Most opet reketari

Petrov bi na HRT i Radmana vratio

Most, to ni stranka ni partija, ali Roglićeva politička sponzoruša što je jedino sigurno, a navodno se još i skriva pod skutima dijela ovdašnjeg katoličkog klera, opet reketari po političkoj sceni. Djeluje mi to onako čisto srednjovjekovno: na ulazu u grad, na prolazu u gradske zidine, možda i na mostu, možda i na takvom koji se uvečer podiže, a ujutro spušta, stoji Božo Petrov, ili Grmoja i ubiru političku maltarinu.

Prema ultimatumu Mosta od 31. kolovoza 2016. „carina“ se sastoji od:

1) izmjene Zakona o financiranju političkih stranaka (redukcija izvora i visine prihoda);

2) izmjene Zakona o pravima i dužnostima saborskih zastupnika (rezanje prava i penali za neispunjenje obveza);

3) hitno donošenje strategije gospodarenja otpadom (hitnost nalaže EU);

4) izmjene Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (Državna revizija kontrolirala bi poslovanje HNB-a);

5) prva faza reforme lokalne uprave i samouprave (smanjenje političara i činovnika u općinama).

Financiranje političkih stranaka, prava (plaće) i dužnosti saborskih zastupnika, te rasturanje lokalne uprave i samouprave tipični su zahtjevi iz košare mostaške demagogije. Oni bi, opet, trebali donijeti glasove. Kontrola HNB-a posebna je tema, a tek koliko se novaca krije u gospodarenju otpadom – mani „strategiju“.

Financiranje političkih stranaka

Financiranje političkih stranaka: u ovom tipu recimo demokracije, gdje je bavljenje politikom profesionalno, najpoštenije, najtransparentnije… je da se one financiraju – od države do općine, iz proračuna, prema rezultatima na izborima (tržište!). Sad, više ili manje, to je za raspravu i ovisi prije svega o raspoloživim sredstvima, može se vezati i uz rast proračuna, povezano s kretanjem gospodarstva, rastom, padom… To bi bilo uglavnom sve, nikakva demagogija nije potrebna. Puste li se stranke, osim na političko, izborno tržište na ono „donatorsko“, financirat će ih ovdašnji tajkuni, zaboravite bilo kakve „revizije“, one se uvijek mogu premostiti. Ili stranci, oni će već pronaći način i put, ili udruge i udrugari šoroševskog tipa (izazivanje bržeg ili sporogorućeg udara na države, društva, identitete…). Članarinu, osim stranačkih dužnosnika teško je u ovakvoj socijalnoj situaciji vidjeti kao dostatni prihod od „običnih“ članova. Uostalom, teoretski, moglo bi i tako, pa bih volio vidjeti koliko plaćajućih članova ima Most, koliko Stipe Petrina koliko Pametni, koliko Jopci (od „Jedina opcija“, dakle Živi zid, anarhisti i Lovrinovićevi „sređeni“. Moglo bi i „e“ umjesto „o“ ali tako bi im nadigao predizborni rejting i bez afričke šljive). Otkud bi im onda bili novci za komunikacijskog Grizlija, nego od minitara, malo „sa strane“. A hrvatskom društvu i dakako pojedincima, neprijateljski mediji koji godinama poglavito izvan kampanja, a onda još za njihova trajanja „besplatno“ podupiru neo liberalne, ustvari neototalitarističke opcije, što s njima? Odakle se oni financiraju – na tržištu većina sigurno ne, a ako i da pitanje je kako. Danas se Božo Petrov žali na sve njih, a kad su ga izvukli ispod mosta za prošlih izbora bili su dobri.

Ne valja Boži Petrovu ni Siniša Kovačić, v.d. ravnatelja HRT-a, kuka na sjednici Vlade, a Aca Stanković je na godišnjem pa nema Petrova na Radmanovoj televiziji petnaest puta u četrnaest dana predizborne kampanje. On će to, kad u Hrvatskom saboru „ocarini“ (reketira) „zadobije“ većinu drugačije srediti, pa će na HTV-u biti valjda svaki dan. Možda i Radmana vrati. Čak je i predsjednik Vlade Orešković shvatio trulež te igre, pa podigao ruku za privremeno rješenje Kovačićevog statusa. Petrov i mostaši bi  rasturili i HRT kao što su i Vladu.

Hrvatski sabor

Prava i dužnosti saborskih zastupnika već godinama su u fokusu raznih demagoga, uglavnom antihrvatskih. Bit, unižavanje Hrvatskog sabora kao i povijesno i aktualno stožernog mjesta hrvatske politike i identiteta – suvereniteta. U istu trublju trube i mostaši. Pa dobro, kolike su oni plaće zaslužili dok su ga i kad su ga rušili i unižavali na licu mjesta? Ne samo nikakve, već bi za tu predstavu trebali platiti hrvatskim građanima i veće iznose, barem dvostruko, nego im je tada bila, i još uvijek jest – plaća. Zaduže se u francima, pa će ih od deložacije spašavati „dečec“, kako šefa Živog zida nazivaju forumaši. Da nam je selo još imalo živo mogli bismo ih, kao za kineske Kulturne revolucije, poslati tamo – ovako ni to ne će ići. Možda bio ovo bilo dobro rješenje: zastupnicima u Hrvatskom saboru nula kuna plaće, a europarlamentarcima jedan euro. Na sjednice bi eventualno dolazili takvi kao Čačić i Kerum, on jednom u četiri godine i, možda, dva, tri zastupnika koji stanuju blizu pa ne moraju koristiti ni tramvaj. Časni zastupnici, kao doktor Ivan Kirin iz Rijeke, ako nisu profesionalni političari a mogu si to materijalno dopustiti, mogli su odbiti saborsku plaću. Zašto tako nisu postupili svi mostaši? Ministri, zbilja ne znam, možda njima po kunu. U nekim „nesvrstanim“ zemljama ministri nisu svojedobno dobivali ni plaću, ni mirovinu, jer kakav je to ministar koji si za mandata nije u stanju zaraditi i mirovinu sa strane.

Žao mi je što ovo i ovako moram pisati, a ima daleko važnijih pitanja glede mjesta i uloge Hrvatskog sabora u političkom sustavu. Evo, primjerice, Kosorica, Šeks i Milanović sveli su hrvatsku dijasporu na tri zastupnika, koliko ima i srpska nacionalna manjina (hrvatska  u Srbiji nikoga) ili zastupnik neke nacionalne manjine uđe u Sabor s tristotinjak glasova, a zatim odlučuje o proračunu teškom milijarde, zakonima, sastavu Vlade… Koliko li to košta u kunama, milijunima, koliko politički…, a podosta je još i važnijih pitanja iz djelokruga rada Hrvatskog sabora u odnosu na plaće.

Razbucavanje lokalne i regionalne samouprave  nešto je ublaženo u odnosu na prošlu kampanju, pa se županije izričito ne spominju, nakon što je u nekima njihovo moguće ukidanje izazvalo revoluciju, ali ova ucjenjivačka točka je tu. Nevjerojatno, nema ucjenjivačke točke recimo glede demografije, koja bi čak možda bila i nužna, ali tu je „zbrinjavanje otpada“ – taj postmoderni biznis raspadajuće zapadne civilizacije toliko razgranat da je u nekim zemljama u njemu glavna mafija. I tako Most nastavlja stvarati nered na političkoj sceni  umjesto smirenog rada i pokazuje se kao desna(?) anarhistička snaga. Ah, kaže Petrov, nisu ultimatumi, već jamstva.

Mato Dretvić Filakov