Metateza O/U ili povijest ‘rvatske gluposti!

Stanko Lasić, krležolog i jugosloven po struci, 1989. je napisao kako je 1941. kao 14-godišnjak umjesto »nu« počeo govoriti »no«

U hrvatskom narodnom govoru česta je metateza o/u, tako da se u narodu najobičnije riječi drugačije izgovaraju. Na primjer, „unda“ umjesto onda, „nu“ umjesto no, „uni“ umjesto oni, itd. Posebno je u "novokomponovanoj" Hrvatskoj bila hajka na Brijunsko otočje, na koje se nakon „pobjede“ revolucije naselio srpsko-jugoslovenski komunistički krvnik J. Broz, kodnog imena „tito“. Bilo je u ono vrijeme nepodobno otočje nazivati Brijuni, nego talijanski „Brioni“. Sjećam se da je u jednoj emisiji na tzv. HTV-u, dok je još njihova zvijezda bio stanoviti kriminalac Svilan (ovih dana je u Beogradu crknuo), neki zagorski faćuk, dugogodišnji radnik na Brijunima, izjavio kako je „Franjo Tuđman mijenjao imena, tako da su 'naši Brioni' – kako kaže taj zagorski faćuk – preimenovani u ustaške Brijune“??? Nu!

I ja, ne budi lijen, poslah tadašnjem uredniku emisije (Siniša Svilan) zafrkantski emajl u kojem sam napomenuo da jest Tuđman mijenjao toponimiju, ali ne samo za „Brione“ nego i drugdje. Tako da »umesto lepog imena istrijanskog grada Pole, Tuđman je naredio da se zove „Pula“«. U Dubrovniku je Tuđman promijenio ime glavne ulice Stradone (tal. velika ulica, uvećanica od strada) u „Stradun“. I ne samo to, oni glavni ulazi u dalmatinske gradske kuće, portone (od velika vrata), preimenovao je u ustaški „portun“, ili obalu, od talijanskog molo, nastao je ustaški „mul“, od hladnog sjeveroistočnog vjetra bora, nastala je ustaška „bura», od kartaške igre briskola nastala je ustaška „briškula“, battaglione u „bataljun“ (bojna). Itd…

Koliko je taj njihov jal i mržnja jaka, vidi se da i njihovi tzv. intelektualci nisu imuni od takovih ispada. Ima neki njihov „naučnik“, Stanko Lasić kažu da se zove, krležolog i jugosloven po struci (ma što to značilo, rođen 1927. u Karlovcu, živi u Parizu), u književnom časopisu Republika 1989. objavio je neku brljariju o jeziku. Ustrašen da će Miloševićev miltarizam i nacizam izazvati homogenizaciju Hrvata i ponovno uvođenje hrvatskog jezika i ponovni osnutak Hrvatske države, napisao je taj Lasić da je 1941. (u Karlovcu, gdje je rođen, a imao je tek 14 godina) prestao govoriti „nu“ i počeo je govoriti „no“. Jer, kako kaže budući naučnik i Akademik, Lasić, čuo je da novopridošle ustaše govore „nu“.
Nu, rankane!
Eto, to su „njijovi telektualci“!
 

Naravno, naučnik Lasić ne zna da su i Rusi „ustaše“, jer i oni imaju riječ „nu“ u istom značenju kao i u hrvatskom. I ne samo to, Rusi su otišli i dalje u ustaštvu, oni zrakoplov nazivaju „samoljot“ (samolet, kao što ustaše zovu auto – samovoz) ili helikopter „vertoljot“ (vrtolet). Koliko se samo žuči i tinte prolilo 1990./1991. kada se u Hrvatskoj pokušao uvesti „vrtolet“ umjesto helikopter.
Nu, rano.
Ali, ne lezi vraže, naš Stanko ne zna, oh krhko je znanje!, da ni Židovi nisu imuni na „ustaštvo“, tako da i oni kažu „nu“, u istom značenju kao kod Hrvata ili Rusa. Riječica je ušla u hebrejski preko jidiša; tako da u velikom četverotomnom enciklopedijskoma rječniku hebrejskog jezika, (Hamilon hehadaš) Avrahama Evena Šošana (Even Šošan – doslovno „kameni cvjet“) stoji (auktor ne precizira iz kojeg jezika): da je ušla (piše se nun-vav) u jidiš, pa u hebrejski, iz „slavenskih jezika“, Avraham je stavio množinu.
Nu, Avrahame – ustašo.
 

U hebrejskom jeziku se pišu samo dugi samoglasnici i za to se koriste znakovi suglasnika, dugo „i“ se piše sa znakom za „j“ – jod (o dugom „e“ ne ćemo, malo je složenija stvar), a dugo „u“ i dugo „o“ samo s jednim znakom: suglasnikom „vav“, „v“. Tako da se mora naučiti iz rječnika (u kojem se piše „sve“) svaku riječ kada se vav čita o ili u. U arapskom ne postoji uopće samoglasnik „o“. Svaka arapska riječ koja ima „o“ je stranog podrijetla. I kada Arapi pišu strane riječi u kojima je „o“, opet koriste konsonant „v“ (kao i u hebrejskom) za „o“, koji inače služi samo za dugo „u“. I opet se u rječniku mora „naučiti“ kako se koja riječ čita.

U mojim tekstovima/prijevodima svi lektori jurišaju na moje „nu“ i ispravljaju ga uvijek u „no“. Nu, nerado moram priznati – ali moram – da mi na jugoslovenskom radiju agramu (Treći program) nikada ne diraju „nu“.

I za kraj, da nije metateze o/u borci za Hrvatsku, iza 1929., ne bi bili „ustaše“, nego „ostaše“.

Nu, rankane!  

Josip Nikšić