Duhovna oholost i dvoličan život

Oholi iz svoga samoljublja ne vide sebe u Božjem svijetlu

U duhovnom životu, osobito ako ga promatramo sa fenomenološkog stajališta i u našoj percepciji Isusa Krista, kao i u kontekstu njegove božanske Objave, postoji velika razlika između „biti“ s Isusom i „činiti“ ono što Isus od nas očekuje. Mnogi naši vjernici misle i zavaravaju se činjenicom da je „biti“ sa Isusom sasvim dovoljno. Takve duše zahvaćene su životnim stavom da su, zbog toga što idu redovito na misu, što se ispovijedaju i pričešćuju, što puno mole, bolji od onih koji to ne čine. Možda su od Boga primili određene milosti, pa se tim milostima hvale, a podcjenjivački gledaju one za koje misle da su primili manje nego oni. Takav stav u duhovnom životu naziva se duhovna oholost. Slobodno bismo mogli reći da je duhovna oholost u mnogim slučajevima povezana i sa načelom dvoličnosti. Takve osobe – duhovno ohole ne nose plodove svojega sakramentalnog života, ne donose plodove tih silnih molitava koje mole, nego se ponašaju suprotno od svojega kršćanskoga poslanja.

Drugim riječima, oni svojim silnim oblicima pobožnosti zatvaraju Bogu „usta“ te Bog nije u prilici da progovori njihovoj duši i tako ih promijeni. To je ona molitva koja ne donosi plodove. A moramo znati jednu bitnu činjenicu – ako želimo da nas molitva promijeni, moramo se, prije svega staviti u poziciju šutnje. Šutnja je onaj unutarnji prostor u kojem se otvaramo Bogu i dopuštamo mu da nam progovori i preobrazi čitavo naše biće. Osobe koje žive po načelu duhovne oholosti i dvoličnim životom nerijetko zbog svojih pobožnosti koje vrše, imaju o sebi osjećaj da su dobre, čak štoviše, da su bolje od drugih ljudi. Tako da one iz toga svojega samoljublja ne vide sebe u Božjem svijetlu, ne vide svoje grijehe i slabosti, ne vide svoje nedostatke. A sam nam je Isus vrlo jasno rekao u evanđelju – da neće ući u Kraljevstvo Božje onaj koji mu govori „Gospodine, Gospodine“ nego onaj koji vrši volju njegova Oca koji je na nebesima. A vršiti volju Oca nebeskoga pretpostavlja slušanje Božje Riječi, duboko proživaljavanje Božje Riječi, život za drugoga i otvorenost za drugoga čovjeka. Svojim životom kršćanin bi trebao neprestano vršiti duh posadašnjenja evanđelja u ovome svijetu. Jer Isus nam kaže da iz obilja srca usta govore. I ne samo usta! Nego iz obilja srca i djela nam govore.

Je li kršćanin koji vrši velike oblike pobožnosti, a licemjeran je – mrzi, kleveće, ogovara, pravi razdore, ohol je, pokvaren, čini grijeh bludnosti, krade, prezire i čini razne druge grijehe – može vidjeti Kraljevstva Nebeskoga? To je vrlo diskutabilno, jer da bismo posjedovali Boga, da bismo ga gledali licem u lice, nužno je raditi na čistoći svojega postojanja jer oni koji su čisti srcem Boga će gledati, veli nam Isus. Kršćanin je pozvan više nego ikada raditi na svojem vlastitom posvećenju. Kako se to čini? To se čini vrlo jednostavno. Da moja misa na koju idem bude proživljena, da me zahvati, da me promijeni i učini od mene boljega čovjeka i kršćanina. Isto tako, bitno je da svaka moja molitva, pobožnost, hodočašće na koje idem, moji razni oblici klanjanja budu oni koji će me više približiti Bogu. Jer – prava molitva jest samo ona koja me mijenja.

Ako me molitva ne mijenja, ako nas molitva ne čini boljim ljudima na način da će donositi kvalitetne i dobre plodove za naš kršćanski život i za naše spasenje, onda treba mijenjati molitvu, raditi na sebi da budemo doista sveti. Jer – svijet koji je pun grijeha pobjeđuje samo kvalitetna vjera u Isusa Krista. Isus Krist je pobijedio svijet i on, koji je s nama moćniji je od Neprijatelja koji je prisutan u svijetu. Zato je nužno neprestano raditi na tome da ispitujemo svoje iskustvo Boga, da promislimo kako i na koji način mi doživljavamo i proživljavamo Boga, da li u našem životu ima licemjerja i duhovne oholosti. Ako ima, valja nam se toga što prije osloboditi i raditi na sebi da budemo drugačiji. Na to nas poziva i sam Isus, naš Prijatelj i Spasitelj u svojoj Riječi Života – evanđelju. I stoga je potrebno da se odazovemo njegovom pozivu. Odlučimo se za ono  – „činiti“.

Pavle Primorac