Susret s Antom K.

Vjerno je služio Partiji i opet ga Srbe ne poštedješe

 

 

Bio je to kraj listopada '89. i već se odavno, gotovo iza smrti onog divljaka Broza, sve iz Beograda i Knina najavilo što Hrvate (i Shqiptare) u njihovoj Jugoslaviji čeka. Bila je to neobično vruća jesen, gotovo kao ljeto. Nakon večere s pokojnom majkom, krenuo sam u šetnju prema Planini – brda iznad grada Belog Manastira – potražiti malo osvježenja. To „Planina“ (službeno se zove Banska Kosa i proteže se od Belog Manstira do Batine na Dunavu, a stručnjaci kažu da su to „aluvijalni nanosi“ kojima je najviši vrh 243 metra) mi od tamo – jah odavno me nema tamo! – to tako zovemo. Kako sam rekao, za kraj listopada dan je bio neobično vruć i, iako je još bio uveliko dan, po ulicama se vidjelo malo ljudi. Već od lipnja, od Miloševićevog vidovdanskog prijetećeg govora na Gazimestanu, Hrvati su malo izlazili iz kuća u slobodno vrijeme. Srbi su se naveliko spremali na ono što će doći, već su bili raspoređeni u čete i dobili su oružje – uz ono koje su sve već imali! U to vrijeme su Srbi bili vrlo veseli, veselili su se ratu i krvi, veselili su se konačnom obračunu s Hrvatima.

Zašao sam među „Podrumove“ (to su vinski podrumi na ulazu u Planinu, iznad ceste Osijek-Pecs, a pripadali su ubijenim i protjeranim Švabama iza 1945., a poslije su adaptirani kao kuće za stanovanje) i pred jednom kućom ugledao sam Tonku, prijateljicu moje majke. Ispred kuće je sjedio stariji čovjek i odmah sam shvatio, prema mjestu gdje se kuća nalazila i Tonki, koja je nešto radila u dvorištu, da je to „onaj“ šjor Ante K. 

Tonka mu je bila druga žena i bila je prilično mlađa od njega. Za zloglasnog šjor Antu i njegovo „djelo“ čuo sam od radnika iz okolice Šibenika već 1972. kada sam se doselio u Šibenik i počeo raditi u jednoj metalurškoj tvornici. Iako je bio malo prestrašen, šjor Ante je dosta dobro izgledao.

 

Sada ćemo se malo vratiti unazad, u ožujak 1946. godine (upravo mjesec mojega rođenja), u selo Mirlović Zagoru, kod Drniša. Da vidimo što o jednom događaju iz te 1946. piše fra Ante Čavka, predratni drniški župnik u svojoj knjizi Drniška krajina:

 

»…U drniškome okrugu, u selu Mirlović Zagora, pred svojom kućom zvjerski je ubijen  fra Paško Bačić, župnik. Njega je ubila šestorica „nadobudnih komunista“. Izboli su ga nožima, a zatim na njegovo mrtvo tijelo nazidali „gromilu kamenja“. Kad je stvar počela u javnosti poprimati negativne prizvuke, Komunistička se partija pokušala oprati od zločina iako je ona ubojstvo fratra i organizirala. „Pohapsila“ je ubojice i organizirala navodno suđenje. Kad su ubojice vidjele da će ostati na cjedilu, jedan od njih izvukao je papir kojim mu Partija naređuje „da ubije pratra“. Sud se našao u nezgodnu položaju. Zločinci su samo prividno suđeni te su se veoma brzo našli na slobodi. Jedan od njih, kako je bilo upisano u „Registar kazni“ drniške policijske uprave bio je „za kaznu“ izbačen iz „Partije“… 

…Zanimljivi su i detalji komunističkih sitnih provokacija. Ubijeni fra Paško Bačić morao je prostor obične seoske „župne kuće“ dijeliti sa „seoskom učiteljicom“ jer njemu ne treba „tako velika kuća“. Ona ga je na kraju i izručila ubojicama jer im je, po ranijem dogovoru i otvorila kućna vrata. Često se znalo događati da su u kućama župniku ostavljali samo kut sobe koje je mogao ograditi zastorom od krpe, a sve ostalo bilo je proglašavano „nacionaliziranim“. Mjesecima tako živjeti s neprijateljski raspoloženim špijunkama, o kojima ništa ne znaš, a spavaju ti dva metra od tebe, danas je gotovo nepredočivo. Ipak, većina svećenika tog doba upravo je tako živjela. Molili su Boga da ih ne pretuku baš svaki dan. Tih se vremena i batina i strepnji dobro prisjećaju fra Stanko Brčić, prvi drniški poratni kapelan i fra Mirko Validžić, tadašnji župnik Promine…

…Pred deset dana ubijen je u Mirlović-Zagori župnik fra Paško Bačić. Da su sudjelovali u ubojstvu i neki odbornici sela. Dva odbornika uhapšena. Ovaj fratar da je bio simpatizer partizana (znači, džaba, ne opraštaju Crveni, op. JHN). Da je morao biti pogođen iz dvocjevke a onda kamenovan. Razlog ubojstva ne bi se znao. Ovo ubojstvo hrđavo je djelovalo među narodom, jer povoda ni uzroka nije bilo. Na 16/2 u Promini /Oklaj/ izbijen je također župnik na mrtvo ime. I ovoga da su istukli odbornici proti kojih da se je bio pritužio jer mu nisu htjeli dat određene deke. Vode se izvidi. Ovo su svakako teške prilike…«

