Podsjećanje na Željka Škalameru

Nikada nije zaboravio svoj Brseč

 

 

U Zagrebu je u 81-oj godini, 15. kolovoza 2009., umro Željko Škalamera, povjesničar umjetnosti, konzervator, urbanist-konzervator i urbanolog, kartograf, povjesničar kartografije i povijesni geograf, polihistor, vrsni crtač i ilustrator. U Gordoganuje Željko Škalamera, sa za njega karakterističnom savjesnošću, temeljitošću i preciznošću, a velikom erudicijom i širinom, objavio recenziju Likovne enciklopedije Jugoslavije (1990. godine u br. 29.-30.), jedinu uopće objavljenu kritičku recenziju tog svojevremenog velikog pothvata Leksikografskoga zavoda.

Brseč

 

Rođen u Puntu na Krku 27. 4. 1929., u obitelji istarskih emigranata iz Brseča, Riječanin po osnovnom, a potom i gimnazijskom obrazovanju u sušačkoj gimnaziji, a Zagrepčanin zadnjih šesnaest godina života, Željko Škalamera najveći dio svoga vijeka, preko četiri i pol desetljeća, proživio je u Beogradu i jedan je od onih Hrvata koji su kulturi toga grada i osobito znanosti o njemu dali svoj ne mali doprinos. Nezaobilazni je istraživač njegove neobično slojevite urbane povijesti, otkrivač i valorizator njegovih najvažnijih, a osobito najskrivenijih i gotovo zaboravljenih poglavlja, te uz sve to i njegov zaštitnik-konzervator u posebno opasnom razdoblju ozbiljnih prijetnji razgradnjom. U Beograd je Škalamera došao 1946. kao 17-godišnjak sa stipendijom za vojno Geodetsko učilište, a s poznatom generacijom studenata koja je u Pragu 1. 9. 1948. odbila potpisati Rezoluciju IB-a, morao je prekinuti krajem prethodne godine započetu Zlatko Uzelac

 

Kartograf povijesnog atlasa Željko Škalamera, 27. 4. 1929, Punat – 15. 8. 2009., Zagreb kartografsku specijalizaciju na uvaženome praškom Vojenskom zemepisnom ústavu. Dovršivši potom geodetsku specijalizaciju za kartografa, počeo je s radom u vojnom Geografskom institutu, gdje je najprije radio na reprodukciji karata, da bi zatim ubrzo i vodio grafičke pripreme i tehničku redakciju mnogih kartografskih izdanja, na primjer karte Jugoslavije u mjerilu 1:750 000, te posebno onih u mjerilu 1:100 000, a već 1952. ostvario je i svoj prvi projekt povijesnoga atlasa, povijesni atlas NOR-a u izdanju Vojnogeografskog instituta.

 

Otvorenost interesa te živi temperament nespojiv s vojnom službom doveli su ga 1957. do odluke o napuštanju Instituta i – na nagovor Lazara Trifunovića – upisa na studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koji je dovršio 1961. uzdržavajući se pretežno crtanjem ilustracija, a odmah nakon studija zaposlio se u netom osnovanom Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. U 12 godina koliko je ostao u Zavodu bitno je zaslužan za uspostavljanje velike dokumentacijske baze, općeg istraživačkog usmjerenja te znanstvenih kriterija valorizacije u tadašnjoj konzervatorskoj praksi. Najprije se stjecajem okolnosti pozabavio u to vrijeme, pa i dugo godina kasnije, središnjom konzervatorskom temom u Beogradu – Knez Mihajlovom ulicom, a u povodu nje i historicizmom u arhitekturi, izrađujući jednu od prvih konzervatorskih “podloga” za neki urbanistički plan, za Urbanistički plan područja Knez Mihajlove ulice 1962. godine.

