Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Makedonija – oganj je tu, samo vatra treba

"Tamo gdje sunce vječno sja", navukli se tamni oblaci

 
 
Ovdašnjoj mediji Makedonija je daleko. Kako i ne bi bila, daleka joj je Hrvatska, a kako ne bi bila Makedonija. Od kasnih osamdesetih do kasnih devedesetih svaka država iz bivše Jugoslavije imala je svoj rat, neki su bili bogme žestoki, neki operetni, Srbiju je NATO iz zraka, a bogme i s kopna, mlatnuo… Neke su države bile žrtve agresije, kao Hrvatska i BiH, a neke su bili agresori, poput Srbije i Crne Gore. Nu kako bilo još tamo dvije tisućite se činilo kako će Makedonija, ostati pošteđena. Baš zbog kompleksnog geopolitičkog položaja, kolopleta silnih utjecaja u i oko nje, činilo se kako će proći mirno, barem taj dio puta.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/03/gdb.voanews.com_14E4CE0A-B099-46C7-AD99-5D05DAC1540A_cx0_cy7_cw0_w1023_r1_s.jpg
Ali ne će, i nju je zgodio rat, preciznije pobuna albanske manjine 2001. Od proglašenja samostalnosti mučili su ju Grci, kao zbog imena, miješali su se i Bugari i Srbi. Prelamali su se preko nje utjecaji Zapada, Amerike, EU-a, Rusije, Turske… I na koncu, kad su malo ojačali bunu su digli zapravo najslabiji – Albanci. Prema onome što je danas poznato Makedonci su tu pobunu mogli skršiti vojno, ali im nije dopušteno. Pobunjenici su stigli, posebno vođe i zapovjednici s Kosova. Za Makedonce je i danas traumatičan neuspjeh u Aračinovu (selo u predgrađu Skoplja) čiju su opsadu morali prekinuti i povući se, tvrde makedonski izvori, praktički pred pobjedu. Pobunjenike se, po noći, izvuklo u autobusima u pratnji Natovih snaga na Kosovo. Tu noć izbile su gnjevne masovne demonstracije u Skoplju, opustošene su vladine ustanove, predsjednik Boris Trajkovski se sakrio u vojarni, nitko od makedonskih političara se nije usuđivao narodu reći što se zapravo dogodilo i trajalo je neke vrste bezvlašće. Vlast je bila na ulici.
 
Albanski zapovjednici tvrde suprotno, naime da Aračinovo nije bilo ni blizu pada, već da su oni, štoviše, pripremali protunapad na Skoplje. Kako bilo, NATO „zlato“ je bio u zraku, a na makedonskoj zemlji vojnici (Kažu dogovoreno tri, a stiglo ih dvadeset i tri tisuće još 1999.), pa se ubrzo počelo pregovarati, pod paskom Zapada, ter je na koncu sklopljen i Ohridski sporazum. Prema njemu Albanci su dobili pravo službene uporabe jezika u svim općinama gdje čine dvadeset posto i više stanovništva. Tražili su to pravo za općine s petnaest i više posto, Makedonci ga u početku nudili za općine s dvadeset i pet posto i više – našli su se na dvadeset. Dobili su i pravo na škole, fakultete, sudjelovanje u vlasi, Ustavnom sudu… Jedna od važnih točaka sporazuma bila je i kako će izborni pobjednik s makedonske strane (stranka) obvezno koalirati s pobjedničkom albanskom strankom (načelo „pobjednik s pobjednikom“). Ključne točke Ohridskog sporazuma, pa i ova, su završile u makedonskom ustavu.
 
