Mom dragom djedu pok. Šimunu, mom moćnom Anđelu Čuvaru
Kad usnuti ne mogu
zabrazdim dubokom brazdom
kroz sjećanja
željna da se napijem
svježe vode iz vjedra i vučije
iz kamenice i s izvora
gdje piju ptice i vučice
sjedim uz mog ostarjelog djeda
dok iz hrastovih cjepanica
vatra na ognjištu iskrama vrca
a baba Ive u lopuži nadmeta puru
koja se žuti kao zlato
opominjući moju mater
koja je upravo isprtila
teško breme drva
neka požuri namiriti blago
a u staji muče krava
koju treba još i pomusti
ovce blejanjem traže za večeru
malo osušenog grma
mene od topline vatre
i djedova pričanja
polako hvata san
a djed i dalje priča
o minulim vremenima
o vilama i vilenjacima
kad bi iz Zavelima
pred velikom burom
koja hladnokrvno siječe
kao najoštrija sjekira
prelijetali iznad našeg seoceta
u jedva vidljivom oblaku
koji su samo rijetki mogli nazrijeti
bježeći među cetinske stijene
o hrabrim junacima
koji su se borili protiv Turaka
i drugih zlotvora
ili mi čita pjesme
iz Kačićeve pjesmarice
negdje duboko u djetinjem srcu
raslo mi krilo žudnje
koliko nedorečenog i nepoznatog
ima na ovom svijetu
pomislim da nema smrti ni mrtvih
naši prdci samo su se umorili
i otišli da predahnu
negdje su blizu nas
u bijeloj šumi punoj sretnih ptica
leže na mekanim posteljama
od paperjastih latica
a kad se probude
željno osluškuju naš glas
želeći čuti naš smijeh
i koju molitvu
namirisati se mirisa kruha
koji se peče ispod cripnje
