Indikatori uspjeha kineske strategije

Kina krši sve prepreke

Sve snažniji kineski položaj u regiji razmotrit ćemo i uz pomoć izvora kineskih stručnjaka. Prema njima, Peking svoje uspjehe na Bliskom istoku dobiva minimalnim trošenjem svojih resursa, suzdržavajući se od glasne retorike i demonstracije svoje moći, poglavito one vojne – kakvom se služe Zapad i Rusija. Peking primarno koristi ekonomske metode, pritom ne želeći nikome zapovijedati na koji će se način doma ponašati i po kojim pravilima živjeti. Time minimalizira stvaranje negativnog imidža i potencijalnih neprijatelja u  konfliktonoj regiji -. vječno podozrivoj prema strancima, vrlo često i zbog traumatičnih povijesnih iskustava. 

Kina, tako, za razliku od drugih globalnih igrača, ni sa kim u regiji nema političkih sukoba, a to se jednako odnosi i na tamošnje snažne antagoniste – vodeće arapske zemlje i Iran. Lošije odnose od onih željenih Kina ima jedino s Turskom ali i to ne svojom zaslugom. Ankara je, donedavno, u sklopu svoje ekspanzionističke strategije, širila svoj utjecaj u Srednjoj Aziji, u sklopu čega je poticala i pomagala secesionističke težnje muslimanskog naroda – Ujgura, koji živi na zapadu Kine, uz granice većinski muslimanskih srednjo-azijskih država. Peking to vrlo dobro zna i često upozorava Ankaru da se radi o posve neprihvatljivom ponašanju, štetnom po odnose dviju zemalja (nije tajna da su turske obavještajne službe proteklih godina vrbovale ujgurske borce i sa svog ih teritorija  prebacivale na sirijske bojišnice gdje su ratovali na strani tamošnjih radikalnih islamističkih organizacija).

Još jedan indikator uspjeha kineske strategije jest i činjenica da se prema Kini s uvažavanjem odnose i Izrael i Palestinci. Za razliku od Zapada, Kina s bliskoistočnim zemljama surađuje na temelju načela ravnopravnosti, uvažavanja i uzajamne koristi, a o modelima njihovog društvenog ustroja ne vodi brigu jer to smatra miješanjem u unutarnje stvari drugih država, čemu se Peking načelno protivi i kada je riječ o kritikama kojima je i sam izvrgnut od strane Zapada glede nepoštivanja ljudskih prava ili manjka demokratskih standarda.

Početak kineske provedbe planova o izgradnji „Gospodarskog pojasa Put svile“ i „pomorskog Puta svile XXI. stoljeća“ označio je i početak snažne kineske fokusiranosti na Bliski istok. Jer ti su mega-projekti bez sudjelovanja bliskoistočnih država beznačajni, točnije – neostvarivi. Kina u zemlje, kroz koje trebaju prolaziti prometni koridori Puta svile, ulaže golema financijska sredstva u izgradnju moderne infrastrukture. Na taj ih način uvlači u orbitu svojih gospodarskih i geopolitičkih interesa, osiguravajući im i pristup dublje u europski prostor. Pomorska komponenta

Kina s Bliskog istoka uvozi oko 70 posto nafte i plina, uglavnom iz Saudijske Arabije i Irana, a u energetski sektor tih i drugih arapskih zemalja investirala je golema sredstva koja se procjenjuju na milijarde dolara. Dana 29. siječnja 2017. Kina je svečano otvorila i svoju prvu vojnu bazu u regiji, u Džibutiju – geostrateški važnom ulazu iz Arapskog u Crveno more i dalje prema Sueskom kanalu (pogledajte poveznicu <http://geopolitika.news/analize/kina-sluzbeno-otvorila-svoju-prvu-vojnu-bazu-africi/> ). Peking intenzivno jača svoju pomorsku flotu, čiji brodovi sve češće patroliraju vodama Bliskog istoka ili kao gosti uplovljavaju u tamošnje pomorske luke. Osim toga,  Kina postaje i sve veći izvoznik naoružanja, poglavito u Iran, Irak i Saudijsku Arabiju, ali i u Siriju i Egipat, kao još jedan važan segment intenzivnog širenja kineskog utjecaja.

Zoran Meter, www.dnevno.hr