Ljetno popodne sniva

Niz doce, niz zemlju crnicu…

Niz doce, niz zemlju crnicu zagledan
brat motiku odlaže

Tišinom štiti me bajka ljeta
presahla rijeka me pronosi
do njegovih težačkih dlanova

Po našim mislima miriše na kišu
grmi daleko pod zvijezdama
u snu nas naša mala sestra
drži za ruke i ljubi
velikim očima straha
 

Niz doce, niz zemlju crnicu zagledan
brat motiku odlaže, smije mu se
jedno proljeće iz već žutoga klasja
 

kroz koje netko uvalom
rukovet ljeta pronosi
kao pedeset godina ranije 

Gledamo jednu bratovu sjenu
kako u tom trenu za stijenu zamiče
druga mu tiho silazi niz doce 
dok ljetno popodne sniva

Mirko Popović, Sarajevo