Što sam o četničkoj podvali nazvanoj "Dalmaciji u pohode" i njezinim poklonicima rekao – istina je!
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća na zadarskom FF-u okupio se krug erudita koji je doista obećavao. Pokušat ću nikoga ne zaboraviti, a dogodi li se, neka mi bude oprošteno. Nabrajam, dakle…
Poetesa i pjesnici: Senka Paleka, Roko Dobra, Stojan Vučićević, Mirko Vidović, Miljenko Mandžo, Pero Mioč, Luko Paljetak, Vlado Pavić, Ivan Soldo… Potom glumci Zadarskog lutkarskog kazališta: Mirjana Pičuljan, Maja Karlović, Marijan Blaće, scenograf Branko Stojaković, studenti glumci Studentskog kazališta FF: Ivan Miličević, Rude Smoljan, Marko Vasilj, Stipe Boban, Maja Žuvela, Romeo Kolenc, Milan Tišma…
Ovo društvo se u sretnijim satima okupljalo u skrovitom kutu Studentskog centra, "crnoj rupi" s ognjištem, komoštrama, tronošcima, rasušenom bukarom i otučenim loncima za ispijanje bezbrojnih zdravica u bezbrojnim prilikama – nezaboravnoj Čađavici, te ću ga nadalje zvati društvom iz Čađavice, ili jednostavno – Čađavica.
Spomenuti mi je najvjernije i najvrijednije goste za šankom tete Ljubice (rijetko za velikim kultnim hrastovim stolom), novinare: Zdravka Artića, Ivicu Maštruka (s imaginarnim prijateljem, paukom Lovrom), novinara i izvrsnog fotografa Abdulaha Seferovića –Sefija, novinara Jandru Širinića te majstora za "muru đaponeže", Ivu Raka.
Pred očima mi je i danas ona sretna rulja koja ubija uvjeravanjem u svoje neporecive teze, koja brani i istovremeno osporava "unutarnju jezgru jedinstvene individualnosti" nasuprot kolektivizaciji I nivelaciji, pa koja, recitira pitaj Boga što i kome, koja na legendarnom stolu "striptiza" te Gradu i svijetu obznanjuje:
"- Bila sam gola,
ah, bila sam gola…!"
… To društvo opijenih svojom mladošću i nadama tamo negdje, svejedno gdje, možda- nigdje, sasvim svejedno! Kao da čujem kuma Rudu: Đe s' ba' Suščino? (štos je imitirati Bosanca!). Roberta iz Bijafre: Teta Lubicaaa!, Jusufa iz Jemena: Ja pijam janjetina! Ili stasitu curu iz Š. koja se naginje prema nama i , gutajući "nešto oštro", daje na znanje:- E, tebi ne dam!
Nadajmo se da ništa nije prošlo, jer – život je besmrtan.
***
Jednoga lijepoga dana Marko Vasilj se osjetio rođenim redateljem, pa moju jednu dramu odlučio " povaliti na scenu". Naslov toj drami biješe Savjest, jer je netko jači nekom slabijem oteo nešto vrlo vrijedno, zbog čega se slabiji odlučio na život u zapećku, ili nešto još gore.
Ne sjećam se više ni teksta, a niti svih naših dragih amatera koji su igrali uloge. Od te drame ili "dramske skice" sačuvale su se tek dvije-tri fotografije: Luko Paljetak igra Slaboga, Pero Mioč Jakoga, Ivan Milićević… ne sjećam se više koga.
Tako smo osnovali Zadarsko studentsko kazalište. Petar Veček nas je odabrao među nekolicinom jugoslavenskih studentskih kazališta i pozvao na državnu smotru; trebala se održati u Studentskom centru u Zagrebu… I slavna Gordana Bonetti došla među nas –u Čađavicu.
Pozvani smo, izgleda, da budemo – prozvani!
Red na našu izvedbu bio je u deset sati. Nekolicina nas zakasnila dvije tri minute; vrata zaključana, redari ne puštaju: -Sve zauzeto! Provalili smo, sve prazno zauzet samo prvi red, u njemu neki naši profesori i glumci srpskog Ateljea 212. Oni dobacuju, rugaju se svakoj replici, vrijeđaju. Čak su neki naši profesori otvoreno protiv teksta: " skica…malograđanska provokacija!"
Izvedba je prekinuta.
SKZ je još neko vrijeme tavorilo, a onda se ugasilo. Oko njega i Čađavice se, međutim, nije ugasio život, ako ćemo životom nazvati ono: živi, ali – ne diši!
