Hiperinflacija akademskih titula

Razvijena prepisivačka sposobnost i umijeće plagiranja

Umjesto da nas raduje pojava kako svakim danom u našoj domovini ima  sve više diplomanata na visokim školama i fakultetima, magistara i doktora znanosti, koji su u svakom slučaju, jedan od nužnih uvjeta napretku i boljitku svakog pojedinca i cijelog društva, u svim područjima i segmentima gospodarskog i društvenog rasta i razvoja, u nas se uvlači sumnja i postavljamo si pitanje: koji od svih tih inteltualaca su oni pravi, tj. tko je od njih tu titulu zaslužio i stekao svojim marljivim radom (učenjem, istraživanjem…), a tko je do te prestižne titule došao na nama poznate i otkrivene načine, prepisivanjem kupovanjem plagiranjem i ostalim muljažama, koje su vrlo inovativne i dokazano korisne u nas.

Takvim sumnjama koje imaju valjanih razloga i uporišta, dogodila se degradacija titula na neki način, diskreditirani su oni koji su uz redovan, pošten i transparentan način stekli svoje znanstvene titule, višegodišnjim  istraživanjima i recentnom znanošću. Tome je znatno pridonijela hiperprodukcija magistarskih i doktorskih radova ljudi iz javnog života. Neki od njih imaju jaku potrebu da svom imenu dodaju titule, makar u petom i šestom desetljeću života.Nije to za zamjeriti. Dapače! Učiti bi trebalo cijeli život, jer se nove spoznaje, naročito u STEM području šire geometrijskom progresijom. Kad bi to  bila stvarna potreba, proizašla iz unutarnje motivacije pojedinca, potkrijepljena znanstvenim interesima, onda bi to  trebalo pozdraviti i dati kako primjer mladima, koji baš ne vole školu i učenje.

Znamo da u mnogih friških, vremešnih diplomanata to nije tako, već je stvar vanjske motivacije, bilo zbog potrebe za “intelektom” (papirom), boljim radnim mjestom ili zbog umišljenosti, važnosti i  potrebe za “obrazovnom” jednakosti s onima koji su određene titule svojim radom, zalaganjem i doprinosom znanosti zaslužili. Nezamislivo veliki broj “lažnih” diploma je u opticaju, bez obzira kako se došlo do njih. Neki su “ulovljeni” i javno prokazani. Neki su se izvukli. Neki su se ispričali i nastavili dalje, kao da se ništa loše nije dogodilo, dok mnogi još uvijek imaju radon mjesto za koje ne posjeduje adekvatnu diploma, izvlače osobnu korist na obmanu laž, dok oni drugi s prvavim diplomama, najvišeg stupnja odlaze u bijeli svijet. Ovdje za njih nema mjesta, ni u jednom sektoru, jer su stručni i pametni, pa bi  mogli nekima uzeti radno mjesto ili funkciju, što su pošteno platili.

U mnogim pravim “dovršenim”, pravnim, demokratskim, neslučajnim, narodnim  i uređenim državama lažna diploma, bilo kupljena ili dobivena plagiranjem tuđeg rada (u cijelosti ili parcijalno) je poništena a njezin korisnik sankcioniraa, odnosno ne može više obavljati posao koji je do tada radio na temelju svoje “diploma. U nekim slučajevima su određene materijalne odštete, jer je dotični imao bolje radno mjesto i veću plaću, na osnovi krađe.

Svi mi smo nekada negdje, nešto prepisivali, od osnovne škole pa nadalje. Ne branim nikoga, ni prije ni sada, iako je takav način nedopustiv I kažnjiv, ovisno o težini plagijata. Mislim da nije jednako kad student nešto kopipejsta ili kad to radi sveučilišni profesor, pogotovo kad student nema pojma da mu je diplomski rad prepisan, jer ga je kupio. Kako inače protumačiti negiranje dokazanog plagijata od praktičnog vjernika, koji stalno zaziva Boga za svoju dosljednost i tvrdi kako on nije ništa prepisao. On nije, ali netko je, jer su to nadležni dokazali. Bez ikakvog srama i nelagode ostaje na svom random mjestu i zauzima časni položaj u stranci i vlasti. Njegova savjest je čista i on se po tom pitanju ne osjeća krivim.

