Filozofski fakultet izgara na plenumima

Trebalo bi provesti reviziju tko i što je napisao u proteklih dvadesetak godina

 

 

Neki dan je održan plenum fakultetskog vijeća naslovljenoga Fakulteta koji je smijenio dekana (v.d.) prof. Željka Holjevca i imenovao dekanom prof. Nevena Budaka. Ukratko: plenum. Neka vrsta revolucionarnog udara. Kao da je na Vakultet pucala krstarica Aurora s neplovne Save. Revolucija dakle tamo teče. Ne prestaje. Kako bi i prestala kad je – permanentna. Ni užarena lava nije permanentna, i ona se polako ohladi – a revolucija nikada. Istjeruju se trenutačno „popovi“ kao u nekoj vrsti ljevičarskog egzorcističkog obreda. Poprilično čudno – „popova“ nema, ali ih vilozofi istjeruju, neki ih čak i vide.

„Filozofi“ vidi-oci, na licu mjesta, ne u daljinu, dubinu i visinu, nekmoli u budućnost, već odmah i tute. Crveni se sve u šesnaest. Još doduše od krvi ne. A nikada tamo ni ne će, jerbo su tamošnji „revolucionari“ i crvendaći oduvijek kukavice – njih zanima tek ugodan život uz isprazno kad ljevičarenje, kad ljudsko, kad seksualno pravašenje. Uglavnom, pametni su ljudi, naiđe im uvijek tako nešto. Rekao bih, onako više, filozofski, virtualni pederi. I kako koji. Vole kad se crveni i kad teče čak i krv, ali ne dao – skoro sam napisao Bog – ma ne: ne dala Evolucija i Veliki Evolucionist. Ne njima, već drugima. Može „radničkoj klasi“ s kojom je trenutno mali problem, naime nema je nestala negdje, a na tamošnjim odsjecima filozofije, sociologije, psihologije… još nisu u-vidjeli čega uopće (još) ima, što postoji, osim prinadležnosti.

 

Još, uredno, teku – i bolje i urednije od same permanentne revolucije. Sve ide – u biti – polako, nikako naglo i revolucionarno – kako bi mogle redovito stizati. I život – „egzistencija“ (egzistencijalisti jedni)  na državnoj sisi – ma koja i ma kakva država bila – teče. Je li ikada ikoji filozof-ljevičar-revolucionarac s tog vakulteta zbog prosvjeda,  fundamentalnog neslaganja, esencijalnoga, itd., dao otkaz i otišao na javnu kuhinju, recimo tamo tražiti čovjeka, smisao, bit i bitak…? Nikad čuo. Prosvjed fol „do groba“, pa opet na kopanju, državnu, javnu, koja već bila, u stražnje vrijeme časti se i kod Đule Šoroša. A taj se nauništav'o „radničke klase“ i „malih“ ljudi. Mogu li vam takvi podučiti već poodraslu djecu da budu društveno značajno kreativna i produktivna, pa čak i reproduktivna, pitanje je.

 

Prvi odgovor je uglavnom negativan, a drugi je „stvar izbora“. Mnogi će pomisliti kako je glavni razlog tomu ideologija, međutim nije. Glavni razlog je zapravo nerad, osrednjost, znanstvena tankoća, nasukanost na znanstvenom plićaku… Malo se radi, sigurnost zajamčena, a dobro se plaća. Čak i plenumi ulaze u radni staž. Izgleda kako ovaj dio intelektualne „elite“ koja se takvom sama smatra ne zna plivati pa uz veliku buku samo bućka stvarajući tamo žitko blato. Posebno se to odnosi na odsjeke filozofije, sociologije i psihologije, ali i na drugima se nalazi poprilična količina nerada i osrednjosti. Previše je nastavnika na tom Fakultetu za koje nitko ni u uskoj hrvatskoj javnosti, „uskoj varoši“, nije čuo po nekom znanstvenom doprinosu, tek po plenumašenju. Primjerice za Vesnu Pusić. Poneki su popularni u „regiončiću“, ako su hraknuli u valov/tanjur iz kojega kusaju – tko više taj popularniji – i tu bi uglavnom bio kraj.

