Stepinčevo, a zajedno s njime i Kristovo vrijeme neosporno dolazi.