Vučićević, Mandžo, Roko Dobra i još neki ostali su pri svojim novinarskim i književnim preokupacijama, Pero Mioč, Luko, Branko Stojaković, Marijan Blaće sasvim su se okrenuli Kazalištu lutaka, drugi svojim studijima, a ja preživljavanju. Nisam imao, a nisam ni tražio pomoć ni od koga, pa sam obuo stare cipele, obukao poderanu jaknu, preko ramena prebacio sjekiru i starim zadarskim ulicama krenuo u cijepanje drva za ogrijev. Umjesto kazališne, osnovah družinu drvosječa, potom ruzinara (čistača brodova od taloga nafte i hrđe, "ruzine"), pa siporex-expres leđa-servis (po gradilištima smo nosili ploče siporeksa na leđima). Onda smo nešto malo radili po recepcijama; na kraju smo postali – mladoženje: mora se živjeti.
II.
– Bit ću učitelj!
Ništa drugo od sebe nisam očekivao. Nije me obeshrabrilo to što su moji ondašnji učitelji bili, nek' im se Bog smiluje, ubogi u svakom pogledu. Takvi im bijahu sudbina i okolnosti. Da, bit ću učitelj i predavat ću EsHa. (Još ne bijaše Hrvatskog jezika!). Onda mi se nasmiješila moja draga Srećica: od susjeda koji je također želio biti učiteljem ali ga je 1945. negdje oko Maribora spriječila hrvatska smrt, ostao mi naramak dragocjenih knjiga: dva godišta HRVATSKE REVIJE iz 1929, ZBORNIK MATICE HRVATSKE O TISUĆITOJ GODIŠNJICI HRVATSKOG KRALJEVSTVA, neprocjenjiva Kombolova POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI DO PREPORODA…I još neke, ne manje bitne po "razinu rasudne sposobnosti" da bih imao poneko heretično pitanje za moje nepogrješive profesorske auktoritete pri FFZ, dakle, auktoritete kojih zvono istine nije uspjelo probuditi, te su predano nastavili s proizvodnjom "duša bez čežnje". Auktoriteti mi, na kraju, staviše na znanje da od moje životne nakane postati profesorom starije hrvatske književnosti na FF u Zadru neće biti nšta. A neki tamo Filip Lukas, Bogdan Radica, Milutin C. Nehajev!? Tko su pak ti?
Šuti i – uživaj!
Sjećam se kako sam jednom koreferirao nekom Đ. T. o Mavru Vetranoviću. U tom referatu, dobro sam zapamtio, ništa nije bilo naše, pa ni Vetranović. Ono "staro"je bilo potaknuto i nadahnuto trubadurima i Petrarkom (kao da je Petrarka, ili bilo itko bez uzora i poticaja, a ovo suvremeno – iz šešira " naše velike slavenske braće", a mi smo tu samo zato da se složimo.) I čvrsto držimo kao u kozaračkom kolu! Jasno!?
Prosvjedovao sam braneći umjetnikov integritet osobnosti: umjetnik jest, ili nije. I jednu te istu zdjelu na stolu petorica vide – svatko svojim vidom!
Onda nepoćudna pitanja: Mi smo seljački narod. Imamo li roman o selu? Imamo li svoga Reymonta, svoga Jeana Gionoa? Svoga Glišića?
Mi smo narod moreplovaca, putnika, istraživača, diplomata. Gdje sun am Vice Bunić, Marko Polo, Antun Vrančić, Juraj Slavonac, Križanić.Luka Brajnović, Ivan Ilich..?
Gdje nam je povijest' gdje su veliki reformatori. Skalić, Jamometić, Stojković, de Dominis, Vlačić –Ilirik..? Zaslužuju li oni Hrvatski Pantheon, ili barem jednu primjerenu monografiju?
Pored svoga lijepog čakavskokajkavskog te franjevačkobosanskog koine-a, kako upadosmo u "Mulj govora nespretna i nepodobna? Antibarbarus!"?
-Je li našem učeniku bitnije čitati Kozarca, ili Shakespearea?
Čkomi Bara, nismo dost prefrigani!
(Raby)
Predavač me opomenuo da unosim previše polemike." Neka objesim mačku za rep!" I onda ono visokoparno, "akademično": Držimo se znanosti, druže!
A pok. Dušan Bilandžić napisa da je devedesetih godina na "smetljište istorije" bačeno tisuću tona lažnoznanstevnih uradaka poludjele pameti. ( A druga tisuća tona još čeka. Ne da se troskot!)
Netko mudar je rekao: Bolje junački pobjeći, nego ludo poginuti!
Na kraju, meni sloboda znači više od laktova u pretrpanom, jeftinom bordelu.
Profesor dr. Barbarič mi je ponudio prečac za katedru Slovenske književnosti, tek da se pozabavim partizanima s Krasa; Matej Bor i družina. Nisam se htio baviti partizanima s Krasa.
