Nakon Sanaderova i Jadrankina "desnog centra" stiže nam još opasniji – Plenkovićev "desni centar"
Politika ima svoj poseban pojmovnik, a temeljna značajka tog debelog i sve debljeg rječnika je neprovidnost, te davanje inače jasnim pojmovima nekog izmijenjenog značenja, posebnog. Zamumuljeno, zakukuljeno, može ovako, a može i onako…, može ga se natrpati sadržajem prema volji, a zatim ga se orwellijanski, dakle silom, nameće svima. Jedan od takvih pojmova je i tzv. „politički centar“. Na području egzaktnih disciplina „centar“, „središte“ je točka, žarište, jezgra…, uglavnom precizno odrediv: u centru nešto jest ili nije, a „događaji“, bit je uokolo, širom. Kod politike je sve moguće pa i to da na „političkom pravcu“ postoji više „centara“, najmanje tri: sam „centar“, „desni centar“ i „lijevi centar“ (dakako i liberalni, „zeleni“, homoseksualni…).
U političkom „centru“ su svi jednostavno i razumljivo rečeno koji su – politički podobni. Oni su malo „prošarani“, ali čine ju, recimo u Europi, ali i na Zapadu „demokršćani“ koji to nisu, ili su to sve manje, „socijaldemokrati“ koji su sve samo ne to, osobito poslije pada Berlinskog zida, „zeleni“ izvana iznutra crveni, pa sve do smeđeg, vuče na trulež… Najednostavnije, razumljivo: centar su svi oni koji su pogubili ili usput gube svoj politički, kulturni i društveni identitet, „klasu“, „sloj“ koja ih podržava. Izvanjski se razlikuju marketinški, medijski, virtualno. I ne samo da sami gube „stari“, odriču ga se, presvlače se i kao zmije odbacuju staru kožu, već i drugima brane identitet, Boga, obitelj, domoljublje, povijest se zaleđuje i dopušta samo jedno njeno tumačenje, s njom se manipulira i sl. Istodobno se od nje prave karnevali, priredbe, „performansi“, festivali – tako ona postaje najobičnija cirkuska roba.
Koliko li je zadnjih nekoliko desetljeća u Europi samo srednjovjekovnih „festivala“ – onih koji govore o samo jednom smjeru: „okrenimo se u budućnost“ – igraju se prošlosti. Tko zna, možda to, naravno nenamjerno, pokazuje i čežnju Europe i Europljana za svojim korijenima, za svojim identitetom, no to bi bio neželjeni nuz učinak. Od novih identiteta, jer oni se hoćeš ne ćeš i sami mijenjaju i sami stvaraju i silom stvaraju, dopušten je tzv. multikulti, ako već nije mrtav, propao, što je svojedobno najavila i Angela Merkel. On je identitet bez identiteta. Nitko nije protiv „multikultija“, ali s njim je mali problem – mora „odležati“, a za to mu je potrebno vrijeme, najčešće stoljeća. Za njegovu pojavu i jezgru u Europi i na Zapadu presudna je dekristijanizacija, koja doduše traje stoljećima, ali očito još ne dovoljno dugo.
Najnoviji koji se forsira zadnjih desetljeća, je identitet „duginih boja“, homoseksualni, kao pokret, kao uživancija, i kao politika i kao kultura. Kad se konačno preseli u kulturu, gotovo je. Ova kultura nije ni najmanje nova, ona je kroz povijest prisutna kad jače, kad slabije, a i kad se suzbijala nikada nije nestajala. Novost je u tome što ju forsira „centar“ i prihvaća sebi krilo pri čemu je vrlo ekstreman. I dakako potrošnja, prvenstveno kao hedonizam – „nova crkva Zapada“ je trgovački centar, a njihovi „vjernici“ nisu ljudi već potrošači. Tu je centar još ekstremniji.
