Hrvatski Fokus
Aktualno

Kad će Dežulović odgovarati?

Novinar Slobodne prijeti: ili Hej Slaveni, ili Bože pravde – ili – JAMA

 
 
Ne znam, ne gledam počinje li N1 televizija  program s „Hej Slaveni“  ili s „Bože pravde“, nu kako sam iznenada doznao da je njezin  kolumnist Boris Dežulović bit će prije kako započinje sa „Sprem'te se spremte“ – za naš program, mislim „obnove i izgradnje“, mislim Jugoslavije, pod  šajkačom Srbije. To ne će ići bez rata, a i on se slaže, kako za „Balkan“ tako i šire. Uostalom i jučer je u Europi, Ukrajini, trajao; seoba naroda poseban je oblik rata protiv nje, ma što o tome mislila Angela Merkel, itd. redom slijedom.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/08/boris-dezulovic-1471551359-973235.jpg
Borisa Dežulovića odavno sam pročitao, ponešto o njegovim „kolumnama“ napisao, ustvrdio kako su one kombinacija medijske, kuge, kolere i ebole još u tiskanom Fokusu. Posebno je zanimljiva njegova „poezija“ o čemu smo također pisali. Dakle, u interesu mentalnoga i inoga zdravlja toga se kloniti. Čovjek(?) sve „ovdje“ toliko mrzi, vjerojatno i svaku travku koja „ovdje“ nikne, sigurno i onu koja još nije ni nikla, pa ga se treba kloniti, inače će vas zaraziti takvom i tolikom mržnjom da će vam se mozak jednostavno raspasti. Ne znam čini li on to još uvijek iz Beograda, kao svojedobno, ili iz Splita. Svejedno, ništa ne pomaže, kakva kanta, ni cisterna govana koja je upravo „posaugala“ septičku jamu godinama punjenu. Ništa. Naravno kako preletim srbijanske portale, pročitam ponešto zanimljivo uglavnom iz vanjske politike i o hrvatsko-srpskim odnosima.
 
Srbi poludjeli za Dežulovićem
 
Tako sam u srpskom i u srpskim okvirima medijskom smeću Kuriru (imamo i mi sličnih „preko nekoliko“) nabasao na kolumnu Borisa Dežulovića koju je on kao kolumnist N1 televizije objavio još 2015. Kakav pornić, da ne spominjem poznatije pornikuše, Srbi jučer i danas svršavaju nad kolumnom Borisa Dežulovića iz zamrzivača, pa podgrijanom. (Zar odavno  ne tvrdim kako Dežulović izaziva bolest?) Povod je, naravno, pobjeda njihove košarkaške reprezentacije nad našom, koju njihovi mediji iz bez Dežulovića tretiraju i više nego – ratnu pobjedu. Istina, prilično su se pribojavali Hrvaat, pa je slavni Moka Slavnić, kojega je u tadašnjoj reprezentaciji „izmislio“ Hrvat Mirko Novosel, a ovdje stekao i športsku slavu (Jugoplastika) bio dao i alibi za eventualni poraz: ako ga bude glavni uzročnici će biti „Srbi iz hrvatske reprezentacije“ Šibenčani Aco Petrović i Dario Šarić. Mislio sam da je Moka pametniji, a on baš onako čisto šovinistički uz zaborav kako je prvu medalju za Srbiju osvojio Hrvat, dakako, kao državljanin Srbije, zapravo politički Srbin, a naročito športski Srbin. Nije mi drago što su izgubili, nu izgubili pa što. Uostalom učinili su čudo, u kvalifikacijama tukli Talijane u Torinu. I dosta mi je tih „mitskih“ susreta Srbije i Hrvatske. Srbija je i u športskom smislu za Hrvatsku samo jedna od blizu dvjesto država: nešto, recimo, poput Zelenortskih Otoka. Za nju, kao i Srbiju, važniji su Britanski Djevičanski Otoci, a oni su britanska kolonija. Tamo ima pretinaca daleko manjih od koša u koje „zakucavaju“ i Srbi i Hrvati, i sva multikulti i multi nacionala, a vode Britanci pa se pravi rezultat nikad ne zna.
 
Vratimo se mi Dežuloviću. Kao i uvijek  najprije čepim nos, stavljam plinsku masku, navlačim sterilne kirurške rukavice i neko staro odijelo koje ću poslije čitanja i pisanja spaliti. Piše ovako Dežulović za televiziju N1 „o hrvatskom košarkaškom prokletstvu“: „Pobjegli ste šupački 1995., nikad se niste vratili“. Dakle i gore nego „zečevi“ kako je Slobodan Milošević govorio o ponašanju Srba za Oluje („bježali su k'o zečevi“) već kao „šupci“, usrani. Opisuje on, da ne bi bilo neke zabune, događaje s Europskog prvenstva u košarci u Ateni od 21. lipnja do 2. srpnja 1995., reklo bi se čisti šport a ne rat. „Malo morgen“, rekao bi i Sloba. Kratki podsjetnik: prvak Europe  postala je SRJ (Srbija i Crna Gora) nakon što su suci u finalu pokrali Litvu toliko da su njezini igrači u jednom trenutku napustili teren. Koliko je krađa bila bezočna i očita svjedoči i podatak da su pravoslavni Grci, publika, navijali za Litvu, a ne Srbiju! Hrvatska je na tom prvenstvu osvojila treće mjesto.
 