 

Tko zna koliko je tamošnjih profesora umirovljeno, a da ništa relevantno, pa ni irelevantno, nisu ni napisali ni objavili tijekom cijele profesorske karijere, koliko li je takvih pred mirovinom, a koliko malo podalje od nje? Ima svakakvih revizija, baš bi bili zanimljivi rezultati jedne takve. Novac ionako stiže od poreznih obveznika za te plaćice, mirovine, pa da vidimo, koliko je tko i što napisao u proteklih dvadesetak godina. Samo to, uostalom riječ je o fakultetu „riječi i pismenosti“ prije svega.

 

„Zeleni“ Marx i „zreli“ Lenjin

 

Svejedno, odatle uporno stiže neko „ljevičarenje“, ako ne baš revolucija, onda reforma, ako ne jarko crveno, onda „apšisalo“ ili barem „šareno“ – valjda kao ostatak potpuno za znanost i praksu beskorisne praksisovštine čije je rodno mjesto baš taj Fakultet. Moram na početku reći kako ni najmanje ne sporim čisto, obično pedagoško djelovanje starih praksisovaca, naročito nekih. Bilo ih je i sjajnih predavača, autora udžbenika, od srednjoškolskih do sveučilišnih, za ono doba začetnika nekih znanstvenih disciplina, nekih koji su po svome znanju stekli i određenu slavu u inozemstvu… Nitko im to ne će oduzeti, kamo li ovaj skromni autor. To nije naš predmet, već ideologija koju su zastupali, pakirajući ju kao novu „filozofiju“ pomaka i popravka, remonta, socijalizma. Po čemu je dakle ta korčulanska družba bila slavna? Najviše po doprinosu gastronomiji, estetici ića i pića za ljetne korčulanske škole – po simpoziju.

 

Prvo pametnjakovići raspravljaju, a zatim se odaju hrani i piću, narodski – žderu i loču. Ne kao musavi narod, prosti puk, proletarijat, demos, ne d'o bog Marx, lumpen proletarijat. Već se lumpa onako prepametno, raspojasano, čistom filozofski. Doduše raspored simpozijuma (op. a., uvijek srbizam, nikad croatizam) je često improvizacija; pametnjakovići, pa se najprije može piti, a zatim raspravljati. Jedan od praksisovaca, doduše rubni, je tako došao do i više nego fundamentalne istine: „Ako ne možemo promijeniti svijet – možemo birtiju“. Primaknemo li se praksisovskom stolu u prvom, trijeznom, dijelu simpozija, doznat ćemo kako je njima glavna tema bila kako popraviti soc-komunizam da vječno traje, globalno, internacionalno kako se tada govorilo, i ovdje. Pa su tako beskrajno razglabali o razlikama između „mladog“ i „zrelog“ Marxa, kako od navodno različitih Lenjina iscijediti kapljicu „zmijskog znoja“ koja bi, kao eliksir, izliječila i lenjinizam i boljševizam i staljinizam. Čista srednjovjekovna alkemija – ta od bilo kojega Lenjina prije bi se „iscijedio“ Hitler, kao što se uostalom i jest, samo gospoda filozofi, za stolom i ispod stola, nam to nisu htjela reći. Bilo im malo neugodno, onima koji su to sasvim sigurno znali, jer ako nitko od njih nije znao, onda to nije bio simpozijum pametnih, već idiota.