Kastracija i zečeva i bikova
Sve u svemu, bitna razlika, diferentia specifica, između „političke podobnosti“ u komunističkom totalitarizmu, boljševičkom, staljinističkom, soc-samoupravnom, kastrističkom… i ove globalističke ne postoji. Logori? Čekaj malo, bit će, nije još vrijeme, nije „timing“. Uostalom virtualni logor već djeluje, a o mogućnostima kontrole pojedinca šutim – one su takve da je Orwellova crna bajka o budućnosti već daleka, daleka prošlost. Mogućnosti utjecaja na njega također su enormne, tolike da se uopće može zapitati, a gdje je njegova sloboda nestala? Inače baš je „sloboda“ u središtu „centra“, verbalno – slobodni ste, parola je centra. Stvarno, centar ekstremistički nastoji vrućim glačalom „prijeći“ preko različitosti, odnosno od „društvene livade“ na kojoj bi rasle različite trave i cvjetovi, neki čak i otrovni jer su i takvi potrebni, kreirati travnjak kao na nogometnom igralištu – od vrste trava koje se lako šišaju, moguće i tako genetski modificirane koje se same šišaju. Ili, a to je najbolje, umjesto bilo kakve trave koja i u tragovima ima bilo kakvu „prirodnost“ zamijeniti umjetnom. Zato bismo ovaj puzajući totalitarizam mogli nazvati i totalitarizmom centra ili totalitarizmom iz centra.
Gdje je centar centra? Kod Angele u Berlinu, u Francuskoj, u Bruxellesu, Londonu, preko „bare“, u financijama, korporacijama, vojskama, medijima…? Svugdje pomalo, no što je paradoksalno nastoji biti i neuhvatljiv i nevidljiv: Ovce u „centar“, pastiri nevidljivi. Evo jednog skoro stogodišnjeg vica: Za vrijeme sovjetske intervencije u Mađarskoj, skoro prije sto godina bježao zec iz Mađarske. Pitali ga: “Zašto bježiš?“ – „Štroje bikove“! – uzbuđeno će zeko. „Budalo, pa ti nisi bik“ – narugaju mu se. „E, al' dok ti to dokažeš, odoše jajca“ – uzbuđeno će zeko. Novi, a nije vic: Nijemci bježe i sele su u – Mađarsku, iz prebogate u jednu relativno, za njemačke pojmove, siromašnu zemlju. Zar su i tamo počeli štrojiti bikove? Jesu, samo ne slijeva, od lijevog jaja, već iz centra – „režu“ odmah obadva.
Nakon Ive Sanadera, „desni centar“, i Jadranke Kosor, još centralniji „desni centar“, Zoke koji je s SDP-om također gradio „desni centar“, doduše s lijeva, novi šef HDZ-a Andrej Plenković, ima također isti zadatak. „Odrezati“ ono što u HDZ-u viri sa strane, „istjerati iz njega ekstremizam“. Poslije će valjda na red, a možda i istodobno, doći kultura, društvo, obitelj, pojedinci. Vjera je već poprilično „okljaštrena“. Pogledajte što rade Blanki Vlašić, kako i kakvi započinju plenumi na Filozofskom vakultetu, stigao Nečastivi… Zašto je iz Hrvatske samo u zadnjih nekoliko godina preko sto tisuća, uglavnom mladih otišlo za vrijeme svih vlada „centra“?
U Hrvatskoj odavno, odavno nema desnoga ekstremizma, jer da se ne zavaravamo samo se o njemu radi, no o tome smo na ovim stranicama mnogi pisali. Navodna borba protiv njega, duže od stoljeća, skoro je u potpunosti demografski opustošila Hrvatsku, većinom iz „lijevog centra“, ali bogme i iz „desnog“. Zar sad to treba dovršiti? Takvoj budućnosti da se okrenemo, stojeći u centru, odakle, među nama govoreći ama baš ništa se ne vidi. „Magla, magla svuda oko nas“, a i „jesen stiže, Dunjo moja“. Jedna obična buduća hrvatska jesen. Kad će više to proljeće?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više