Plenkovićev posjet Ukrajini

EU i NATO su krivi što je Ukrajina izgubila Krim i istok države

Ako je Vlada na unutarnjoj politici planu dobro počela, zanemarujući kulturu, onda je u vanjskoj postavila bilo nešto drukčije. Odlazak predsjednika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića u Ukrajini je razlog tomu. Otišao je najprije u BiH – ne znam zašto tamo novoizabrani odmah, još „friški jure kao da se i odavde  ne može voditi ispravna politika, kao da pojma o tome što se tamo događa nemaju i sl. – pa stiže šamarčina u srpsko-bošnjačkoj izvedbi, u „igri parova“. Za takvo što krivicu snosi i ovdašnja  „obavještajna zajednica“, ustvari „tehnička Vlada“ pod dominacijom Mosta upravo u „državnim ministarstvima“. Dakako i prethodna Milanovićeva, jer odavno je znano, na što uostalom upozoravaju i naši generali već nekoliko godina, i bilo je samo pitanje „timinga“, pakiranja u vremenu, uvremenjivanja – kad će se uhićenja dogoditi. Pa onog trenutka kad to bude najviše odgovaralo srpskoj i bosanskoj komponenti te dvojne države (a trebala biti trojna). Simbolički gledano – da se ne lažemo – kad to bude u interesu i kad to odobre turski sultan i ruski car. Pritom ne treba zaboraviti Srbiju bez koje se ništa značajno u srpskoj komponenti ne događa.

Petro Porošenko i Andrej Plenković

Ovdašnje razne službe nisu upozorile Andreja Plenkovića da je na „ruskom nišanu“ zbog važne uloge u (pokušaju) približavanja Ukrajine EU-u i NATO-u, a bogme su to još i prije trebale učiniti europske razne. Ta za Europu je radio. „Lukavi“ Europljani, prije svega Nijemci i Francuzi i Britanci (dakako i Amerikanci) umjesto da se netko od njih politički prihvati procesa približavanja Ukrajine, gurnuli su u vatru – „Slavena Slavenima“, doduše sposobnoga. Ukratko, tako smo dobili uhićenja u Orašju koja su se sada proširila do Amerike – nevjerojatno za navodni zločin u potpuno očišćenoj Derventi, i to pripadnice HVO-a.

Naš Andrej bi sve u NATO i EU, i BiH i Ukrajinu, pa se zaputio i u Ukrajinu. I sve dobro i gospodarstvo i ostalo, ali spominjanje recepta „mirne reintegracije“ našeg Podunavlja – s kojom usput mnogi, uključivo i moju beznačajnost, nisu zadovoljni, a zbog koje Vukovar i stoji tako loše – poglavito Krima, Rusima je bilo previše. Realno, mogućnosti „mirne reintegracije“ Krima u Ukrajinu i manje su trenutno od nule. Rusi su ga tek nedavno skoro mirno i bez otpora, budimo iskreni, „reintegrirali“ pa da ga sada Ukrajinci „re reintegriraju“ – ne će ići. Sada nikako, osim silom. Kompleksni jedan, uglavnom nizinski poluotok velik kao pola Hrvatske – precizno, nit' samo ruski, nit' samo ukrajinski već prije njih tatarski, no oni su izbačeni iz „utakmice“. Izbacio ih još Staljin, prisilno raselio, no to je duga povijesna priča, ali tipična za taj dio Europe.

Ukrajina ne bi bila izgubila Krim da ne bi amero-eunijskog „napada na Istok“ i okruživanja Rusije. Čak i da se Rusija okruživala suptilnije, polaganije, uz manje bahatosti, Ukrajina bi još bila na Krimu. E sad bi naš Andrej trebao vaditi „kestenje iz vatre“, a Njemačka će lipo surađivati s Rusijom, već je valjda položena i druga cijev plinovoda preko Baltičkog mora, a na čelu plinske tvrtke je, kako Nijemci kažu „stari kancelar“ Gerhard Schröder, Putinov prijatelj. I nije u „sukobu interesa“. Kako bi i bio kad su Nijemci davnih dana proveli (i provezli Lenjina iz Švicarske u oklopnom vlaku!) Oktobarsku revoluciju i nikad prestali surađivati s Rusima, uostalom tu je i poznati Pakt. I umjesto da Angela Merkel ode u Kijev i predloži Putinu je l' mirnu je l' „nemirnu“ reintegraciju, pa zaprijeti bojkotom ruskoga plina, o toj integraciji govori naš Andrej, kao iz hrvatskog iskustva.

Ukrajinci su inače po broju žrtava za i nakon Prvoga svjetskog rata, pa u boljševičkoj revoluciji, zatim u Gladomoru, što je nacionalno-klasni zločin bez presedana u povijesti – nacija koja je najviše stradala. Posebno njihovo seljaci za i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Ukrajinci su vjerojatno i narod koji je najviše stradao u Europi u proteklih sto godina. I po tome su nam, na žalost, bliski. Ne treba zaboraviti i da su prva država, tek odmaknuta  od SSSR-a, koja nas je priznala i zato je posjet Andreja Plenkovića, kao prvoga predsjednika Hrvatske vlade Kyivu za svaku pohvalu. Čudno je zapravo da se dogodio tek sada. Gdje je onda problem? U vječnoj i trivijalnoj činjenici (konstanta) kako se veliki mlate preko leđa slabijih.     

Mato Dretvić Filakov