 

Srpske nacional-socijaliste podučavali utamničenju hrvatskih nacionalista

 

Naravno, ne gospoda praksisovci i korčulanci iz odavde (da  ne napišem „Hrvatske“), već oni s više 'vrankvurtske škole i njenih svjetskih podružnica. Ovdje, ma kako pametni i plodni bili, a bilo ih, ipak su bili samo „šegrti“. Na tom tragu različitih Marxova i Lenjinova – 'oš mladog, malo starijega, zreloga il' prezreloga i koliko koji sam sebi šteti i koristi i komsocijalizmu – daleko veći su im neprijatelji bili tadašnji hrvatski „nacionalisti“, poput Savke i Tripala (a ne'š nacionalista i nacionalizma u Hrvatskoj tih godina?!) od „unitarista“ Dragosavac, Dušana, Planinc, Milke i Baltić, Milutina – za mlađe ondašnji ideološki Ranko Ostojić. Stoga za svoj stol, nekmoli pod stol, nisu ni primali kolege – „hrvatske nacionaliste“. Fuj jedni. Bljuvalo im se na njih, a nigdje u blizini bljuvačnice, pa su bljuvali uokolo, po javnosti. Bljuvala po njima Partija, mediji, bljuvali i praksisovci.

 

Dragi i draži su im bili srpski nacionalisti: Ljuba Tadić, Mihajlo Đurić, Mihajlo Marković, Sveto Stojanović  i drugi budući autori Memoranduma SANU-a i Miloševićevi šegrti, njihovi drugovi praksisovci i sudrugovi u filozofiranju, iću i piću. Svaki kreten koji bi smio zucnut – a nitko osim njih nije smio ni usta otvoriti – kamo ligol filozof, bio za stolom ili pod stolom bi to u-vidio. Ovi odavde nisu. Rudi Supek, Ivan Kuvačić, Branko Bošnjak, Gajo Petrović, Milan Kangrga, Predrag Vranicki, Veljko Cvjetičanin, Vanja Sutlić, Predrag Matvejević, Danilo Pejović…

 

Bardovi „prave“, „istinske“, do balčaka – ljevice. Čemu taj „propust“ pripisati? Alkoholu sigurno ne, jer je poznato kako su (neki) praksisovci na njega bili imuni dok je nekima služio kao pogonsko gorivo. Ostaje nam namjera: tako su htjeli misliti, smatrajući valjda kako je hrvatski daleko opasniji od srpskog nacionalizma, pa su srpske nacionaliste, za stolom, još i podučavali u učenosti i pismenosti. Sve „vuče“ na to kako su i pomoću srpskog nacionalizma bili spremni zatrti u korijenu hrvatski kako bi „lijepi“, po njima reformirani, socijalizam u svijetu, i ovdje, mogao napredovati i cvasti. Koji to bješe Marx, mlađi il' stariji, ili Marx filozof-zločinac?

 

Partija ih mazila i pazila

 

Ako netko misli kako su praksis-korčulanci prestali djelovati nakon što su „građani Korčule“ 1974. „uslišali“ Partiju pa im zatvorili Školicu, grdo se vara: to jednostavno nije činjenica. Nastavili su djelovati, Partija žmirila na jedno cijelo oko i tri frtalja drugoga, družili su se i dalje, predavali, objavljivali, putovali… a zadnji koji ih je okupljao,već pred srpsku agresiju, po svjedočenju Predraga Matvejevića, bio je Eugen Pusić, nepraksisovac, ali žestoki protivnik hrvatskog  nacionalizma potekao izravno iz ustaške državne službe.  

 

Odnos Partije i Tita prema njima najbolje ilustrira slučaj Predraga Matvejevića. Nakon obračuna sa srpskim liberalima pisao mu je da podnese ostavku! Da je to učinio neki nepraksisovac, samo za dlaku netko desniji, objesili bi ga za jaja – a Matvejeviću ništa. Jaja su i danas na broju. Zaključak: podjednako praksisovci korčulanci – teoretski još i gore, jerbo su bili i pametniji i obrazovaniji – podjednako Partija i JNA – pragmatično, glede Hrvatske, izvršili su na nju agresiju. Ako ništa, praksis korčulanci su držali ljestve srpskom nacional-socijalističkom pokretu. Skoro bih napisao – sklopili s njim pakt. Barem zavjeru šutnje.