Latinski plagere znači oteti. Plagijat je pojavni oblik prisvajanja tuđeg kreativnog rada, tako da su manje ili veće cjeline u tvojem radu prepisane i ostavljene, bez navodnika i izvora, izmišljanje i krivotvorenje podataka, prekrajanje uvjeta, zamjena varijabla,  uspostavljanje netočnih relacija među bitnim veličinama, zloporaba parametara, odokativna procjena… Takav način urušava temelje znanosti, umanjuje znanstvena istraživanja i uproštava originalne ideje. Osim toga to je nezakonito i neetičko djelo – etički i zakonski prekršaj. Nepoštenim radom se dobiva korist i ostvaruje višestruki uspjeh, na štetu svih.

Otimanje duhovnoga vlasništva i stvaranje karijere na tuđi račun je kod nas uobičajena praksa, poduprta slučajevima iz javnog i političkog života, preko kojih se prolazi. Uz poneku medijsku viku i zgražanje običnih ljudi, akademsko nepoštenje se širi i jača. Problematika identificiranja i sankcioniranja akademskog nepoštenja kod nas je nedovoljno razvijena,baš kao i podizanje svijesti svakog pojedinca o plagijatu i njegovoj mnogostranoj štetnosti. Na fakultete je nužno uvesti edukaciju o znanstvenom komuniciranju, o autorskim pravima i njihovoj zaštiti, kao i o podizanju razine etičkih normi i potrebi poštivanja tuđih intelektualnih dobara. To je važnije od računskih programa za otkrivanje plagijata, koje imaju neki fakulteti. Bilo bi dobro stvarati politiku nulte tolerancije na svako plagiranje. Trebalo bi razvijati svijest djece od vrtića do fakulteta da je plagiranje krađa, otimačina, prisvajanje tuđeg, korištenje onog što nije tvoje, prijevara, obmana, grijeh… To zapravo rade, tete, učitelji i profesori. Nije to nimalo lak i jednostavan posao, pogotovo kad su neki roditelji inficirani tom “bolesti”. Donekle im to i uspijeva.

Ponose se svojim radom, a onda im nakon dvadesetak godina dođe  elektronskom poštom pismo: Profesorice, sjećate li se što ste nam sve radili od nas i sebe, kad bi nas ulovili u prepisivanju, koliko ste sve varijanti testova izmišljali o jednoj temi, kako bi sprječili sve šanse za prepisivanje… a sad u Švedskoj, kao vođa tima za inovacije, čitam o našem novom ministru znanosti, znate već što. Svima sam to ispričao ovdje i odlučio vam pisati.”

Što reći, nego: Sramota! Za koga? Za sve nas, koji smo još uvijek ovce i naivci. Mene je zapekla savjest, što sam tu djecu “maltretirala” pokušavala na konkretnim primjerima, na licu mjesta, naučiti poštenju i izgubila nekoliko sati matematike za “opću stvar”, u smislu što čovjeka čini čovjekom. Mogla sam jednostavno poput mnogih ne vidjeti, ne čuti, ne imati pojma ni o čemu što je loše. “Moja” djeca bi danas bili u vrhu vlasti ili na profitabilnim upravljačkim funkcijama, a ne bi u stranim državama, stvarali vrijednosti i osnivali obitelji. Uz razvijenu prepisivačku sposobnost i umijeće plagiranja s puno manje truda i rada bi ovdje dosegli maksimum.

Pitanje je samo: Bi li se realizirali kao stručnjaci i osobe, u punom smislu, opsegu i obujmu. Čisto sumnjam, jer ovi koji su tuđim dobrom postigli  neutemeljeni uspjeh, niti tome teže, niti znaju što je to. Njima je glavno da sjede na određenoj fotelji.

Ankica Benček, učiteljica u mirovini