 

Odbornici-ubojice (Aužina, Živković, Kuač i još neki), kaoti osuđeni su na nekoliko godina zatvora. Naravno, nisu išli u zatvor, nego su ih komunističke vlasti otpravile na Sjever, u Vojvodinu i Baranju. I tako je naš Ante K. dospio u Baranju, u selo Branjin Vrh, pored Belog Manastira (danas je dio grada B.M.). Dali su im „švabske“ kuće i zemlje, i dobra radna mjesta. Tako da je Ante K., kao vjerni i zaslužni član Partije, postao direktor poljoprivredne zadruge u Branjini, nedaleko od Belog Manstira (u mojoj Baranji je sve nedaleko). U ono vrijeme biti «direktor poljoprivredne zadruge» bilo je vrlo cijenjeno i unosno radno mjesto.

 

Ante K. je u Branjin Vrh stigao sam, naime nije ga htjela pratiti prva supruga koja je ostala u selu. Poslije nekoliko godina ponovno se oženio za jednu djevojku, prilično mlađu od njega, iz svojeg sela, rečenu Tonku, i s njom je imao dvije kćeri.

 

Kada je sredinom osamdesetih išao u „zasluženu“ mirovinu, veliku kuću, koju je „stekao“ u Branjinu Vrhu, ostavio je jednoj kćerki – druga je s mužem živjela i radila u Njemačkoj. On i supruga kupili su kućicu u Podrumovima i preselili se u Beli Manastir. Kućica je bila oko 200 metara zračne linije (hodom dosta više) udaljena od kuće moje majke. Kada bi Tonka išla u posjet bratu Stipi u Mirlović Zagoru, moja je majka mi je po njoj slala pakete suhe svinjetine u Šibenik.

Ante K. nije nikada došao na mjesto zločina. Je li to bila nečista savjest, kajanje? – ne vjerujem. Je li se nečega plašio? –  ne vjerujem. Prije će biti da su mu komunisti zabranili dolazak, da ga netko ne prepozna.

 

Kada sam zašao među Podrumove, ugleda me Tonka, dođe do kapije i pozva me u kuću. Ispred kuće je sjedio stariji čovjek (kuku meni, imao je tada koju godinu više nego ja sada!) kojeg sam odmah prepoznao – po Tonki i kraju gdje je kuća. Naravno, u kuću (dvorište) „druga“ Ante K. nisam htio ući, nu zapodjenusmo razgovor ispred kuće:

– Ante, ovo je sin bake Matije, koji živi Šibenika, on radi zajedno sa tvojim sinovcem Markom i mojim bratom Stipom – reče Tonka.

Priđe šjor Ante, rukovasmo se, i zapita me kako je u Šibeniku, idem li kada u Mirloviće itd.

– Nu, kako ste šjor Ante – pitam ja.

– Što se zdravlja tiče, nije loše – odgovori on – nije loša ni penzijica, imamo malo bašče, a i kćeri iz Branjin Vrha i Njemačke malo pomognu i prođe se. Ali, nije dobro!

– A što nije dobro, šjor Ante – rekoh ja, sluteći na što on smjera.

– Nije dobro, Braco (moje ime u obitelji, jer sam imao stariju sestru iz majčinog prvog braka, koja je bila Seka, i onda ja sam postao Braco, kako me i danas u Belom Manastiru zovu oni koji me se još sjećaju), pobit će nas!

– A tko će pobiti i koga – odgovorih ja.

– Pa Srbi, nas Hrvate, zar nisi čuo kako Milošević prijeti, a i ovi domaći već su se naoružali i samo čekaju znak – reče Ante K.

– E šjor Ante – rekoh ja – sada je malo kasno. Niste mislili ono prije, prije mnogo godina kada ste vjerno služili partiji i Srbima?

Shvatio je šjor Ante da sve znam. Nije se naljutio, a i ja sam kretao u Planinu, da me ne uhvati mrak. Gorko se nasmijao, zaprijetio mi je od šale prstom i otišao u kuću.

I imao je sreće – opet. U proljeće 1990. je umro, tako da nije doživio strahote srpskog progona u Baranji. Žena Tonka i ona kći iz Branjinog Vrha su morale pobjeći pred srpskim nožem u Njemačku, kod druge kćeri. Sve su im opljačkali i kuće opustošili. Vratili su se 1998. u ono što im je preostalo od kuća. I život se mora nastaviti – do idućeg srpskog izljeva zla.

Eto kako su komunisti, prethodnici čačića, milanovića, josipovića i sličnih rješavali bezumne zločine iz mržnje.

A što bi na to sve rekao pokojni fra Paško?

Valjda, nešto pozitivno, kao –  Bog sve vidi!

Nu!

 

Josip Nikšić