KulturaTko bi to ikad rekao by HF22/08/2016 I trčim, trčim i trčim Gledam ga, gleda me ne dišem skoro, ni on ne diše stenjem i on stenje okrećem mu leđa, a on već u skoku na mene, stišće mi glavu sve jače i jače bol raste, ja se ne predajem, ali me sve više plaši Prevrćem se na suprotnu stranu, bacam ga s leđa… i trčim, trčim i trčim Samo ne zadugo, lovi me za nogu već nakon desetak minuta i sve se ponavlja Tko bi to ikad rekao da ću se hrvati ovako, da će mi se tresti sve kosti, da ću čupati kose, vrištati do neba u sebi, govoriti najluđe riječi, toliko lude da ih ni sama ne razumijem i jedva prepoznajem svoj glas Tko bi rekao samo da će tako dugo trajati, da će toliko duboko zahvatiti kao korijenje sve do zemlje i da neću ni za milimetar pobjeći nestati mu, potonuti do dna Tko bi to ikad rekao da će disanje postati gušenje, da će hodanje postati napornije od uspinjanja planinom, da će razgovor biti mučenje, a neizgovorene riječi gušiti kao da su kamen s kojim se utapam i da će baš sve biti uzalud kao kad laje pas, a lopov u kući i dalje krade, jer nema nikoga Tko bi to ikad rekao da će se cijeli život tako kukavički skriti pred naletom novog dana s kojim se hrvam od ranog jutra dok on uporno iznova nasrće uvijek s istim pitanjem i uvijek na isti način započinje bosti sve do kosti, sve do kosti. Kad bi barem bio bijesan pas da me već jednom ugrize pa da krenem dalje Nela Stipančić Radonić