„Šareni“ se Makedonija
 
Zadnjih nekoliko godina Makedoniju je pritisnula i migrantska kriza, kao najslabiju točku u ratu protiv Europe programiranom seobom naroda. Ali i skoro dvogodišnja politička nestabilnost, podvrgnuta je i „šarenoj“ revoluciji – makedonski postkomunisti (SDSM) organizirali su dugotrajno „događanje naroda“, ponajprije zbog navodne korupcije i nekih afera prisluškivanja od strane aktualne vlasti (VMRO DPMNE i DUI, pri čemu je glavna meta VMRO). U takve događaje uključio se, u tako maloj i slaboj državi svaki vrag. Soroseve fundacije razgranate po svijetu poput hidre, izvorne, pa one preko Albanije, paradržavne zapadne, turski „Soros“, Fethullah Güllen, strana veleposlanstva… Makedonci tvrde prvenstveno američko i britansko, strane službe, tamošnja islamska zajednica (etnički albanska)…
 
Nikako ne treba ovdje smetnuti s uma Italiju. Locirali su tako neku prosorosevsku udrugu registriranu u Americi, a financiranu najvećim dijelom iz Italije. Zanimljiva im je bila i uloga jednoga „viđenog“ „šarenog revolucionara“, inače Poljaka koji je prošao slične „bojeve“ od Kirgistana, preko Kazahstana i Bugarske, a zatim stigao i u Makedoniju, dobio čak i makedonsku osobnu iskaznicu. Žmikalo se makedonsko društvo čak i dotle da se pokrenulo i osnivanje Albanske pravoslavne crkve u Makedoniji, pored „žive“ Makedonske (podržala i islamska zajednica) a pokušava tamo djelovati i SPC koji uostalom Makedonsku ni ne priznaje.
 
Nedavno sam slušao kako jedan pametni, obrazovani, prozapadni, dakako i ponajprije srpski Srbijanac, iz „plemićke“ srbijanske političke obitelji Protić, i navodno obaviješten o svemu unazad sto godina, približno ovako govori: „Makedonija, kakva je to država? Nikakva. Grci joj osporavaju ime, Bugari i jezik i ime i teritorij, Srbija crkvu (samo?), a Albanci teritorij“. Misli kako dok tamo Srbi nisu za balkanskih ratova stigli Makedonija nije ni postojala, ni imena bit' će nije imala – jednostavno to je Južna Srbija. E pa ober kulturni Srbin tako zbori (zboruva), a na što onda nagoni neobrazovane Srbe. Čuo sam jednoga Srbina odavde, inače svojedobno zapovjednika terorističke SAO pobune, otišlog s „traktorom“, negdje iz ili oko Pupovčeva kraja, koji se zalaže za  Srbiju “od Grčke do Učke“.
 
Priznajem, rimuje se, nu kako bi se putovanje natraške podnijelo – ne znam, pa pitam obrazovane, kulturne Srbe. Čemu sve to, kad je na štetu svih, pa i Srba? Možda na njihovu ponajviše. Učinilo vam se kako sam i sam utek'o od Makedonije. Nimalo nisam. Samo mi je tema malo vruća. Bugari, Makedonci, Albanci, e s njima nismo imali nikakvih sporova, dapače, pa se stoga oko nje malo vrtim kao oko vrele kaše. Nu pustimo povijest, potpuno su nove okolnosti i slažu se još novije, pa moramo  vidjeti što se tamo događa, jer nam se događa skoro pred vratima.
 
SDSM-u priskrbiti mandat
 
Makedonci ni danas ne vjeruju u prometnu nesreću Toše Proeskog (u Hrvatskoj!), toga makedonskog slavuja, a i skoro hrvatskog, pa i uokolo pjevajućeg, čekala ga i svjetska karijera. Danas je skoro makedonski svetac, kao Elvis Presley svakako. Ako Makedonci ne vjeruju, ne vjerujem ni ja. Mi nismo prežalili Dražena Petrovića, Mozarta među koševima. Ah ti kamioni, auti i zrakoplovi. U atentatu 1995. unakazili makedonskog predsjednika Kiru Gligorova, usred krize oko imena i zastave s Grčkom. Staru jugo-komunjaru, makedonskog komunističkog „kneza“, koji je s Alijom Izetbegovićem i Miloševićem ranih devedesetih „sadio“ neke asimetrične „jugo tikve“. Bile GMO pa se nisu „primile“. Borisu Trajkovskom se 2004. pred Mostarom sruši zrakoplov, pa opet Makedonci debelo sumnjaju u atentat. Uglavnom ta već spomenuta „šarena  revolucija“, trajala je u Makedoniji  duže od godine. 
 