1970. prof. Ž. Meštrović, te tajnik prof. Kisić s Pedagoške akademije, predložili mi da hitno, ali s odličnim ocjenama, položim šest pristupnih ispita, ogledno predavanje u osnovnoj školi, te magistarski rad, jer, prof. Kolumbić odlazi u Zagreb, a ja bih ga, kao, trebao zamijeniti. I položio sam. No došla je 72. i od svega – ništa.
Poslije – ni traga mojoj magistarskoj dizertaciji ("Fenomenologija franjevačkog školstva u Hercegovini").
Ni traga dokumentima, prijavnicama…
Nastavio sam pisati. Dakako, dobro znajući da neće biti objavljivano, ali ja sam pisao, jer pisati i disati idu nekako zajedno. Onda sam, po dojavi o mogućem pretresu stana, to svoje pisanje od dvadesetak kilograma papira pokušao sakriti kod "prijatelja" A " prijatelj" to odnio u SUP. I , u SUPU su peći gorjele na drva i – papir.
Sedamdesetih smo na Fakultetu branili Savku i Proljeće. Poslije Karinski slučaj! Na "razgovorima ugodnim" spomenuše mi da sam još đakom bio član TOHO-e. Nisam. A jesam zbog te podvale tri puta izbačen iz škola, iz JNA se jedva izvukao živ… Ali, naše sjene nas vole.
U svakom slučajui, ja sam htio biti učiteljem! Ovdje i nigdje drugdje i ništa drugo. Sve što znam i mogu pokloniti djeci svoga naroda. I davao sam – od svega srca! Jer sam ih volio, I onda kada im se činilo da sam daleko. I još ih volim!.
FF u Zadru dao mi je puno, ali samo u jednom jedinom profesoru, jednom jedinom istinskom učitelju, istinskom znanstveniku, istinskom čovjeku, grofu prof. dr. Nikolaju Preobraženskom, Rusu, koji je pred crvenima uspio pobjeći u Heidelberg gdje je vodio katedru Suvremene ruske književnosti. Po umirovljenju došao u Hrvatsku " … tek počinuti u dragoj slavenskoj zemljici!" Lahka ti teška hrvatska zemljica, učitelju Preobraženski!
Naš dragi Zadar (bio je tada kao krumpir: sve vrijedno – pod zemljom, nad zemljom –ruš3evine i sedam kasarna JNA!)!) okupio nas je, ali nije mogao zadržati.( Zločinci "specijalist za Poluotok " đeneral Egić i Simo Dubajić su, s dvije bombe i samokresom u vojničkoj torbici o ramenu, suvereno vladali Zadrom!)
Stojaković i Vučićević preminuše prerano, Paljetak ode u Dubrovnik, Aralica u Zagreb, Pero Mioč u Livno, Mirko Vidović u Francusku, Mandžo prerano ogrezao u ravnodušnost i apatiju… Roko Dobra, Vlado Pavić, Mijo Babić, ja i još neki, ostadosmo tinjati. Neki još tinjamo, ili smo, možda, kako neki dobronamjerni zlobnici kažu – odavna mrtvi, samo loše pokopani. Da ne zaboravim još jedan crni oblak nad ondašnjim zadarskim književnim ozračjem: JNA & četničku ( ali doslovno!) književno – kulturnu udrugu DALMACIJI U POHODE, moja skraćenica- DUPE! Na čelu te slavne tvorevine bijahu, valjda neki i danas jesu drugovi četnici – Goran Babić, desna mu ruka razigrani naš TMB, pa Momčilo Popadić, Branko Marjanović, te neki "fetivi Splićani" i tako dalje. Samo nemojte reći: bilo pa prošlo!
Nije prošlo!
Neobvezan dodatak:
Prvu zbirku stihova, Pjesme, objavio sam čudom koje se zove Dr. Ante Bežen, 1988. Naime, "Moramo to objaviti, Sušac, to treba objaviti" – rekao je.) Knjižica je izišla u ediciji Prosvjetni radnici pisci, u preskromnom izdanju, skoro prepolovljena. Bilo je "društveno nepodobnih" riječi, strofa i stihova, a "takve ubijamo, zar ne"? I, što je najljepše, netko vrlo odan, prodan i predan napravio je tridesetak hotimičnih pogrješaka, pa je, umjesto kondotjeru bilo gondolijeru, umjesto moćan –močan, Raby je postao Robi…
– Mate Sušac, kako je, tako je. Bolje išta , nego ništa!- objasni urednik dr. Selak.
Da bih objavio još petnaest naslova, trebalo je biti mađioničarem. A što s isto toliko naslova koji čekaju – da ja odem!? I što tražiti u književnim društvima kojima mjerila vrijednosti i nije tamo neka književnost, a jest tamo neka podobnost i pripadnost književnim društvima "masovkama" po kojima haraju slikoviti "sezonci"?
