Preskupi “poklon” braće Rusa

Ne osjećam zahvalnost bratskoj Rusiji jer nam nije ništa poklonila

Tema ovog komentara su ruski lovci "mig 29" koji u ožujku ili krajem iduće godine trebaju sletjeti u Srbiju. Za vlast bi idealno bilo da šest ruskih lovaca sleti u vojnu zračnu luku u Batajnici usred izborne kampanje, ali mi se čini kako to i nije baš izvodljivo: prvo, njihova modernizacija ne može biti završena do tada i, drugo, dosad nam Rusija nikad nije uz oružja isporučila i svu tehnologiju za remont. Kad god stignu, osobno se kao građanin – odmah ću se izjasniti – ne osjećam zahvalnost bratskoj Rusiji jer nam nije ništa poklonila.

I meni laiku za vojna, a posebno nestručnom za vojnotehnička pitanja, bilo je potpuno očigledno kako su avioni poprilično stari i kako u njih treba uložiti dosta novca. Zato sam i s velikom nelagodom i mučninom čitao i slušao oduševljenog premijera Aleksandra Vučića: „Samo pogledajte kakvi su, kako su moćni i… nebo iznad Srbije bit će apsolutno sigurno i to znači kako i za mnogo drugih stvari imamo prednost u odnosu na one koji su, koji bi možda u budućnosti pomislili prijetiti Srbiji. Mi nikome ne prijetimo samo želimo svoje granice, svoje nebo, svoje zemlje da čuvamo. Ja sad ne bih cijeli dan izlazio odavde. Nažalost, moramo ići na sastanak…“

Budući da sam u ovu priču ušao, kao što rekoh, kao laik, morao sam se potruditi i pribaviti sve činjenice vezane za ovaj posao. I evo nekih od njih:

1- Premijer kaže kako bismo za šest ovakvih lovaca, da su novi, morali platiti 600 milijuna eura te bi nam onda moralo biti jasno koliki je tu poklon jer ćemo remont platiti između 180 i 230 milijuna eura. E, meni i dalje nije jasno, jer sam provjerio,  koliko smo plaćali iste takve zrakoplove u posljednjoj trgovini s Rusijom. Lovce "mig 29" – stare oko 13 godina – plaćali smo po komadu 50 milijuna dolara. Ovi su stari između 20 i 25 godina i ne mogu biti skuplji pa ako 230 milijuna podijelimo sa šest dobijemo 38,3 milijuna, eura naravno. To što se tako velik novac ulaže u remont, pokazuje i u kakvom su sad stanju. Toliko o "poklonu".

2 – Blebetanje kvazianalitičara i stručnjaka kako nas sad nitko ne smije pipnuti jer smo s ruskim lovcima nedodirljivi – tjeraju me, oprostite, na povraćanje. Nije zgoreg podsjetiti kako smo istim takvim lovcima 1999. godine vodili rat s NATO-om, a kako se to završilo, sasvim je jasno.

3 – Skupa će to na kraju biti trgovina da bi služili za obuku vojnih pilota. Zašto su nam onda potrebni ako ne ćemo ponovno ratovati s NATO-om? Za kontrolu zračnog prostora, kažu stručnjaci i ja tu nemam nikakvih primjedbi, samo ne ratovati.

4 – Možemo li sami kontrolirati naš zračni prostor? Potražio sam odgovor na to pitanje u knjigama legendarnog vojnog pilota generala Blagoja Grahovca. Navest ću nekoliko njegovih zaključaka: ni Srbija, ni Hrvatska, pa ni Albanija nemaju dovoljnu dubinu teritorije da bi obavili promatranje letjelice, identificiranje i poduzeli borbene radnje (udaljiti, prisiliti na slijetanje ili oboriti) za koje netko mora i donijeti odluku. Zato u jednoj knjizi general Grahovac i predlaže da Srbija, Hrvatska i Albanija naprave zajedničku kontrolu zračnog prostora. Kaže kako bi za to bilo dovoljno da sve te tri države odvoje po šest zrakoplova. Sve bi bilo jeftinije i sigurnije.

Nisam nikakav idealist koji misli kako bi ovim udruživanjem „na nebu“ izbjegli eventualne buduće međusobne sukobe. Imali smo mi već jaku zajedničku vojsku pa smo se klali, mislim na Srbe i Hrvate.

I za kraj poruka političarima, kolegama novinarima i onima koji se tako lažno predstavljaju: prestanite se junačiti jer zasad nemate čime.

Veselin Simonović, Blic, Beograd