Privremena nestranačka vlada ili izbori?

Narodne manjine i određivanje mandatara za sastavljanje vlade

U zemljama s demokratskom političkom kulturom, etikom i tradicijom kao i zemljama u kojima je uspješno završen politički i društveni proces demokratske konsolidacije odnosno učvršćenja demokracije (za razliku od Hrvatske u kojoj je umjesto demokracije konsolidirana  pretvorbena i privatizacijska pljačka narodne imovine!), mandat za sastavljanje vlade nakon izbora u pravilu prvi dobiva predstavnik stranke ili izborne (a ne postizborne!) koalicije stranaka koja je na izborima osvojila apsolutnu većinu mandata u parlamentu odnosno koja je pobijedila na izborima. A ako pak takve nema, onda mandat za sastavljanje vlade prvi dobiva predstavnik stranke ili izborne (a ne postizborne!) koalicije koja je na izborima osvojila relativnu većinu mandata u parlamentu.

U demokratski je uljuđenom svijetu inače terminološka tradicija da se o pobjedniku izbora govori samo ako je jedna stranka ili izborna koalicija stranaka na izborima osvojila apsolutnu većinu mandata odnosno zastupnika u parlamentu. A ako pak takve nema, onda se govori o stranci ili izbornoj koaliciji stranaka koja je na izborima osvojila relativni većinu mandata odnosno zastupnika u parlamentu, ali bez atributa „pobjednička“ jer se kao pobjednik na izborima kvalificira samo stranka ili izborna koalicija stranaka koja je na izborima osvojila apsolutnu većinu mandata odnosno apsolutnu većinu zastupnika u parlamentu!

KONZULTACIJAMA A NE IZBORNIM REZULTATIMA DO MANDATARA

Prema članku 98. stavak 3 URH: „Predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika“. Ta i takva ustavna odredba daje dvije mogućnosti u proceduri davanja mandata za sastavljanje vlade: 1. mandat se može dati predstavniku stranke ili izborne koalicije stranaka koja je osvojila apsolutnu ili relativnu većinu svih zastupnika, kao izravan izraz političke volje i glasovanja birača, i 2. mandat se može dati predstavniku stranke, izborne koalicije stranaka ali i postizborno stvorene formalne ili neformalne koalicije stranaka; koje nisu osvojile apsolutnu ili relativnu većinu svih zastupnika već samim brojem dobivenih glasova birača, nego su do toga da su sastavnica većine svih zastupnika koja daje povjerenje osobi potencijalnom mandataru došle u proceduri postizbornih konzultacija prema prethodno citiranom članku 98. URH. Time je iz izbornog procesa i odlučivanja o davanju povjerenja osobi potencijalnom mandataru za sastavljanje vlade uklonjena relativna i primarna zastupnička većina koja je to postala izravno na temelju glasovanja birača i izbornih rezultata, a uvedena je većina svih zastupnika koja je sekundarna jer to nije postala izravno na temelju glasovanja birača i izbornih rezultata nego je to postala naknadno  tj. postizborno na temelju obavljenih konzultacija.

Ujedno je uklonjeno i načelo izborne većine u proceduri donošenja odluka, jer procedurom odlučivanja nije obuhvaćena i primarna te autentična zastupnička većina nastala izravno na temelju izbornih rezultata. Načelo pak konzultacija kao pristup u stvaranju postizborne zastupničke većine i određivanju mandatara za sastavljanje vlade, upitno je i zbog toga jer može sadržavati i elemente arbitrarnosti, voluntarizma, neetičnosti pa čak možda i korupcije utjecajem, te stoga više spada u tzv. dogovornu demokraciju a ne u istinsku predstavničku demokraciju!

DEROGIRA SE USTAVNO NAČELO O JEDNAKOM BIRAČKOM PRAVU!

Prema članku 72. URH zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na temelju općeg i jednakog biračkog prava neposrednim tajnim glasovanjem. No, odredba članka 98. URH po kojoj predsjednik Republike povjerava mandat za sastavljanje vlade osobi koja uživa povjerenje većine svih zastupnika koji su ta većina postali ne samo na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskome saboru koja je izravan izraz političke volje i glasovanja birača odnosno izbornih rezultata, nego i na temelju sudjelovanja u toj većini i onog dijela zastupnika  te većine koja je stvorena postizborno u proceduri konzultacija te stoga nije izraz izravne političke volje i glasovanja birača, zbog čega je upitno ima li taj  dio zastupnika legitimitet birača da svoje povjerenje u proceduri konzultacija dade dogovorenoj osobi za mjesto mandatara?

Povjeravanjem mandata za sastavljanje vlade osobi koja uživa povjerenje te i na takav način stvorene većine svih zastupnika, derogira se odredba članka 72. URH o jednakom biračkom pravu onih birača koji su glasovali za izbornu listu stranke ili izbornu listu koalicije stranaka koja je na temelju njihova glasovanja osvojila relativnu većinu zastupnika.