„Teta“ Eunija je to vrelo „gravče na tavče“ nekako hladila, dok su ga Ameri i Britanci, po tvrdnji, tako ću reći, domoljubnih Makedonaca, zatim „pravi“ i sorosevski fundamentalisti stalno podgrijavali. Oni su uporno igrali na kartu makedonskih postkomunista, SDSM i njenog čelnika Zorana Zaeva. Cilj je bio njega dovesti na vlast. Zaigrala se opaka igra, pa su čak i albanske stranke, ili netko treći, uspjele „nagovoriti“ sedamdeset do osamdeset tisuća njihovih glasača da zaokruže makedonsku stranku – SDSM. Učinile su to pod cijenu  vlastitog najslabijeg rezultata od prvih izbora do ovih zadnjih.
 
Svakako je SDSM trebao dobiti barem jedan mandat više u Sobranju od VMRO DPMNE-a. Nu nešto je ipak pošlo po zlu pa je dva više osvojio VMRO. I ustavno je situacija potpuno jasna – mandat za sastavljanje nove vlade trebao je on dobiti i koalirati s pobjednikom na albanskoj strani. Makedonski parlament, Sobranje, inače broji 120 zastupnika.
 
Tiranska platforma i Platforma za prirodnu Albaniju
 
Nu albanske stranke nisu više htjele s njim, već su se okrenule gubitničkoj makedonskoj stranci. Prethodno su o zajedničkom pristupanju SDSM-u, političkim uvjetima, sklopile tzv. Tiransku platformu – dakako u Tirani. U noj traže da albanski postane službeni jezik na cijelom teritoriju Makedonije, pa je navodno predviđena i kazna za državne službenike koji se toga ne bi pridržavali u iznosu od pet tisuća eura. Traži se promjena makedonske himne, „ubacivanjem“ i nekih albanskih heroja u nju, promjena državnih simbola, kao zastave, te vjerojatno i odustajanje od imena „Makedonija“. Posebno je zanimljiv zahtjev da se Makedonija (samo) optuži za genocid nad Albancima od 1912. do 1956. pri čemu je potpuno jasno kako razdoblje od 1912. do 1944. zapravo cilja Srbiju.
 
Pristaše VMRO DPMNE kao da je udario grom iz vedra neba: o sudbini njihove države odlučuje se u stranoj državi, Albaniji, sporazum makedonskih stranka Albanaca nosi naziv Tiranska „platforma“, kako se naziva i knjiga Koçe Danaja – „Platforma za prirodnu Albaniju. „Prirodna Albanija“ (Shqipëria naturale) je osuvremenjena inačica Velike Albanije koja obuhvaća teritorij današnje Albanije, dio grčkog Epira i otok Krf, tzv. Zapadnu Makedoniju, uključivo i Skoplje, Kosovo, dakako i sjeverni dio, jug Srbije (Preševo, Bujanovac, Medveđa) i općine s većinskim albanskim stanovništvom u Crnoj Gori. Nije to nikakva tajna „platforma“, Danaj se s njom čak obraća i predsjednicima „zainteresiranih“ susjednih država nudeći im ovo rješenje kao neku vrstu konačnog „smiraja“ južnobalkanskih napetosti.
 
