Cvijet ljubavi

Ognjeni gromovi

 

 

Kada su kiše ispirale posljednje tragove ljeta,

Na ovome mjestu samo je nebo znalo,

Da ćemo jedno drugome priznati,

Kako je od stare ljubavi ostalo tako malo.

Na ovome mjestu gdje sveti Jure

Danonoćno s Biokova škilji na more i gromače.

Istina je hrabro izrečena.

Ali je ostalo nešto lebdjeti u zraku.

Crta još uvijek nije bila podvučena.

 

Ali ne zadugo.

Na ovome mjestu izniknuo je cvijet ljubavi.

Prži ga sunce, tuku ga bure, munje, snjegovi i kiše,

Ali on je još uvijek u tu ljutom kamenu.

Neda se, prkosno  raste, cvijeta i miriše.

 

Kad god idem Dubrovniče tebi pod zidine stare.

Ili se Metropoli u zagrljaj vraćam.

Svaki puta kod cvijeta zastanem ,

I suzom iz oka uspomenu plaćam.

 

Cvijete moj, neka tuku ognjeni gromovi

Nek se ljeta smjenjuju i zime,

Bijeli dani i čarobne noći.

Sve će svladat Scile i Haribde.

Ali ću ti u pohode doći.

 

Ti se ne daj iz kamena ljutog.

Uzdigni se prkosi i rasti.

A ja ću te svaki put kad dođem,

Njegovati, mirisat i krasti.

 

Pejo Šimić