Srbi se skroz “raspasuljili”

Vučiću spomenik u Glini i Srebrenici, Nikoliću u Antinu…

Malo sam se odmarao, osim ostaloga, trijebeći grah, jednu staru sortu. Ne strašim se genetski modificiranog, prošlo vrijeme, nu volim znati što jedem, a još više uživati u tome kako biljke rastu. Posijao sam ga ove godine pored stare trešnje, inače dvadesetak kilometara zračne udaljenosti od Zagreba, koja umire već dvadeset i pet godina – od kad su ju JNA i Srbi skoro dotukli. Puna je bidna gelera, al' još životari. Neke godine u prošlih dvadeset i pet nekoliko plodova pojede čvorak, a druge nema ni on za osladiti se. Živi kao spomenik srpske agresije. Puno ih je, još raznih, dvorište, mjesto, okolica…

Vladimir Rolović

Obišli smo ovih dana Ovčaru, Spomen dom i vidjeli prikaz Pakla, doduše neznano zašto i tko ga je izazvao, kako je taj Pakao nastao… Od tog višestrukog paklenskog osjećaja spasila i utješila nas Gospa Ilačka, čije Svetište smo također obišli. Vraćamo se, a u jednom srpskom selu, u kojemu inače nije bilo ratnih događanja, pa se u miru i integriralo, čiča na ulici mlati grah. Valjda nema betoniranog dvorišta, ili da ga komšije vrijednog vide. Svejedno, eto i neki obični seoski Srbin, neovisno gdje, trijebi grah. Nu, neki prevažni Srbi, čitam, slušam, bogme ne. Plašim se ostat će Srbija bez „pasulja“, ne će se „opasuljiti“ (prevedeno: urazumiti se, opametiti, profitirati ponekad). Sijući zlo, ono će im i niknuti. Ako na taj profit računaju, „opasuljit“ će se. Ti Srbi odali su se ovih dana „notama“, ispunili „diplomatskim notama“ cijelu jednu podeblju kajdanku. Bit će vremena za cijelu tu srpsku kompoziciju forme „ars diaboli“, nu ja ću ovdje samo o dvije „note“ – spomeniku u Domovinskom ratu poginulom hrvatskom revolucionarnom nacionalistu Miri Barešiću i suđenju hrvatskom junaku Branimiru Glavašu.

Ne će se "opasuljiti"

Sviraju Srbi „notu“ o spomeniku Miri Barešiću, kao eto „terorist“ dobio spomenik. Ne mogu vjerovati, zar pametni Srbi takvo što komponiraju, a najpoznatiji terorist svih vremena, Gavrilo Princip, je Srbin, dok je u organizaciji atentata na Nadvojvodu Ferdinanda sudjelovala i država Srbija, kao britanska produžena ruka. Taj je poklonio povod Svjetskom ratu (Prvom), globalnom više desetina milijunskom kolinju, koje je usput bilo tek uvod za drugo, puno veće – Drugi svjetski rat. I danas mu dižu spomenike i slave ga kao herojsko božanstvo.

Malo kasnije (1928.) pobi Puniša Račić, četnik Crnogorac, hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. To se zove „likvidacija“. Jedinstven događaj kojega srpski političari, SPC i povjesničari jednostavno prešućuju. Iako osuđen, uživao je kao „car“, a likvidirali su ga partizani nakon ulaska u Beograd 1944., vjerojatno da ne progovori. Njemu su pak Srbi podigli spomenik u Vukovaru 1991.: promijenili su ime Ulice Stjepana Radića u – Ulicu Puniše Račića! Nevjerojatno morbidno. Držim kako je to isto i gore zbog kontroverzi oko Kennedyjevog ubojstva, da netko negdje u Americi ulicu Johna  F. Kennedyja preimenuje u ulicu – Lee Harvey Oswalda.

Stari oznaš Rolović sijao pa žeo

Nakon Puniše Račića, evo nas do drugoga Crnogorca, Vladimira Rolovića, žrtve Mire Barešića. Vladimir Rolović bio je te 1971. veleposlanik SFRJ u Švedskoj. Malo podataka iz njegove biografije: skojevac predratni, nosilac partizanske spomenice, komesar u prvoj proleterskoj zatim u dalmatinskim i istočno-bosanskim brigadama i diviziji koje su odigrale možda i najznačajniju ulogu u likvidacijama hrvatskih civila i vojnika nakon završetka rata (mariborski protutenkovski rovovi, Križni put…) To se tek zove „likvidacija“. Odmah nakon toga, 1945., postaje jedan od glavnih operativnih šefova OZNE na jugoslavenskoj razini. Zadatak isti: likvidacija „narodnog neprijatelja“ s posebnim „osvrtom“ na etničke i političke („ustaše“) Hrvate. Ruke su mu vjerojatno bile, barem zapovjedno, krvave do ramena. Bio je neko vrijeme i zapovjednik logora „Otok Goli“, kako ga je nazivao Aleksandar Ranković.