Koço Danaj nije bilo tko, navodno je bio i savjetnik nekoliko albanskih premijera (makedonski izvori). Kako je ova „platforma“ na svjetlu dana, o njoj se raspravlja, tako reći skoro je legitimna podloga, sasvim je jasno da ima i određenu širu podršku, ako nikoga onda sorosevskih fundamentalista (sintagmu preuzeo od Makedonaca). Makedonci inače tvrde kako je i aktualni predsjednik Albanije Edi Rama „Sorosev đak“, te došao na položaj tamošnjom „šarenom revolucijom“. Zanimljiv je i podatak kako mu je otac Kristaq Rama bio član zadnjeg Politbiroa Partije rada (prije KP) za Envera Hoxhe. Inače je poznati albanski kipar, pa je, navodno pod njegovim spomenikom u Tirani Enver Hoxha i sahranjen (makedonski izvori).
 
Vratimo se na ono bitnije. Prvo je Predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov, kojemu je Zoran Zaev izborni gubitnik, došao sa 67 potpisa zastupnika, odbio dati mandat za sastav vlade, postupajući tako po Ustavu Makedonije. Iz Eunije su krenuli pritisci da baš to učini, postupi protuustavno, gazeći ustav kojega je i Eunija  svojedobno blagoslovila. Paralelno su krenuli i svakodnevni prosvjedi u Skoplju i drugdje po Makedoniji – birači su se, osim ostaloga, osjetili i prevarenim jer predizborno nije spominjana slična „platforma“. Ona pak znači postupnu federalizaciju Makedonije, strahovi idu dotle da se zapravo od Makedonaca i Albanaca u Makedoniji želi stvoriti jednu potpuno novu „slavo-albansku“ naciju, sve potpomognuto još i dodatnom albanskom migracijom, pa bi od Makedonije valjda ostao samo teritorij, a onda ni ime ne bi bilo sporno. Kad su još čelnici albanskih stranka približno predložili: „pa dobro mi imamo „Tiransku platformu“, albansku, sastavite vi, makedonske stranke, makedonsku“, ovo je shvaćeno kao put u pregovore za podjelu zemlje, najprije  konfederacija, a onda – zna se.
 
Koliko je situacija napeta svjedoči i potez Grčke koja se usprotivila ovoj „platformi“ i valjda po prvi put na neki način zauzela makedonsku stranu. Bugari zasad tradicionalno uglavnom šute i dijele Makedoncima putovnice, pri čemu treba imati na umu kako je tamo na vlast nedavno došla jedna, zasad blago, proruska struja. U Srbiji traje predizborna predsjednička kampanja a ona je i inače zabavljena stanjem i odnosima s Kosovom, nu ovo su spojene posude, pa ćemo vidjeti. Nekim makedonskim analitičarima se čini kako su oni trenutačno u centru velike bitke između „clinton-sorosizma“ i „trumpizma“, u središtu bitke između globalizma i globalne nad rase (pa i nad religije) s jedne i nacionalne države i nacionalnih identiteta s druge strane. Dok je tako Erdoğan prijeti kako će milijune izbjeglica jednostavno gurnuti na Europu, preko Makedonije.
 
Nekim Makedoncima glavna nada postaje car Putin. Prošle godine (u svibnju) boravio je u Hilandaru, povodom tisućite obljetnice  amošnje nazočnosti Ruske pravoslavne crkve i monasi su ga posjeli na prijestolje, stolac, na kojemu su sjedili bizantski carevi koji su vladali i Makedonijom. Znak „s neba“ ili tek obični događaj? Moram priznati kako se nisam pobliže upuštao u ocjenu razloga zašto trenutačno Albanci, i službeno na neki način, idu s maksimalističkim zahtjevima – ciljevima, uključivo i u Makedoniji, ali i „uokolo“. Zato da u ovom povijesnom razdoblju osvoje što više svojih interesa, možda? Ali što ako ih u tome ne podrže oni koji ih sada podržavaju?
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Odjeci posjeta Nancy Pelosi Tajvanu

hrvatski-fokus

Predsjednik Trump poziva na reviziju glasova u Michiganu i Wisconsinu

hrvatski-fokus

Zaokupljen proučavanjem okultnog

hrvatski-fokus

Tražimo način budućeg ujedinjenja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više