“Kućicu od lantinerne vidim, ali ča je tuo sinjol i koja je tuo Stiniva? Uon ne kapi (razumije) da son jo moli i da jedva daržin vesla u ruke”
Vinko Pakušić Škrokaro (Stari Grad, 1930. – 2010.), ostvario je sjajan opus. Poeziju, dnevnik, pjesme, pripovijetke, dramu, putopise. Dosta je toga u rukopisu, ali djelo lijepih i gorkih (amarcord) uspomena “Moj nuono i druge priče iz Paiza” (paese je selo, pokrajina) iz 2004. godine zvoni slatkom čakavicom, majstorska čipka kratkih priča i slika prošlosti.
Za čakavica starograjska (ima i čokavice na Hvaru) ima zanimljive oblike riječi u kojima jat koji ijekavac, ekavac i ikavac izgovaraju kao e pretvara u ije. Na priliku niječu (neću), grijem (grem), žvijelto, zijemju (zemlju), žijedne, jučijer, pijet, šijest, rijed, karšćijenje, pulijenta, rojenje, pijerle, poštijen, mijetrih (metara), rijestu (rastu), dicije (djece), misijecih (mjeseci), šijetnju, viježen (vezan), raštijegli (rastegli)…
Stari književni i likovni sladokusac Tonko Maroević (1941. – 2020.) ističe starograjski govor, simpatiju autora za male ljude nemoćne i velikim zbivanjima, te vrijednost djela koja prelazi lokalne granice.
Uronimo u taj mikrokozmos i ne zaboravimo da je cijeli svijet nerazmrsivo klupko sitnica i silnica, kao na Dulčićevim (Ivo, 1916. – 1975.) slikama.
Hrvatska je kaleidoskop, u nas svako selo ima svoj dijalekt.
“I spominjem se nuonota Bijegota, barba Matija.
Kako molemu ditetu ostol mi je u vižijun kako izgobljen (zgrbljaven), ruke je botovol veće iznose, a bil je suh kako planika kad je gusinice isparidu. (isparaju) Njegov neobrijani obraz bil je nagrišpon (naboran, smežuran) kako kora od masline, a čelo kako da mu je marangun (drvodjelac) lituon (dlijetom) činil inkaše.” (spoj utorom)
“Evo, grijen, Matiju, grijen. Odnos dicu u kamaru, neka sedu.” (Evo idem Matija. Odnesi djecu u dobi, neka sjednu)
“U Filondotovih je počela lajot pas i kruto Don se pristrašil. Pasonu šetemonu (prošli tjedan) je ugrizal malega Anteta. S i papa se jedil na tetu … radi tega nesriknjega pasa ča je lajol na svakega.
Onom pas je Talijanac, donili su ga iz Triješta ( Trsta), zatuo uon uvik laje. Ma ako ugrize koga od vos jo ću ga ubit!”
“Stoj atijento da te ne bi guja (zmija) ujela!”
“Eto vidiš da je tuo sve isto. Kad joj nimam tabaka
(duhana) fumom cmij (pušim smilje), kad nuona nima kadije bruštulo je žito, kad ti nimoš facoleta ( rupca) istareš nuos sa rukovuon od košuje.
I je tako?
Istina je tuo, nuono.
E, vidiš, mi ča imamo čikolate, imamo karobelih. (rogača)….
Jo son onin karobijel izgrizal do kraja i bil mi je kruto lip. Činilo son fintu da jin čikolatu.
Puno putih mi se u životu dogodilo da nison mogal ispunit želju, a onda bi mi došal nuono napamet i bilo mi je lipo i ono ča son imol.”
Rano je ostao bez majke Vinko. Kako ga je pomajka Rakela voljela, i kako su zajedno plakali zbog grube riči jedne rodice, to bi i kamen proplakao.
Riječi nekad zabole više nego udarci.
O tome kako su “pasi” šjor Vladota proždrli nuonotovu marendu, a ostavili prošeka, pa je nuono zvao Vladota da dovede pse, jer kad su već jeli neka i popiju. Treba naći snage duha za šalu u vremenu kad se umiralo od gladi i tuberkuloze.
” Vidan nuono i bidan cili iskarpjeni (iskrpljeni) svit, bidne imbazdane (grubo improvizirano skrojene) duše od tugije i nevoje! Bidni nagrišponi obroz i ruke suhe kako ogrizina! Bidno vrime u kojemu si živil i plutol noćima i dnevima u pensirima (mislima)! Dobro znon da si uvik govorili da će bit boje.”
“Koliko son još nuonota volila, kako su mi uvik bila puna justa njegovega imena, uon ni znal kako je bil lip onin bokunić čokolade od medije, kako je bilo jahot Miškota (magarca)…”
” Di su njihovi kratili, žorna, msštili, kašetice, popečki, ogrizine, di su konobe, žare i ponare…
Onda ni već na Njivu onih storih famejih. Činilo son konat da na Njivu žive jedan unuk, jedna unuka i jedan sin a bilo nos je osandesijet dicije.”
“A tuo nesritno muore na kojemu smo se rodili i koje nos je obukli u pelene,bs kojim smo rijesli i narijesli, sa kojim smo živili i umorili, koje nos je obogatilo, hronilo i uništilo, dizolo velikim botima (valovima) u nebo i fundovalo nos do dna, uplelo je oko nos mrižu od konopih.”
“Kućicu od lantinerne vidim, ali ča je tuo sinjol i koja je tuo Stiniva? Uon ne kapi (razumije) da son jo moli i da jedva daržin vesla u ruke.”
” Zdravi bili šijer Pijero! A ije bilo sriće? (nagovorili ga da tako pita)
– Sriće! Sriće? Ča tuo moli govoriš? Ali ćeš me i ti počijet zajebovat? Tuo si čul od ovo dešperadunih
ča liti i zimi sididu po kafeterijima i čekodu kako ćedu od mene naplatit porez Tuo su ladroti!( lopovi) Klon se njih moli i ne bodoj ( od abadare, obraćati pažnju) in… Pitoš da ije bilo sriće? Ča je tuo srića? Ako zaštruco, čapon (uhvatim) ga, ako ne, nijećeš, to ti je sve. Možeš se izlamenivat i molit, možeš li it križe navar(h) muora, ma, kad ni, ni.”
(Svršetak u sljedećem broju)
