Gluposti iščezavaju, ostaju dobrota i djela

Antiratna i (ne)zaboravna razmišljanja Hermanna Hessea (1877.-1962.)

„Držim da nije najvažnije koje je čovjek vjere, već da vjeru uopće ima“. /Napisi o književnosti/.

„Tko sudbinu prima izvana, od nje i pogiba, kao divljač od strijele. Tko sudbinu prima iznutra, iz srži svoga bića, ona ga snaži i čini bogom“. /Zaratustrin povratak/.

„Što manje vjerujem u naše doba, sve više mi se čovještvo čini propalim i usahlim, sve manje toj propasti suprotstavljam revoluciju, a sve više vjerujem u čaroliju ljubavi“. /Sabrana pisma/.

„Meko je jače od tvrdoga, voda je jača od stijene, ljubav je jača od sile“. /Siddhartha/.

„Mašta i sposobnost uživljavanja nisu ništa drugo doli oblici ljubavi“. /Sabrana pisma/.

„Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio“. /Igra staklenim perlama/.

„Kaos želi da ga se prizna i doživi prije nego se da ponovno dovesti u red“. /Napisi o književnosti/.

„Gluposti današnjice brzo iščezavaju, ostaje dobrota i ostaju djela“. /Iz neobjavljenog pisma od 8. 12. 1915./.

(Hermann Hesse, Misli, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2003, str. 106, 109, 167, 195).

Antiratna i (ne)zaboravna razmišljanja Hermanna Hessea (1877.-1962.)

„Pokatkad mi se (u)čini da čitava svjetska povijest nije ništa drugo do slikovnica čije stranice zrcale najžešću, ali i najsljeplju od svih čovjekovih čežnji – čežnju za zaboravom. Ne iskorjenjuje li pritom svaka generacija sredstvima zabrane, prešućivanja i bahatog izrugivanja upravo ono što je prethodna držala najvažnijim? Nismo li netom doživjeli da čitavi narodi godinama zaboravljaju, niječu i potiskuju jedan čudovišni, dugotrajni i strahoviti [I. svjetski] rat, kao da bi ga najradije čarolijom izbrisali iz sjećanja, ne bi li iznenada, tek što su se malčice odmorili, uz pomoć napetih ratnih romana pokušali prizvati u sjećanje isto ono čime su prije svega nekoliko godina sami sebi naudili i što su sami propatili? […]

Lako mogu zamisliti da se ni povjesničari ne osjećaju drukčije kad nastoje zabilježiti događaje bilo kojeg vremenskog slijeda, a pritom im je još i stalo do istine. Gdje je uporište, nešto zajedničko na što se svi oni odnose i što ih sve drži na okupu? Da bi uopće nastalo nešto poput povezanosti, uzročnosti i smisla, da bi se nešto na svijetu uopće dalo ispričati, povjesničar mora izmišljati cjeline kao što su junak, narod ili ideja, ne bi li se ono što se zapravo događa u bezimenom odjednom dogodilo u ime te izmišljene cjeline. […]

Možda čovjek uz glad za doživljajem ne posjeduje ni jednu jaču glad od one za zaboravom. […]

Ta, što je život, ako je lijep i radostan, drugo nego igra? Naravno da se od njega može napraviti i štošta drugo, obveza ili rat ili zatvor, ali na taj način život ne će postati ljepši.“ (Hermann Hesse, Putovanje na Istok, Šareni dućan, Koprivnica, 2002, str. 15., 42.-43., 49., 60.).

[Izvatke odabrao: Đivo Bašić]