 

Suprotno tada dominantnome stavu o “pseudostilovima” – i uopće negativnome određenju prema arhitekturi 19. stoljeća – podržavanome velikim modernističkim ambicijama za radikalnim prekrajanjem i toga najstarijega i najočuvanijega dijela gradskoga središta, Škalamera je, unatoč i svom (kako se kasnije prisjećao) izrazitom, netom dovršenom

antihistoricističkom obrazovanju, a zahvaljujući znanstvenoj savjesti i nepotkupljivosti, koja ga je krasila u čitavom njegovom radu, odbacivši ideološke predrasude, valorizirao urbanističku cjelinu i njenu ukupnu arhitektonsku baštinu te spasio ambijent od tadašnjeg namjeravanog rušenja. Ta je valorizacija bila jedna od prvih valorizacija historicizma u arhitekturi, a svojom objavom, osobito u časopisu Arhitektura urbanizam, 1963. (te u Saopštenjima Zavoda, 1964.), izvršila je i važni utjecaj na širenje ideje zaštite bezbrojnih sličnih ambijenata u manjim sredinama, gdje su se također u planovima počele spremati velike devastacije i “modernizacije”.

 

Uslijedila je zatim i prva temeljita valorizacija secesijske arhitekture, kao rezultat proširenih istraživanja za uspostavljanje opsežne i vrlo uzorno strukturirane dokumentacijske baze Zavoda, koju je godinama vodio i dobrim dijelom sam ispunio, a zahvaljujući njegovoj knjižici Secesija u arhitekturi Beograda, 1967. beogradski primjeri bili su obilno predstavljeni u općim pregledima valorizacije secesije koja je nešto kasnije uslijedila diljem Europe. Godine 1969. priredio je i izložbu Stil oko 1900., secesija.

 

Nakon toga, pa dijelom i paralelno, započeo je s još izazovnijim, vrlo uzornim i do danas metodološki instruktivnim projektom istraživanja i zaštite povijesne jezgre Zemuna, projektom čiji su rezultati objavljeni u dvije publikacije Staro jezgro Zemuna I. i II., 1967. i 1968. kao i različitim pojedinačnim radovima (o zgradi zemunskog Magistrata, zemunskom graditelju Franji Jenču, te nizu drugih zemunskih tema). Središnji rezultat ovoga projekta bila je integralna zaštita cjeline ambijenta povijesne jezgre jednoga grada, koja uključuje svu slojevitost njegove baštine, pa jednako i njenu efemernu arhitekturu i efemerne ambijente. Iz takve analize, a u suradnji s beogradskim urbanistom Josipom Svobodom, razvio je osebujni urbanistički projekt za Gardoš, ribarski i malogradski dio grada na padini Zemunske kose, koji je trebao doživjeti turističku valorizaciju povezanu posebno s dunavskim kejom.

 

Projekt za Gardoš nije realiziran, ali je srodan projekt za Skadarliju 1970.., na temelju valorizacije još efemernije arhitekture, konceptualno ovdje spretno povezane za “boemsku” tradiciju nekadašnje beznačajne ulice na periferiji gradskoga centra, koja je tada bila predviđena za rušenje, začudo doživio veliki uspjeh, postavši jednom od najvažnijih gradskih atrakcija. U razgranatoj aktivnosti i brojnim temama i interesima na kraju 60-ih godina središnje mjesto i svojevrsnu krunu znanstvenog istraživanja svakako predstavlja metodološki izvanredno i znanstveno instruktivno otkrivanje i precizna rekonstrukcija izgubljenih i do tada vrlo malo poznatih, ključnih poglavlja urbanizam.

 

Rezultati višegodišnjih istraživanja započetih studijskim boravkom u Beču 1965., pribavljanjem novih i do tada nekih od nepoznatih planova grada iz toga vremena, objavljeni su najviše tijekom posljednje tri godine rada u konzervatorskoj službi, koju je napustio 1973., a prvenstveno u nizu članaka publiciranih najvećim dijelom u Godišnjaku Muzeja grada Beograda. Same, izvanredno precizne i karakteristično crtane, Škalamerine kartografske rekonstrukcije iz tih radova objavljene su i na brojnim drugim mjestima, a često se opetovano publiciraju i koriste sve do danas.