 

Kuća gori, praksisovci se češljaju

 

Ili možda nisam u pravu, jer dok su „korčulanci“ ili i pili i filozofirali pod guzicom im je već gorjelo, kuća im je gorjela – nikako im nije išlo u glavu kako je ona izgorjela još 1971. za korčulanskih filozofskih bakanalija – a oni to nisu u-vidjeli, već su razglabali kako ju popraviti, ustvari cijeli svjetski socijalizam. Taj se u međuvremenu urušavao, a kuća im, naravno, Jugoslavija, njeni ostatci, konačno dogorjela. Što je od njega, internacionalno, ostalo? Kapitalizam pod diktaturom komunističke partije u Kini, kapitalistički komunizam – da se pošteni ljevičar polije benzinom i sam spali – nešto slično u Vijetnamu, Sjeverna Koreja i Kuba koja upravo kreće „korak nazad“, te infekcija („ebola“) kapitalističkog Zapada komunističkim metodama vladanja, poglavito u kulturi, medijima…, u pokušaju izgradnje novog – konačnog totalitarizma. Taj reziduum nije mali, mora se priznati, no on je rezultat dugotrajnijega uništavanja tzv. zapadne civilizacije. Kako su postali beskućnici, jerbo su gradili „kuću od pruća“, skućili su se, a gdje bi, nego na Filozofskom fakultetu. Tamo su odavno imali i totalnu vlast i totalitarni utjecaj. Što no bi se reklo: „nitko nije smio da ih bije“.

 

Ranko Ostojić, bard hrvatske ljevice

 

Zadnja linija obrane, i opet za državne novce za koje se, kad se malo saberu, povremeno odatle granatiraju (opet!) društvo, državu, narod, etnički i politički… i trajno pridobivaju, podučavaju, nove generacije pljesnivoj ideologiji, koja se simbolički može svesti na nauk: Kako „popovima“ doći glave. Nevjerojatno. Uskoro će njezina, koja ono, možda i tisućita obljetnica, a vilozofija u Zagrebu se još bavi time  kako „s.ebati popove“. Znakovito, posebice s obzirom na činjenicu kako su ju bidnu utemeljili – „popovi“. Bez njih, dalekih i davnih „popova“ je ne bi ni bilo. Žare Puhovski ne bi imao gdje zaraditi pemziju, kao ni aktivistica raz-stavljena Nadežda od Pimurja, recimo, a kamoli podizati plenumske revolucije. Sada idejni nasljednici onih izvornih praksisovaca, više kao njihove farsične reinkarnacije i karikature, kojima nisu ni do nožnog malog prsta, mora se priznati, vode ideološku borbu protiv navodnoga aktualnoga „konzervativizma“ i Katoličke Crkve. Na tragu su, razrađuju ih, tvrdnje velikog ideologa aktualne Partije, Ranka Ostojića – O'stoje kako je na djelu „konzervativna revolucija“ i kako iz Hrvatske treba protjerati Katoličku Crkvu, raskinuti međudržavni ugovor s Vatikanom, zabraniti vjeronauk u školama, te provesti duboku reformu obrazovanja potpuno u suprotnom smjeru od religije, identiteta, domoljublja, obitelji… Pored svih tih silnih ff-ljevičara on je izgleda glavni „lijevi“ ideolog u „ovdje“, zaboravih kako se to ono zove. Možda Hrvatska? Ne znam tko bi to mogao inače biti s FF-a, a i šire. Zna li možda čitatelj neka navede barem jedno „jako“ ime?

