Tko stoji iza nogometnih navijača?

Nakon izbora treba razjasniti tko stoji iza svastike i sličnih nešportskih udara na hrvatsku državu

Izborni rezultati bacili su u sjenu nedavne vrlo važne pokazatelje karcinoma ubačenoga u hrvatski šport; naime svatko razuman će prepoznati rukopis obavještajne službe u događajima poput svastike na Poljudu, ometanja izbornoga skupa HDZ-a u Splitu i Dubrovniku od strane grupe torcidaša, ometanja pobjede hrvatske reprezentacije u srazu sa Česima na EP-u u Francuskoj, te najnovije predizborne dogodovštine kada je skupina od dvadesetak BBB-ovaca linčovala mlade srbijanske vaterpoliste. Ovaj zadnji čin je nedostojan hrvatskoga imena i ova Vlada će morati vrlo oštro kazniti i temeljito ispitati ponašanje članova navijačkih skupina;vrijeme je da se očisti žito od kukolja.

Sjetimo se i Arkana, te nikad odigrane utakmice Zvijezde i Dinama 13. svibnja 1990. kada je tadanja milicija svojom neprofesionalnošću u od UDBA-e insceniranom incidentu isprovocirala Hrvate. Jer nije slučajno netko izmanipulirao skupinu navijača u isto doba kada pljušte nerezonske optužbe sa Istoka i kada patrijarh SPC-a posjećuje Jasenovac i više nego udeseterostručenim brojem žrtava logora nadolijeva ulje na vatru užarenih hrvatsko-srbijanskih odnosa. Moramo sa žaljenjem konstatirati da je SPC čvrsto stajao uz Miloševićev režim, te da od ekumene zasad nema ništa; Katolička Crkva je univerzalna (što i sama riječ katolikon znači, sveopća) ona priznaje naciju kao vrijednost, ali tek drugotnu.

Napadi na Stepinca služe u zadržavanju komunističke konstrukcije (laži) i držanju Hrvata u pokornosti zarad krivnje što su htjeli svoju državu. Činjenice dovoljno govore, a projekcije (preslikavanje svojih osobina na protivnika) mogu poslužiti samo za lokalnu uporabu, nikako za ozbiljnu znanstvenu raspravu. Pretpostavljam da će kod ponovnog ujedinjenja kršćanstva (do čega mora doći) SPC među zadnjima pružiti ruku, iako je zanimljivo da su Nikodim Milaš i Nemanja rođenjem bili katolici, a veliki i priznati osebujni duhovnik (inspirator Ljotića) Nikodim Milaš imao određene totalitarne stavove od čega se nikad nije ogradio vrh SPC-a. Odnos prema Leopoldu Bogdanu Mandiću također je dokaz da od ekumene zasad nema ništa.

U toj tvrdoj geopolitičkoj i duhovnoj realnosti treba ipak zadržati pristojnost (Milanović!!!), imati poštovanja prema sugovorniku i biti dobronamjeran i činjeničan. Srbiji treba argument zašto oteže ispunjenje uvjeta postavljenih od EU-a, i prepucavanje sa Hrvatima daje alibi za neučinkovitost notornim četnicima koji su tamo na vlasti koju su zadobili na demokratskim izborima (za razliku od Pavelića koji nikada nije imao, ni na vrhuncu moći; podršku više od 20 posto naroda).

A da je u športu mnogošto krivo kao i u politici to je jasno, gospodin Mamić izgleda kao junak otužnih južnoameričkih sapunica; ipak se mora priznati da njegovo djelovanje iako često na rubu zakona i čestitosti, te neukusno i nepristojno ima iza sebe rezultate – dok drugi iako nimalo bolji svoj nedostatak nosa i talenta riješavaju stvarajući od njega Pedra koji mora visiti da se netko eto kazni za praksu koja je sveopća i kojoj treba stati na kraj. Uostalom nije bajno ni u svijetu sa Berlusconijem, Blatterom, Davidom Sternom, Real Madridom, pa nitko tamo ne ide protiv svoje države i nacionalne selekcije. Valjda smo kao kršćani dovoljni zreli da nadiđemo prastaro geslo "panem et circenses". Kruha i igara!

Teo Trostmann