 

Njegov tada najuvjerljivije demonstriran specifični postupak analize kartografskih izvora, preciznom rektifikacijom kartografskih deformacija, potpomognut svladavanjem kartografski, ali i svim drugim mogućim izvorima dokumentiranog slijeda događaja u procesu urbane transformacije, možemo slobodno odrediti kao univerzalno primjenjivu Škalamerinu analitičku kartografsko-urbanološku metodu, nezaobilaznu za analize transformacija bilo kojega grada i osnovni instrument urbanističko-konzervatorskog pristupa.

 

Napustivši konzervatorsku službu, idućih deset godina bio je zaposlen u Narodnoj biblioteci Srbije radeći na formiranju i sređivanju kartografske zbirke. Bio je i pomoćnik direktora Biblioteke, a zatim je prijevremeno umirovljen 1983. iz zdravstvenih razloga u 54-oj godini. Iako se temi urbane povijesti Beograda povremeno vraćao i kasnije, najprije 1976. i 1978. na poticaj Mirjane Popović, a zatim više puta i 80-ih godina, glavne rezultate i plodove svojih nalaza i svojega rada dragovoljno je i velikodušno, kao što je to često činio i u ostalim prilikama, prepuštao drugima, prijateljima i suradnicima. Središnji interes u to doba, u vrijeme prelaska u Narodnu biblioteku, bila je izrada ambiciozno zamišljenoga Atlasa kulture SR Srbije, za koji je kao i u nizu drugih svojih zamisli, prije, a osobito poslije toga, Škalamera izradio sve, od koncepcije, koja je unaprijed bila izvanredno nacrtana do svakog detalja i konačnoga izgleda svake zamišljene pojedinačne stranice, do sveobuhvatno enciklopedijski koncipiranih okvira cjeline koju je bilo još samo potrebno do kraja popuniti i ispuniti. Takav izuzetni postupak u slučaju Atlasa kulture pokazao se kontraproduktivnim iz dva razloga.

 

S jedne strane, precizno znanstveno utemeljeno kartiranje činjenica s crtežima, npr. spomenika kulture (svih u istom mjerilu!) na velikoj karti Srbije, odjednom je dalo za mnoge zapanjujuću stvarnu sliku kulturne baštine Srbije, bitno različitu od uobičajene, s velikom reafirmacijom veličine, gustine i raznovrsnosti kulturne baštine prvenstveno u Vojvodini u odnosu spram one u Srbiji. S druge strane, kartiranje činjenica pokazalo je i druge neravnomjernosti, veliku centralizaciju kulture nasuprot brojnim prazninama, pa je ukupna slika unatoč izvanredno privlačno, suvremeno i koncepcijski daleko ispred svoga vremena, 1974. godine realiziranoga pilot-otiska, bila nepovoljna i ponajprije politički – tada, a bila bi i danas – neprobavljiva i neprihvatljiva.

 

Taj najambiciozniji Škalamerin projekt zato je bio zaustavljen i nikad nije nastavljen, međutim drugi njegov srodni projekt na istom tragu i koncipiran na istim premisama, ali na još široj koncepciji i u potpunosti izveden kao autorski i samostalan rad, začudo je bio prihvaćen doživjevši čak sedam izdanja. To je bio Školski istorijski atlas za osnovne škole u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1983., remek-djelo u svojoj vrsti, koje širinom, preciznošću i znanstvenom utemeljenošću, slobodom i uravnoteženošću, kao i obiljem najraznovrsnijih i vrlo pregledno kartiranih podataka, te napose izvanrednim crtežima, a Škalamera je potpuni autor svakoga detalja od korica do korica atlasa, nije ni blizu imalo premca u nas u svojoj vrsti, a osobito ga nije imalo kasnije (dovoljno je na primjer usporediti ovaj Škalamerin školski atlas s ambiciozno zamišljenim i mizerno realiziranim povijesnim atlasima Leksikografskoga zavoda).

