Većina učenika u uvjetima korone zapada u djelomičnu apatiju
Školstvo je najbolji odraz društva, onoga što društvo želi, koji su mu ideali i vrijednosti. Već uoči koronakrize profesori dobivaju školska prijenosna računala i prolaze intenzivne tečajeve (tzv. loomen), a informatičarka postaje ministrica obrazovanja. Nastava “preko žice” (on line) je svakako divovski eksperiment u kojemu možemo vidjeti moguće prednosti i nedostatke takvoga sustava. Prije toga samo ću izraziti moju skepsu o smislenosti takve izolacije mladeži, s obzirom da će od 60 milijuna mladih koji dobiju gripu umrijeti svega jedna osoba. Jasno može se postaviti argument da su mladi potencijalni prijenosnici zaraze, te da njihovom izolacijom štitimo starije. Zanimljiv argument koji podrazumijeva da mladi neće izlaziti vani, biti na igralištima, posjećivati djedove i bake, da se djevojke i momci neće ljubiti… S takvim argumentima mogli bismo ukinuti motore (velika smrtnost, još veći broj ozljeda), bicikle, role, skejtove, pa i ekskurzije da ne govorim o disco klubovima, kladionicama i kafićima.
Vratimo se temi. Ušteda on line nastave odnosila bi se na udžbenike, klupe, stolice i drugi inventar, struju i druge energente, plaće nastavnika (mogao bi raditi robot ili manji broj nastavnika “moderatora”), nestalo bi potrebe za đačkim domovima, domarima, spremačicama. Možda bismo on line imali unificirane materijale i ujednačene kriterije ocjenjivanja, ali…
Mnoga ljudska bića sklona su prijevarama i muljanju što tehnologija omogućuje. Zaboravlja se na temeljnu Aristotelovu definiciju čovjeka kao “zoon politikon” (društvenog bića), i ta se definicija ne odnosi samo na psihološku potrebu za interakcijom i pripadnošću skupini već i na učenje i motivaciju. Škola treba i odgajati i nuditi vrijednosti. Većina učenika u uvjetima korone zapada u djelomičnu apatiju, pa i organiziranost i radni učinak izrazito opada. Oni se pitaju u krizi za smisao njihova rada, i tu nedostaje činitelj discipliniranja, poticanja i socijalizacije – te škola postaje samo jedan birokratski zadatak koji se treba obaviti, uz konkurentske sadržaje koji su dostupni i nezrelom umu privlačniji.
Istraživanja pokazuju da je tjeskoba izolacije dovela do veće potrošnje droga, ali i alkohola te porasta agresivnog ponašanja, kako na ulici tako i u kući. Postoje i oblici praktičnoga rada koji zahtijevaju suradnju, nadzor, korekciju i koji nisu dovoljno zorni preko računala. Već sam ranije pisao o preopterećenosti djece (količina sadržaja i primjerenost uzrastu) u osnovnoj školi, uz rasterećenje koje je izvršeno na apsurdan način da se smanjila nastava odgoja, tj. likovnoga, glazbenoga, tehničkoga i tjelesnoga. Veliki broj djece je postao slaboga vida i motorike, gojazan, loših zuba, ima čak i premršave djece. Općenito je prehrana postala nekvalitetna. U srednjoj školi je izrazito prevelik broj gimnazijalaca, a u visokom školstvu je postalo popularno u svakom malom mjestu imati makar menadžment.
Broj ekonomista, pravnika i administrativaca je prevelik za našu državu. Zanimljivo je da i roditelji koji imaju nerealne ambicije potkopavaju djecu upisujući ih u smjerove za koje nemaju interesa, volje ili kapaciteta, tako da se u Dubrovniku nisu djeca upisivala u krojače, stolare, soboslikare ličioce – te je ministarstvo te smjerove dokinulo, iako tržište pokazuje stalnu potrebu za tom radnom snagom koja nam dolazi iz inozemstva.
Komičan je primjer škola frizerke koje nemaju povijest i zemljopis (makar na prvoj godini u smislu elementarne kulture), ali zato imaju vrlo složenu matematiku (derivacije, integrale, limes) i kemiju (izračunavanje molarne mase npr.)
Zanimalo me zašto se pri upisima u taj smjer ne uzima u obzir ocjena iz likovnoga i tehničkoga odgoja (fina motorika i estetika). Došao sam do zaključka da iz odgojnih predmeta svi učenici dobivaju četvrtice ili petice, te je jedino rješenje da se kod izračunavanja uspjeha na kraju godine ti predmeti ne uzimaju u obzir, čime bi se omogućilo realnije ocjenjivanje, ali da se isti boduju kod upisa za specifična zanimanja (slikar dizajner, frizer, obrtnička zanimanja itd.). Bojim se da će ovo ići dalje i da ne će biti samo zaboravljena ludost kao kod HNOS-a, koji je osmislio prije 50 godina u Teksasu Aaronson da bi uklopio male Afroamerikance i Meksikance u sustav; dakle HNOS u Hrvatskoj nije imao nikakav smisao jer je stanovništvo homogeno, tj. 90 posto je Hrvata, a preostalih 10 posto su također bijelci koji se služe hrvatskim jezikom izvrsno. Možda teorije urote imaju i poneki realni element, možda sve ovo uz liberalizaciju školstva i uguravanje priče o spolnim manjinama i novim spolovima i spolnim identitetima ima za cilj atomizaciju društva, narušavanje morala, razbijanje obitelji, nacije i države. A svaki radikalizam i ekstremizam je vrlo opasan, pa i liberalni radikalizam.