 

Ne zna čovjek bi li se smijao, ili plakao. Prije je za plakati jer aktualne FF nastavničke fakultetlije ponajviše izgledaju kao maroderi (pljačkaši leševa mrtvih vojnika na srednjovjekovnim bojištima, poslije bitke) na bojištu poražene i civilizacije u nestajnju tzv. zapadne koja je odavno humanistička, dakle bezbožna. S crkvama (građevine i struktura) i religijama u zapećku, mnogima i srušenima, neke su u najboljem slučaju muzeji… dakle sekularna, i u kojoj slobodno čini što tko hoće, bez ograničenja, dakle liberalna. Što hoće Veliki Teror, što hoće Francuska revolucija – čini, što hoće Lenjin – čini, što hoće Staljin – čini, što hoće Hitler – isto čini… A to su ekscesi? Ma nemojte, za ekscese su mi malo „preveliki“. Nego možda na tomvakultetu neki još nisu čuli za te „događaje“, možda još nisu u-vidjeli što je „na djelu“, a oni upućeniji šute, „vrag će si ga znati“.

 

Možda je to stoga što tamo profesori (pra)stare povijesti postaju šefovi katedre za suvremenu, štoviše profesori srednjovjekovlja izrađuju strategiju budućnosti cijelog obrazovnoga sustava, profesori srednjovjekovnih i renesansnih lirika zalažu se za, valjda, neosekularizam, možda u suvremenoj poeziji, koja je nota bene izumrla o čemu svjedoči i Nobelova nagrada za književnost Bobu Dylanu. O Bože, budi nam u pomoći, ako te ne zabrane, ako ne zabrane i sami spomen Tvoga imena, nemoj nas u Pakao, a ako te zabrane – skupa ćemo! 

 

Najprije „kukurikulirati“, a onda reformirati Filozofski fakultet

 

Nego s toga FF-a glavni su akteri reforme obrazovanja, uz pridodanoga B. Jokića, predanog plenumaša – od jaslica do doktorata – poznatije kako „kukurikuuu-lum“ (hrvatski: kurikul). (Nitko ne zna što je to ustvari „kurikulum“, osim da je neka psina i varka, ali za ovaj će znati) Može, pod uvjetom da se prvo krene s reformom Filozofskog fakulteta. Osnovni razlog: sko je (obrazovna) kuća derutna, krov prokišnjava, energetski ju treba učvrstiti i sl., obnova joj mora početi baš od krova. Osim ako ju se ne želi srušiti, no to gospodi s FF-a sigurno ne bi odgovaralo jer bi završili, kao za kineske kulturne revolucije na selu, a i nemoguće je to ovdje provesti, jer su sela izumrla. Sada je prava prigoda – već dva ve-de dekana na FF-u stoluju, jedan plenumski i drugi sveučilišni, pa se Fakultet samo podijeli. Ugrubo, jezikoslovlje i povijest, recimo, na jednu stranu, a mudroslovlje na drugu.

 

Ovaj prvi, uvjetno „filološki“ plaća država i studiranje je po određenim uvjetima besplatno, a drugi, uvjetno „filozofski“ i povijesno gledano „popovski“ se, konačno – sekularizira, i od državne sise odbije i privatizira – pa tko voli nek' izvoli. Na njegovom ulazu može tada slobodno pisati komu sve je tamo „ulaz strogo zabranjen“, primjerice, „popovima“. Ako se još dopusti ulaz psima, ne će ni muslimani zalaziti. Je l' humano? Jest. Je l' sekularno? Skroz jest. Je l' liberalno? I više nego. Reformi obrazovanja, naročito cjelokupnoga „kadrovi“ s mudroslovnih odsjeka, a bogme i neki s drugih, ne smiju ni primirisati, barem dotle dok se sami ne „kukurikuliraju“. Nju neka vode profesori s matematičkih i informatičkih gimnazija, njihovi učenici koji postižu na natjecanjima svjetske rezultate (Usuprot činjenici što se u njihovim školama može slušati vjeronauk – može, a ne mora!) i profesori s prirodoslovnih i tehničkih fakulteta. Neka malo pripomogne i HAZU-u, ako nema pametnijega posla.

 

Mato Dretvić Filakov