Zanimljivo, nešto kasnije Miro Barešić je bio zatočenik, šest mjeseci, na Golom otoku, zatočen zbog odbijanja služenja vojnog roka. Neobično je pak zanimljivo kako je, kao obavještajac, 1969. Rolović djelovao u Australiji protiv hrvatske emigracije. Njegova smrt se najčešće spominje kao „likvidacija“, što je  dosta čudno budući je osam dana kasnije umro u bolnici, od posljedica ranjavanja. Kažu neki izvori ranjavanja u naguravanju s Barešićem, a spominje se čak da mu je Barešić zapravo oteo pištolj.“ Likvidacija“, kao čin je pak fundamentalno jednostavna – i trenutna. Događaj se zbio u znakovito vrijeme, početkom travnja 1971., sedmog travnja, a Tito je devetoga odlikovao Rolovića Ordenom narodnog heroja. Za dan je promašio deseti, a Rolović je u bolnici umro petnaestoga travnja 1971. Bila je to zanimljiva jedna godina, a zanimljiv i mjesec travanj, o kontekstu da i ne govorimo.

Vladimir Rolović jedan od operativnih čelnika državnog represivnog aparata najgore vrste, koji se bavio likvidacijama i u zemlji i u inozemstvu – tamo na tipični teroristički način – imamo sada i presudu suda u Münchenu, poginuo u sukobu, borbi, s potencijalnom žrtvom. Narodski rečeno: što je sijao to je i požeo. Kao jedan od rijetkih, inače dožive i stotu. Kako bilo Miro Barešić je osuđen i kaznu odslužio. Ne ćemo ovdje ulaziti u ostatak njegova životopisa, nu kad je mogao, došao je braniti svoju domovinu, štoviše svoj dom, uostalom poginuo je nedaleko od kuće, u rodnom kraju, skoro na kućnom pragu. Ni u kontroverze njegove prebrze pogibije, skoro u prvoj akciji, ne ću ulaziti. Suborci mu odlučili podignuti spomenik, i to je sve.

Četnički spomeničari: Nikolić, Dačić, Vučić

Nego tko nam to govori o „spomeniku teroristu“? Tomislav Nikolić, četnički vojvoda – četničko vojvodstvo prenijeto od popa Đujića preko Šešelja, borac protiv Hrvatske u okolici Vinkovaca (Antin). Neki svjedoci govore o njemu i kao sudioniku u likvidaciji civila. Četnički „skojevac“ Aleksandar Vučić i Mali Sloba Ivica Dačić. Sve sam „go“ terorist, osim ostaloga, ali državni, organizirani od strane nacional-socijalističke Srbije. Znam s kakvim bi spomenicima oni bili sretni. Ovakvim. Antin, spomenik Tomi Nikoliću u prirodnoj veličini s potpisom: „Ovdje je četovao četnički vojvoda Toma Nikolić 1991.“ Glina, najmanje, zasad, spomen ploča na mjestu gdje je zborio  četnički „skojevac“ tada Aleksandar Vučić s tekstom: „Ovo je malo prije Oluje ovdje zborio Aleksandar Vučić: „Braćo Srbi i sestre Srpkinje! Nikad više ustaške države u Glini“. Moglo bi se dodati: Ovdje je Aleksadar Vučić pokretao traktorsku kolonu. Zaslužio je barem još jednu spomen ploču iz te 1995. (srpanj) Ona bi doduše trebala biti u beogradskoj skupštini, nu kako to nije izgledno, onda u Srebrenici. „Ubijete li i jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo“, govorio je, pa bi to bilo za spomen ploču. Barem.

Ivica Dačić? On je Mali Sloba pa ne zaslužuje ni spomenik, ni spomen ploču, a ni lipa ga ne će zapasti. Ona je zapala Slobu. Bogme se Srbi s ovakvima još dugo ne će „opasuljiti“, pa s time nažalost moramo em računati, em živjeti.

I još general Branimir Glavaš. Što sad ovi naprijed navedeni mogu imati s Branimirom Glavašem, njegovim suđenjem u Hrvatskoj, njegovom već dugogodišnjem sjedenju „zatarabljenog“ kako je sam govorio. Samo jedno: da ne bi Glavaša' eto nama naprijed pisanih spomenika. U Osijeku je dnevno pogibalo više civila i djece nego li Srba za čiju se smrt okrivljuje Branimir Glavaš. Žao mi je, odvratno je brojati se smrti, ali, nažalost, to je ekonomika rata od toljage do atomske bombe. Da su ovi viđeni Srbi i jednoga svoga agresora iz nacional-socijalističke Srbije optužili i osudili za žrtve, samo civila i djece u Osijeku, imali bi neko sitno moralno pravo govoriti o ovdašnjem sudu. Ovako im ono ne pripada. Naprosto nije ljudsko, ni ljudski. Sva ta „notna“ srpska dreka ovih dana namijenjena je sluđivanju Srba i zatamnjenju pitanja Kosova. Umjesto „Šiptara“ aktualna srpska vlast Srbima je ponudila „ustaše“ u različitim inačicama.

Mato Dretvić Filakov