Rašomonski Živi zid i kompanija

Živog zida više nema. Ostale su samo saborske opeke

Čim sam pokušao razlučiti što je to, kako i tko je sa Živim zidom ušao i tko je izabran u Hrvatski sabor, a kamo li što to sada doista jest, mam sam se htio predati. Dobro, ne smijem se predati, ali kako slijediti te tragove? Prvo mi je na pamet pao pas, naša pokojna kuja Nera, „njuškalica“ kraljevskih otočkih korijena, kokerica s pedigreom starijim od Magna carte (1215.), od priznatih pasmina možda i najbliža vuku. Ona bi to sigurno pronjuškala i došla do kocena plijena, no nismo ju učili da plijen s nama dijeli. Nismo joj ubijali pasju volju i „ego“, pa nije ni bila „obvezna“ plijen nam pokloniti. Dakle, od psa ništa, a i Nera je odavno otišla. Onda sam, koliko ja to uopće mogu, razmišljao, pa mi je nakon silnih detektiva i špijuna konačno na pamet „spao“ – Akira Kurosawa i njegov kultni film Rašomon iz 1950., sinonim zagonetke, razgranatih istina i muteži. Mislim, da nam je Akira Kurosawa sada ovdje i njegovi scenaristi mogao bi snimiti i bolji Rašomon. Nema, nažalost, nikoga, ni psa ni čovjeka da mi pomogne slijediti te tragove, pa sam osuđenik sam na sebe.

Odakle krenuti? Najbolje će biti od predizborne kampanje za prošle parlamentarne izbore pa ćemo promatrati kamo će nas taj trag odvesti. Na njima se predizborno natjecala koalicija Jedina opcija u sastavu: Živi zid, stranka (nestranka), „frankeri“ (udruga), Akcija mladih (stranka) i Promijenimo Hrvatsku, stranka iz udruge. Nosiva „greda“ koalicije bio je Živi zid, s predsjedničkim kandidatom (sic!) Viliborom Sinčićem, a lovilo se i na stradalnike od „franačkih“ kredita  na čelu s Goranom Aleksićem. Promijenimo Hrvatsku, bivši mostaši, vodio je prof. Ivan Lovrinović i vjerojatno i financijalno pripomogao. Jedinu opciju, jedino je on mogao pripomoći, ne vidim (ne „njušim“) trag drugoga. Nekakva Abeceda demokracije u početku se nije pojavljivala ni pod „a“. Već na početku potrage u kolovozu 2016. za tragovima naišli smo na „dva putića“, naime na dva Živa zida. Jedan se je nekoliko mjeseci ranije odvojio, održao skupštinu i smijenio Siničića i Pernara i izabrao novo vodstvo uz teške optužbe ovoga dvojca za muljaže, što je postalo predmet Ministarstva uprave, a danas je na sudu.

Koji se dakle Živi zid uopće natjecao na izborima? „Pravi“ ili „krivi“? Doznat će se daleko iza održanih izbora. Slijedimo taj trag. Nekoliko dana prije izbora Vilibor Sinčić krenuo je u osnivanje novoga, trećega Živog zida već s „grafitom“, s nazivom „Živi zid – Ivan Vilibor Sinčić“! U tom trenutku, prije nego što je Ministarstvo uprave odbilo zbunjujuću registraciju, postojala su čak tri Živa zida, „ograde“ dvorišta i valjda jedna ulazna vrata sa četvrte strane. Sam Sinčićev pokušaj svjedočio je kako je u Živom zidu nešto skroz trulo, pa smo dobili „mrtvi zid“ oko kojega se širio zadah truleži i manipulacije. Kako bilo na izbore je krenula koalicija koja se predstavljala kao Jedina opcija, ali bez toga imena već se po izbornim jedinicama prvi na listi pojavio Živi zid a zatim ostali partneri.  

Koji je to od tri živa zida bio teško mi je ući u trag. Čista enigma. Stranka „Živi zid“ zapravo se ispilila iz stranke(?) Savez za promjene, bit će Pernarove, koja se na izborima pojavila još tamo 2011. S njom je nastupao i Branko Borković Mladi Jastreb, drag mi i kao bojovnik i kao zapovjednik, često i kao govornik koji o srpskoj agresiji, kao rijetko tko, govori istinu, naime da je to nacional-socijalistička agresija – no rezultati su bili zapravo porazni.

Noćni kristalni Pernar

Ivan Pernar je inače u javnosti pojavio nešto ranije kao jedan od vođa, možda i glavni istaknut u javnosti – u pozadini je bio SDP, pa čak i Ivo Drugi Josipović – tzv. fejsbukačkih prosvjeda. Za njihova odvijanja dogodilo se nešto što me je zgrozilo, sledilo mi krv u žilama: kvazi-ljevičarski prosvjedi odvijali su se – po noći. I da stvar bude još gora, pod prozorom ljudi, nevažno što se radilo o Jadranki Kosor i Vladimiru Šeksu (bilo je i molotovljevih koktela, na nekim mjestima). Prosvjedi po noći, noćni marševi po ulicama, da ne zaključujem dalje… i tada smo na ovim stranicama o tome pisali. I što se mene tiče Pernara više u nikakvoj politici ne želim ni vidjeti ni čuti. Valjda ne trebam dalje pisati zašto. Nema tog sadržaja, cilja, za koji se što se mene tiče može boriti noćnim marševima. Noć ima svoju moć, može biti oblačna, kišovita, topla hladna, ali i kristalno „svijetla“. U Hrvatskoj se s tim može igrati samo idiot ili njezin neprijatelj. Inače bilo je jasno i po mrklom mraku vidljivo kako se radilo o predizbornoj pripremi, projektu, rušenja HDZ-a (SDP i Josipović). Nema nikakvih pitanja i problema, tko ga šiša, HDZ se ionako sam već bio urušio, no metoda je ovdje kristalno jasno pregazila sadržaj.

