Niz doce, niz zemlju crnicu… Niz doce, niz zemlju crnicu zagledan brat motiku odlaže Tišinom štiti me bajka ljeta presahla rijeka me pronosi do njegovih težačkih dlanova Po našim mislima miriše na kišu grmi daleko pod zvijezdama u snu nas naša mala sestra drži za ruke i ljubi velikim očima straha Niz doce, niz zemlju crnicu zagledan brat motiku odlaže, smije mu se jedno proljeće iz već žutoga klasja kroz koje netko uvalom rukovet ljeta pronosi kao pedeset godina ranije Gledamo jednu bratovu sjenu kako u tom trenu za stijenu zamiče druga mu tiho silazi niz doce dok ljetno popodne sniva Mirko Popović, Sarajevo