Devetorica Álvarezovih veličanstvenih

Za ozdravljenje i sanaciju potrebni su raznovrsni neovisni eksperti, kojih kod nas nema

Jučer je u svim medijima, naročito na televiziji, prva vijest bila dolazak u Hrvatsku gospodina Antonia Álvareza III., čovjeka zaduženog za kompanijsko restruktuiranje posrnula Agrokora. Taj je stručnjak predstavio svoj tim od devet “specijalista”, za ovaj naš slučaj i najavio kako je slučaj jako težak, problem složen i da nemaju puno vremena, kako će oni dati sve od sebe za skoro “ozdravljenje” ili zaliječenje “slomljenog diva”, ali da pri tom nikome ne daje nikakva jamstva, ni za što.

Antoni Álvarez III.

U timu je jedna gospođa naše gore list, rođena u Australiji, matematičarka, vrsna analitičarka, uspješna menadžerica i poslovna žena, koja ponešto natuca hrvatskim jezikom, što ne iznenađuje. Nakon hrvatskoga predsjednika Hrvatske vlade koji nije dobro znao govoriti hrvatski, a još manje razumio i shvatio u što su ga uvalili, nijedan stručnjak pozvan izvana da nam sredi neki posao, za velike kune odradi neki projekt, izvuče nas iz teške situacije, zaustavi strmoglavi pad u gospodarstvu, bude stručnjak u odnosima s javnošću političkim strankama ili pojedinom političaru, jer mi to sami ne znamo ili ne možemo, ne mora nužno znati govoriti i razumijeti hrvatski jezik, pogotovo ovaj novi “regionski”.

Što se tiče Agrokora žao mi je ljudi koji će tim restruktuiranjem biti oštećeni, koji će ostati bez posla, čija će gospodarstva propasti i koji će na neki način biti izigrani. Ovdje se najmanje gleda i gledat će se onaj prvi u lancu, koji je sada zadnji, onaj koji proizvodi i stvara. Kao seljačko dijete dobro znam što znači neimati komu prodati svoje proizvode, a kad se i prodaju za budzašto, mjesecima čekati svoj novac, dok ti općina plijeni, po dvorištu i tavanu, jer na vrijeme nisi platio porez. Ne možeš djeci kupiti odjeću i knjige, kako bi išla u školu, ne možeš u potrebi zvati veterinara i liječnika, ne možeš kupiti sjeme i repromaterijal…, ne možeš puno toga, a radiš od jutra do mraka, na svojemu, sa svojim i imao si, ali to više nije tvoje. Gledajući tu ekspertnu ekipu osjećala sam nekakvu nelagodu, nalik sramu, baš kao i onda kad se onim stubama na Pantovčaku ponosno penjali gospoda Karamarko i Petrov vodeći gospodina Tihomira Oreškovića predsjednici države po mandat za formiranje nove Vlade. 

Svi znamo kako je to završilo, tko je izvukao deblji kraj, makar je to nekima tada izgledalo sasvim drugačije. Zna se tko je izgubio, a tko profitirao. Ljuti me, ali sam i tužna zbog ove situacije. Iskreno briga me za Todorića. On se osigurao i snaći će se. Mislim, da mu najviše trpi ponos, ali s tim se može živjeti. Trebalo je na to prije misliti. Međutim, nije kriv samo “Gazda” za ovu situaciju. Krive su sve vlasti i vlade. Svi su sudjelovali, davali, pomagali, “hranili” a “čudovište” je raslo. Neutažno gladno gutalo je one manje, postajalo gladnije i gladnije, rastući i šireći se opsegom i obujmom, sve dok nije naišlo na preveliki zalogaj koji mu je zapeo u grlu i već ga dulje vrijeme guši.

Za “ozdravljenje” i sanaciju takvoga stanja potrebni su raznovrsni neovisni eksperti. Po svemu sudeći čini se da ih ovdje kod nas nema. Nitko me u to ne može uvjeriti. Mislim, da je u nečemu drugome problem, što nije samo problem u ovom slučaju, već opći problem za sve i u svemu: Nitko nikome, ništa ne vjeruje. To je opća dijagnoza našeg stanja, u svim područjima i dijelovima, na svim razinama. No, to je jedna druga priča, koju bi konačno trebalo ispričati od početka do kraja, kako bi mlade generacije znale zašto smo tu gdje jesmo i zašto oni u Europi i po svijetu traže bolji život za sebe i svoje obitelji.

Nikakvi planovi i programi za demografsku obnovu, nikakve kurikulne reforme, nikakvi poticaji, nikakve verbalne eskapade doma i po svijetu, od visokih dužnosnika, ne će imati pozitivnog efekta dok se ne uspostavi međusobno povjerenje, čovjeka prema čovjeku, naroda prema vlasti, zaposlenika i poslodavca, klijenata i banaka. Nije to nimalo teško napraviti, a kamoli nemoguće. Za početak bi samo trebalo podvući debelu crtu, prestati lagati i jedni drugima reći istinu, kakva god ona bila.

Ankica Benček