Pšenica je zakonom zaštićena, dijete ne!

Invalidne lisice se lukavo provukle do vrhova stranaka i novinskih uredništva

Sedmi Hrvatski žrtvoslovni kongres, koji je održan u Zagrebu, Varaždinu i Svibovcu, sa svojim znanstveno žrtvoslovnim radovima, zaključcima i porukama je iza nas. Osmi će se održati, tako je najavljeno, za tri godine u Krapini i Maclju, mjestima koja čine Kumrovečki prsten, prsten koji je, vezano uz hrvatske žrtve, mjesto najvećih jugokomunističkih poslijeratnih zločina nad Hrvatima u RH. Na Maceljskoj gori pobijeno preko 15.000 Hrvata nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U nedalekim Zagorskim Selima pobijeno je preko 5000 Hrvata u ksno proljeće 1945…

Dakle, toliko spominjano lijepo pitomo selo Kumrovec je naše najveće hrvatsko groblje. S tim u svezi je, usred kongresa, predsjedniku HŽD-a prof. dr. Zvonimiru Šeparoviću data i zadaća. Kada Vas kao istaknutog svjetskog viktimologa konačno bude primila i predsjednica RH, radi dodjele priznanja za sav dosadašnji neumorni rad po pitanjima hrvatskih žrtava, između ostalog dajte joj zadaću. Poštovana gospođo predsjednice! Kako su i Srb i Kumrovec sa svojom okolicom velika hrvatska groblja, učinite sve da se prestanu igrati kola na hrvatskim kosturima. To vrijeđa sve do bola, ne samo potomke žrtava, nego i svakog hrvatskog i poštenog čovjeka. Groblja su mjesta; mira, molitve, cvijeća, svijeća i ptičjeg cvrkuta. Zar ne?

Spomenutu molitvu su ovih dana osvijetlila svijetla naših medijskih reflektora. Radi se o molitvi i molitvama ispred Vukovarske bolnice i drugih bolnica za ubijenu i spašenu djecu iz majčinih utroba. Radi se o našim i ne samo našim bolnim temama, koje spadaju u područje ljudskih zločina, nedužne žrtve i viktimologije. I spomenuti 7. Hrvatski žrtvoslovni kongres je, preko znanstvenih izlaganja dr. Ružice Ćavar, i dr. Antuna Lisca, još jedanput osvijetlio te naše tragičnosti, taj naš još uvijek svakodnevni, nekažnjeni i starim komunističkim zakonima zaštićeni Bleiburg. Opće prihvaćeno je i ozakonjeno stajalište, da je zlo dozvoljeno napraviti samo u situacijama neposredne životne ugroženosti. Sve ostalo se kvalificira kao teško kazneno djelo, učinjeno ono, bilo prema starcu ili starici koji su se dosta naživjeli, bilo prema tek začetom ljudskom stvorenju, koji samim svojim začećem sa sobom donosi sve elemente odraslog čovjeka; i majčine oči i ljepotu, i očevu visinu i hrabrost, i djedova ramena i boju kože i…

U isklijanoj pšenici na njivi već vidimo njezino povijanje na vjetru, žuto klasje, pjesmu žetelaca… Ako nečije krave pogaze i unište proklijanu pšenicu, šteta se zakonski mora nadoknaditi. Dakle i pšenicu su ljudi zakonom zaštitili, a sebe ne znaju. Je li za ovakvo viđenje potrebno biti vjernik, kako to neki nazivaju vjerskim viđenjima i stajalištima, ili to može vidjeti svatko tko ljudski gleda i razmišlja.

U svakoj osobi koja po ovim pitanjima govori o pravu žene na vlastiti izbor,  na svoje tijelo i slično prepoznajemo lisicu koja je ostala bez repa pa nagovara druge lisice da i one otkinu svoj, jer da je tako lijepo biti bez repa. A lisica bez repa je lisica invalid. Zar ne. Invalidne lisice su nam se nažalost lukavo provukle i do vrhova stranaka i uredništava.

Pravo na svoje tijelo da. Ali samo dotle, dok se u tvom tijelu ne začne drugo tijelo isto kao i ti, koje ima pravo na svoj život i svoje tijelo, isto kao i ti.

Nastojao sam, o ovim bolnim ljudskim i narodnim pitanjima progovoriti, koliko je to moguće, na najbezbolniji način. Neka ovaj tekst dođe i do svih saborskih zastupnika, i sadašnjih i prošlih, koji su kako to ističe visoki uglednik HŽD-a gosp. Ante Beljo, do zla Boga nenačitani i nepismeni po povijesnim pitanjima. I ne samo povijesnim dodali bi mnogi.

Žarko Marić