I dužnostnici bez dužnosti!
Ništa!
U njihovim moždanima još životare ideje "…liberalnih institucija, ideje koje su stjecajem okolnosti deformirane, profanirane i preživjele." (Miroslav Beker; George Orwell; Krize i tjeskobe suvremenog čovjeka, Književna smotra, 1968/9.)
Mate Sušac, 2017.
Poštovani gospodine Sušac,
javljam Vam se porukom koju mi nije jednostavno formulirati. Nastojat ću ovo kazati s nadom da Vas ne ću povrijediti. Nakon nekog vremena uspjela sam krenuti u iščitavanje priloga za našu monografiju.
Razgovarajući naime s uskim krugom kolega koji sa mnom pripremaju obljetničku nam monografiju Odsjeka došli smo do zaključka koji Vam moram osobno iznijeti, što nije zahvalna ni laka zadaća. Kao što sami možete predočiti, ovdje je riječ o obljetničkoj, svečarskoj publikaciji a ja sam je se dragovoljno prihvatila urediti (uz pomoć meni najbližih kojega – koji to čine također dragovoljno i bez ikakve novčane naknade – a te poštujem kao osobe izrazito stručne i od velikoga povjerenja; sama sam ih odabrala za suradnike ovom prigodom).
Monografija bi uistinu trebala odavati rečeni dojam svečanosti, pa čak i radosnoga prisjećanja na sve (dobro) što je vezano za ovaj naš Odsjek i njegovu prošlost. Dakako, osim dobroga, bilo je u životima onih koji su na njemu studirali ili radili i koječega lošeg, pa i pogubnog. Poput Vas, slutim da su i mnogi drugi negdanji studenti ali i nastavnici prošli kroz vrlo neugodna (i slična) iskustva, pa i ona vezana za sam opstanak Odsjeka i studija hrvatskoga jezika i književnosti. Mogli ste zaključiti kako Vaše iskustvo duboko poštujem.
Na tragu naše prepiske i razgovora, molim Vas da razumijete kako ulomak kao što je dolje navedeni nisam/nismo u mogućnosti objaviti.
Naša monografija ne može biti vrelo za polemiku koja bi svojim teškim bojama zasjenila osnovnu svrhu monografije. Vjerujem da sami možete zaključiti kako objavljivanjem dolje navedenog i sličnih ulomaka nešto bi drugo izronilo kao glavna tema monografije. I sami ste rekli da su misli poput donje objelodanjene u nekim drugim Vašim publikacijama. Bismo li se, molim Vas, onda mogli na tomu zadržati i zamoliti Vas a da nam pošaljete ponešto prerađeni tekst u kojem ne bi bilo ovakvih otvoreno polemičkih ulomaka. Ili biste nama s povjerenjem dopustili da ih ponešto preinačimo (makar, to je vrlo teška zadaća, kao što sami možete pretpostaviti)?
Razumjet ću ako na to ne budete pristali, no isto tako molim Vas da pokušate tolerirati kako ne mogu na sebe preuzeti odgovornost objavljivanja publikacije koja bi se svojim izlaženjem mogla pretvoriti u vatromet sukoba, napada, usmjerenih kako prema autorima priloga tako prema uredniku (ali i suradnicima u uredjivanju) ove za sve nas vrlo važne publikacije.
Lijepo molim za razumijevanje i mišljenje. Hvala Vam unaprijed.
S dubokim poštovanjem,
Prof. dr. sc. Helena Peričić
Da ne zaboravim još jedan crni oblak nad ondašnjim zadarskim književnim ozračjem: četničku (ali doslovno!) književno – kulturnu udrugu DALMACIJI U POHODE, moja skraćenica – DUPE! Na čelu te slavne tvorevine bijahu, valjda neki i danas jesu drugovi četnici – Goran Babić, desna mu ruka "em živahni, em živolazni" KMT, pa Momčilo Popadić, Branko Marjanović, te neki "fetivi Splićani" i tako dalje. Samo nemojte reći: bilo pa prošlo! Recite: nestali, dabogda!
Poštovana i vrijedna gospođo Helena,
ne mogu brisati! Što sam o četničkoj podvali nazvanoj "Dalmaciji u pohode" i njezinim poklonicima rekao – istina je! Zaniječem li je, zanijekat ću najbolje godine svoje, i ne samo svoje, stvaralačke i životne mladosti. Od dvadesete do pedesete godine života nisam mogao objaviti ni jedan arak rukopisa. Teške sjene crvenih lešinara nisu nam dopuštale ni odahnuti.
Ne, ne osvećujem se, samo – neka se zna.
Može monografija i bez mene!
Svako Božje dobro,
Mate Sušac, 19. 4. 2017.