Već tada se vidjelo kako je Pernar „čovjek projekt“, zna li on to ne znam, ali potvrdio je to i posjetom srpsko-četničkom pokretu Dveri koji nije ništa drugo nego zadnji derivat, frakcija (kemijski gledano) svih tih silnih nacional-socijalističkih, svetosavskih srpskih pokreta. Od četničkog davnog, preko SNO-a s konca osamdesetih (Srpska narodna obnova) Srpskog pokreta obnove (SPO) kojega je srpska služba sigurnosti (Srpska Udba) uz pomoć svojih agenata Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja otela Mirku Joviću pa sve do derivata SNS narodnjaka: Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. To što Pernar priča ljudi vole slušati neko vrijeme, dok ne shvate što se iza brda Pernara krije. Zna biti, uči povijest, biti kasno. Trenutačno se iza Pernara krije partijski smoksan Gordan Maras. Žao mi Partije, nekakva nam treba, ali Pernar-Marasova ne treba ni na Marsu, a kamo li ovdje.

Dnevni boravak Živog zida

Zastranih, pa moram ponovno pokušati naći trag. Živi zid, valjda kao udruga, je poslije djelovao po danu kao neki narodni zaštitar. Svaka čast! Na valu zaštitarstva domova obitelji ugroženih deložacijama – kao posljedici tzv. „tranzicije“ Sinčić se natjecao za predsjednika države bez neke značajnije podrške Ivana Pernara; on se uglavnom u kampanji nije ni javljao. Ili ljubomora ili prijedlog šefa „projekta“: ne javljaj se! Na izborima 2015. je jedva tek on ušao u Hrvatski sabor. Već onda je bilo jasno: „'apio“ im glasove, kao i HDZ-u sveti bik Apis. Malo nabacio Zoki, nešto bikčina rogovima bacila pod most. Nije dugo trajalo – dok nisu sklinčili Karamarka – a i malo smo po tragovima zastranili, pa se moramo vratiti u ranu jesen 2016. Sve u svemu propale mnoge „luft balon“ medijske stranke: (b)laburisti, nestao Orah (orej), ona doktora Gabrića se ugasila i prije nego se razgorjela, stranka Ive Drugog Josipovića nije se ni usudila na megdan, u boj…

Izborna prijevara ili rašomon

Ostao samo Most. I ta Jedina opcija sastavljena od tri Živa zida i još, a ne mogu ne reći, koječega. Nije ni stigla do sabornice, da potvrdi mandate, Jedina se i više nego rasčetvorila. Jedan „zidaš“ je svoje optužio za kruženje koverti s novcem za kampanje i odlepršao pod Most, Vilibor Sinčić je navodno osnovao novu stranku bez Pernara – Jedina opcija. Goran Aleksić je utemeljio stranku Snaga, pa je od sedam „zidaša“ spalo slovo „ž“ na dva: Vilibora Sinčića i dr. Branimira Bunjca iz grada na Neretvi. Promijenimo Hrvatsku i Snaga s zastupnikom Marinom Škribolom utemeljili su klub. Pernar se u međuvremenu prebacio u stranku zvanu Abeceda, ali je ostao u klubu s Bunjcem i Sinčićem. Predsjednik te Abecede je inače zanimljiv lik, ako me sjećanje ne vara, a ne nemam ga vremena provjeravati, predstavljao se i kao neki plemenitaš, bit turopoljski šljivar – svinjar, što li – isprika ako griješim. U svakom slučaju to je jedna od onih niš'koristi stranaka na hrvatskoj političkoj sceni, koje ponekad nešto većima odrađuju, u političkom „fušu“, a najčešće se radi o neutaživoj žeđi za bilo kakvom javnošću.

U međuvremenu kao pravi „zidaš“ zavezao je gubec Vilibor Sinčić, muž od neke, ispričavam se Vladimire Palfi, koja je, po svjedočenju uteklih „zidaša“ tamo prava gazdarica. Prži ih ženica da se sve praši – glede toga svaka čast. Ona je ustvari izabrana u Hrvatski sabor na listi na kojoj se špinčila kao dipl, ing. građevine, a od toga je istina tek kako se davno upisala na taj fakultet u Osijeku. Nula ispita, nula boova. E pa tako je umjesto nje na listi mogla biti i mlađa i da ne idem dalje, u svakom slučaju neka druga žena. Lipa moja, kad se lažno predstaviš kao inkasator i ostarjelom i polupismenom penziću naplatiš nešto, pa još ako teufate, dokopaš se zatvora. Kad se lažno predstaviš na izbornoj listi za Hrvatski sabor, uđeš tamo, i još te zamijeni, dvije godine, dok se ne zaboravi – doktor znanosti. Pa onda tamo pametuje, recimo ekonomiji. Izborna prijevara? Ne! Hrvatska!

Mato Dretvić Filakov