Ako pak u proceduri stvaranja većine svih zastupnika primjenom načela konzultacija sudjeluju  i zastupnici koji su izabrani na temelju posebnog biračkog prava tj. pripadnici narodnih manjina (u Ustavu RH te Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina – s  povijesnog, sociološkog i politološkog motrišta pogrješno su definirane kao „nacionalne“ manjine, čemu je zoran primjer i valjan dokaz naziv krovne organizacije srpske manjine u Republici Hrvatskoj koja nije slučajno nazvana Srpsko narodno vijeće a ne – Srpsko „nacionalno“ vijeće!), to je dodatni akt derogiranja Ustavom RH zajamčenog jednakog biračkog prava onim biračima koji su glasovali za izbornu listu stranke ili izbornu listu koalicije stranaka koja je na temelju njihovih glasova odnosno izbornih rezultata osvojila relativnu većinu zastupnika. Naime, zastupnici koji se biraju na temelju posebnog biračkog prava tj. pripadnici narodnih manjina zbog objektivnih razloga ne mogu imati legitimitet koji je u potpunosti ekvivalentan legitimitetu zastupnika koji se biraju na temelju općeg biračkog prava, pa je stoga politički i pravno upitno mogu li i u kojoj to mjeri oni mogu biti čimbenik te poglavito presudan čimbenik u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade?

No, s društvenog, moralnog, etičkog, psihološkog te i zdravorazumskog motrišta „dobrog ukusa“; nema dvojbe da  zastupnici narodnih manjina u toj i takvoj proceduri  kao i u postupku glasovanja o povjerenju vladi koju je Saboru predložio mandatar, ne bi trebali sudjelovati a poglavito kao tzv. „jezičac na vagi“ u formiranju saborske zastupničke većine te zakonodavne i izvršne vlasti! Od europskih pak država samo Belgija, Bugarska, Danska, Finska, Mađarska i Slovenija imaju u parlamentu zajamčen mandat odnosno zastupničko mjesto za predstavnika narodnih manjina, s tim da u Mađarskoj ako na izborima ne prijeđe izborni prag zastupnik narodne manjine u parlamentu ima samo savjetodavnu ulogu!

UPITNO JE MOŽE LI SE MANDATAR LEGITIMNO ODREĐIVATI PREMA ČLANKU 98. USTAVA RH?

Na temelju prethodno iznijetih ustavnopravnih, političkih i društvenih podataka i činjenica te na njima utemeljenih u pravilu valjanih zaključaka, jasno je da se u proceduri davanja mandata za sastavljanje vlade ne može legitimno a upitno je i pravno primjenjivati članak 98. URH jer je protivan članku 72. URH i krši ustavno načelo o jednakosti biračkog prava navedenoj kategoriji birača. Prioritet odnosno redosljed u davanju mandata za sastavljanje vlade mora se stoga temeljiti na izravnoj biračkoj potpori odnosno legitimitetu stranke ili izborne (a ne postizborne!) koalicije  stranaka koji je izraz izravne političke volje birača odnosno izbornih rezultata a ne postizbornih konzultacija. Što pak znači da ako ni jedna stranka ili izborna koalicija stranaka u izbornom procesu glasovanjem birača nije osvojila većinu svih zastupnika, mandat za sastavljanje vlade predsjednik Republike treba dati predstavniku stranke ili izborne koalicije stranaka koja je osvojila relativnu većinu zastupnika. Ako mandatar u rokovima predviđenim člancima 111. i 112. URH ne sastavi vladu ili u postupku glasovanja u Saboru ne dobije povjerenje većine svih zastupnika, predsjednik Republike mandat za sastavljanje vlade treba dati predstavniku stranke ili izborne koalicije stranaka koja je po broju osvojenih zastupničkih mandata bila na drugom mjestu. I tako nastaviti po tom i takvom na izravnom izbornom legitimitetu odnosno rezultatima izbora, utemeljenom načelu prioriteta i redosljeda  određivanja mandatara sve do formiranja vlade. A ako pak ni jedan mandatar određen po tom i takvom načelu prioriteta i redosljeda određivanja mandatara ne sastavi vladu ili u postupku glasovanja u Saboru ne dobije povjerenje većine svih zastupnika, predsjednik Republike će prema članku 112. Ustava RH imenovati privremenu nestranačku vladu i istodobno raspisati prijevremene izbore za Hrvatski sabor.    

Izborni proces i rezultati izbora kao izravni i neposredni izraz političke volje birača, u državi koja bi morala biti u političkom i društvenom procesu konsolidiranja demokracije (a ne konsolidiranja pretvorbene i privatizacijske pljačke narodne imovine!), apsolutno moraju imati prednost u odnosu na bilo koja i kakva postizborna konzultiranja, dogovaranja (te su dvije riječi gotovo istoznačnice, zar ne?) i tomu slično, jer se mogu te se često i prometnu u pravo političko mešetarenje u kome nije mjesto časnim političarima a što su nedvojbeno i politički predstavnici narodnih manjina odnosno  njihovi zastupnici u Hrvatskome saboru!

Lovel Franić