I gdje su se sada Dežuloviću otvorile rane? U činjenici što su hrvatski košarkaši nakon što su primili medalje pričekali da ih prime i Litvanci, a onda napustili postolje. Nisu pričekali da se odsvira Hej Slaveni u čast Srba (SRJ) jer je tako, navodno „naredio Josif Visarionovič Tuđman“, piše ta spodoba. Bješe to 2. srpnja 1995. Srebrenica je u okruženju, tamo se valjda već pjeva „Bože pravde“, češće „Spremte se spremte…“ Do tada su Srbi uz te pjesme u Hrvatskoj punili jame, Ovčara je davno „odrađena“. Pjevala se i ona „Bit će mesa, bit će mesa…“ pa su naši košarkaši trebali stoički podnijeti jednu od njih, poglavito kad je još i sudačka krađa bila očita. Zbog toga su oni eto „šupci“, a stiglo ih je i prokletstvo, valjda Dežulovićevo, pa više nisu osvajali medalje. Što se tiče „Josifa Visarionoviča Tuđmana“ kako ga naziva, sam je dokaz svoje bezočne laži. Da je Predsjednik Tuđman bio „Josif Visarionovič“ bio bi Dežulović odavno u društvu kolege Siniše Glavaševića, a on upravo napadajući Tuđmana živi sve bolje i bolje. Što ga više napada, što mu je tekst protuhrvatskiji lovica je veća i veća.
 
Okolo košarke pa na Oluju
 
Nego ne piše „to“ ovaj tekst radi nekakve košarke, ma dajte, on to zbog Oluje. Evo o tom malo dulji citat prema Kuriru: »Danas, dvadeset godina kasnije, znamo: Franjo Tuđman – čijom direktivom, valja se i toga sjetiti, Hrvatska televizija godinama kasnije nije prenosila nijedno finale nijednog športskog natjecanja u kojemu je igrala Srbija – morao je Sabonisu, Marčiulionisu i Kurtinaitisu dodijeliti najviše državne ordene. Da su, naime, Litvanci izgubili od te, inače sjajne hrvatske generacije – talentiranije od svake koja je naslijedila njen luzerski gen – i da je Hrvatska prošla u finale, izgubila bi od Jugoslavije dvadeset osam razlike. To nije ni svemirska ravnoteža ni prokletstvo, to je elementarna športska psihologija. Da Hrvati, naime, znaju biti veliki i dostojanstveni u pobjedi, znali bi valjda biti veliki i dostojanstveni i u porazu. A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onoga ljeta 1995., ni ovoga 2015., kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu. Ima zato boga, ili pravde, čega god, nečega mora biti. Da parafraziram starog prevaranta Gorana Bregovića i onaj njegov proročanski stih o pjesmi i oluji: "tko ne sluša „Hej, Slaveni“, slušat će „Bože pravde“".«
 
Cijela ta mješavina fekalija fol o košarci samo je zbog: „A u pobjedi nisu znali biti veliki i dostojanstveni ni onog ljeta 1995., ni ovoga 2015. (valjda zbog mimohoda HV-a u Vukovarskoj? o.a.) kad su slavili njenu dvadesetu godišnjicu.“ Što se pak izrečene orjunaške, znači fašističke prijetnje kroz usta Gorana Bregovića: „tko ne sluša „Hej Slaveni“, slušat će „Bože pravde“, uzeti ju treba u obzir, jer tu je i nadalje taj san. Zadnjih mjeseci im se čini i kao java, a Dežulović desetke godina u Hrvatskoj i medijima odavde, sada u N1 TV, hrvatski obrambeni i oslobodilački rat i pobjedu, a poraz srpske nacional-socijalističke agresije drži tek predahom za novi. Draži Srbe da se sve za njim praši i pjeva onu srpsku o ratu… “i opet će ako bude sreće“. Pjevaju nam ionako, sada legalizirano, „Spremt'e se sprem'te…“, bacat će bombe (opet)… Pa dobro, bit ćemo spremni. Nego nije problem Dežulović već njegovi poslodavci, sada u N1 TV; oni očito podržavaju te bolesne i huškačke kolumne.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Umro mons. Mijo Liković

HF

Bez žrtava nema uspjeha

HF

U potrazi za izgubljenim Podgoranima

HF

‘Stanka’ prije početka je – budalaština

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više