 

U to vrijeme, 80-ih godina, provevši nekoliko godina u Torontu, Škalamera se povremeno vraćao različitim temama, a otvarao je i neke nove, poput izvanrednoga rada o arhitekti Nikoli Krasnovu, na tragu i ranijega bavljenja opusima niza arhitekata, od kojih je u velikoj širini svog znanja publicirao tek jedan manji dio. Međutim, spomenuta u Gordoganu 1990. godine objavljena recenzija Enciklopedije bila je prvi rad koji je Željko Škalamera objavio u Zagrebu, i uopće u Hrvatskoj, a uslijedio je iste godine i prilog Toponimija Brseščine u Liburnijskim temama, mali hommage svojem voljenom Brseču, za koji je izradio i izvanredne aksonometrijske prikaze, uz bezbrojne crteže i slike tijekom godina, dobro poznavajući svaki brsečki, a vjerojatno uz to i liburnijski kamen.

 

Najvažniji Škalamerin rad objavljen u Hrvatskoj je knjiga Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama iz 1994., rađen na isti onaj način na koji je Škalamera koncipirao većinu svojih glavnih pojedinačnih projekata. Prvotnu ideju skromnoga kataloga neke jubilarne geodetske i kartografske strukovne izložbe on je posve preokrenuo izradivši preciznu maketu knjige, koja je upravo tako na koncu i izvedena, a koju je još samo trebalo do kraja ispuniti i “dovršiti”, nakon što su na temelju makete osigurana sredstva za tiskanje. Radi se zapravo o izrazito urbanološkoj knjizi, dragocjenom i dugo očekivanome ispunjenju istraživačke praznine, ponegdje i samog inicijalnog istraživanja od bitne i nezaobilazne vrijednosti za povijest grada. Iako Zagreb, koji srećom nema nikakav vojno zanimljiv strateški značaj, nema ni osobito veliku kartografsku baštinu, Škalamera je metodološki i znanstveno temeljito (prepustivši neka od poglavlja suradnicima) pokazao u kojoj je mjeri zato ona baština koju ipak ima dragocjena i presudna kao izvor urbane povijesti Zagreba. A jednako i svakoga drugog grada.

 

Netom prije toga, boraveći početkom 90-ih godina iz obiteljskih razloga u Torontu, gdje ga je zatekao rat, Škalamera se pozabavio jednom temom koja ga je odavno privlačila, kartografom Stjepanom Glavačem, te je u rukopisu ostavio čak dvije opsežne studije o njegovu radu, Stjepan Glavač i njegovo djelo, te Stjepan Glavač u sredini luka između Jana Sambucusa i Jana Lipszkyja, iz 1992, odnosno 1994. koje su ostale u rukopisu jer ih je smatrao nedovršenima, iako se radi o opsežnim, detaljnim i vrlo iscrpnim te metodološki uzornim ne samo kartografskim nego i integralnim prostornim analizama te valorizaciji opusa značajnog hrvatskog kartografa. Taj pokazni primjer historijsko-geografske analize, koja po znanstvenoj temeljitosti i savjesnosti u hrvatskoj geografiji nema premca, cjelovita je i interdisciplinarno relevantna uzorna raščlamba slojevitih kartografskih podataka i uspostavljanje analitičkih kriterija ispod kojih se više ne bi smjelo ići. Isto vrijedi i za jedan Škalamerin čisti kartografski rad, Zemljovid Splitsko-dalmatinske županije (s I. Stojakom), Split, 1994., sjajni i nagrađivani prilog podizanju kvalitativnih kriterija u ne baš blistavom stanju hrvatske kartografije.

 

Svoje posljednje istraživačke godine, unatoč narušenu zdravlju, posvetio je Istri i osobito Rijeci, za koju je ostavio nedovršeni rukopis Rijeka, grad i regija na zemljovidima i zemljišnim knjigama. Integrirajući kartografsku analitičku metodu s neobično širokim povijesnim i povijesnoumjetničkim znanjem, Željko Škalamera stvorio je raznovrsno, bogato i iznimno poticajno djelo univerzalnih vrijednosti. Iako u Hrvatskoj nedovoljno poznato, ono svakako pripada i izrazito obogaćuje i hrvatsku kulturu i znanost, povijest umjetnosti i urbanologiju, geografiju i napose – kartografiju.

 

http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/2009-Gordogan-15-18-208-212-Uzelac-ad-Skalamera.pdf