Djeci se od malih nogu nameće uspješnost

Danas imamo jedan glup smjer u kojem ide cijelo čovječanstvo – kult uspješnog čovjeka

 

 

Nije lako. Osim što je intervju bio do zadnjeg trenutka neizvjestan, kad jednom i počne, Eimuntas Nekrošius, jedan od najvažnijih kazališnih redatelja današnje Europe, govori polako, naizgled sasvim odsutno, i sam tračak emocije teško pada na njegovo lice. Taj čovjek koji je fizički lijepo ušao u godine – rođen je 1952. u litvanskom mjestu Raseiniai – postavlja u zagrebačkom HNK Čehovljevu ranu dramu, “Ivanov”. Htjedoh reći, jednu od meni najdražih, ali, kad smo kod Čehova, svaka koju ponovno pročitam ili vidim postaje najdraža… Zato bolje samo – “Ivanova” je Čehov, u prvoj verziji, napisao 1887. zatvorivši se u izolaciju, za samo deset dana. Ali, kako je u umjetnosti sve lagano kao engleska trava, tu nije kraj priče…

Dobro, barem je nedugo čekanje na to da se Nekrošius oslobodi poslije probe bilo sadržajno. Samim krajem foyera, gdje obično novinari zaskaču izvođače i redatelje nakon proba, pa i ja tu čučim, prolaze dvije dame, za koje doznajem da su djelatnice Sberbanka – pregovori traju, ali gotovo je sigurno da će Sberbank biti donator baleta “Glembajevi”. Bravo! Na koliko to samo misli i aluzija navodi, a Dubravki Vrgoč, intendantici, svaka čast! Prolijeće balerina u zeleno-sivoj pački i, čini mi se, istoj takvoj šminki – eto, možemo pomalo i zamišljati svijet koji se tu gradi…

 

"Zašto je Krleža ovako zabačen?" raspitujem se, jer u uglu foyera sa mnom, ni od koje publike u dolasku i odlasku gledan, svojim se mislima predaje i Krležin kiparski portret… Ali evo, Nekrošius nas očekuje! Redatelj koji je svojim začudnim režijama zadivio Europu sjedi u gledalištu HNK. To je mjesto gdje prvi put u Hrvatskoj režira. Godine 1998. osnovao je vlastitu kazališnu trupu Meno Fortas, s kojom je dva puta gostovao u Hrvatskoj, u Dubrovniku i Zagrebu. No, je li gospodin umoran, je li ga iscrpio Zagreb, zagrebački “Ivanov”, pada li mu nešto posebno teško, pitam prevoditeljicu, a redatelj polagano prozbori – ne, ne, nikako, nije čak ni razmišljao i totalno ne razmišlja o tome. I zašuti.

 

• Ivanov je predstava koja ima više problema, tu je Ivanov sa svojom krizom srednjih godina, problem rasizma, konkretnije, antisemitizma, notorne dosade u kojoj se valjaju Čehovljevi likovi, a koja bi, da je danas dijagnosticiramo, bila vjerojatno okarakterizirana kao banalna klinička depresija, koja povremeno dovodi do samoubojstva… Što je primarno da se pokaže?, pitam pogleda uprtog možda u litvanske, možda u čehovljevske magle.

– 'Osnovna i glavna tema je Ivanov', kaže Nekrošius. 'Svi likovi, njihove misli, razgovori, sve se vrti oko tog lika, Ivanova, je li to iz pozitivnih ili negativnih razloga, s pozitivne strane ili negativne strane, sad svejedno. Ali, on je lik, subjekt, osovina predstave, i taj lik mora izdržati, obdržati sve oko njega. Neophodan je svima – svaki trenutak netko ga traži, svi žele s njim razgovarati, možda i ni o čemu, možda i ne postoji tema, ali on je jednostavno čovjek koji privlači sve. On ima ličnost, on stvori probleme, riješi problem… bez njega sve bi bilo mnogo jednostavnije', kaže Nekrošius.

 

Meni je lik Ivanova uvijek bio i više nego ambivalentan, recimo da je svu njegovu istinsku tragičnost i zlu kob potirao odnos prema smrtno bolesnoj supruzi, sebičnost njegovih večernjih odlazaka zbog druge žene, činjenica da dopušta da joj se – kao Židovki – ismijavaju njegovi prijatelji, da minoriziraju njenu bolest… Ali, Nekrošius objašnjava:

– Kao glavni lik, on uvijek mora biti simpatičan. I naše simpatije kao gledatelja moraju biti na njegovoj strani. Neki zakoni u umjetnosti jednostavno drugačije ne djeluju, ni u muzici, ni u literaturi. Mi, kao gledatelji, moramo imati neku naklonost prema tome. Kakav god on bio, mi ga moramo zavoljeti.

 

• Je li to onda zadatak redatelja, da nam Ivanova učini simpatičnim?

– To je već Čehov napisao, kako je on postupio i što je učinio. Tu redatelj nema veliku ulogu. To je djelo već napisano.

 

• Što nam drama Ivanov danas govori, u čemu je njena aktualnost?

– Njegove misli su jako suvremene, i njegov način ramišljanja. Ne moramo takve ljude tražiti daleko, oni su pokraj nas, možda ih mi samo ne čujemo, ne želimo čuti i vidjeti. Danas imamo jedan onako glup smjer u kojem ide cijelo čovječanstvo – kult uspješnog čovjeka. Samo to, i to od malih nogu, djeci se nameće moraš biti uspješan, moraš biti prvi…

 

• Zato što je čovjek nemoćan pred onim što taj kult uspješnosti uspostavlja – kapitalizam, liberalni kapitalizam. Nekad smo živjeli pod kultom ličnosti, danas pod kultom uspješnosti”, lamentiram, ali nailazim na redateljevo razumijevanje, pa kaže:

– Tebe ne smije ništa boljeti, što ti manje ljudskih osobina ostaje, to bolje. To se potiče – biti potpuno suprotan od svoje prirode. To boli. Jako čudan period, čudna su vremena, cijeli je svijet pretrpan tim načinom razmišljanja.

 

• Eimuntas Nekrošius studirao je u Moskvi, na Institutu za teatarske umjetnosti Lunačarski, a debitirao u Kazalištu mladih u Vilniusu, gdje je ubrzo postao ravnatelj. Tijekom karijere puno je režirao ruske pisce – “Idiota” Dostojevskog, “Ujaka Vanju” i “Tri sestre” Čehova, Puškinove “Male tragedije” – što ga njima privlači?

– Naravno, to je jedna velika nacija koja ima jako puno pisaca, odličnih pisaca. K tome, to je nacija koja je u povijesti preživjela puno toga, mnoge tragedije, a to je jako dobra materija za pisce.”

 

• 'Što je život gori, umjetnost je bolja', usuđujem se ispaliti olinjalu frazu, spremna na preziran odgovor, ali služi me sreća.

 – 'Upravo tako, koliko god bi to moglo biti čudno. Možda danas i nemamo hrabrosti to izgovoriti, ali to jest tako', kaže moj sugovornik, koji je u karijeri jako poznat i po režijama Shakespearea, “Othella”, “Macbetha”; a “Hamleta” je postavio s litvanskom rock-zvijezdom u glavnoj ulozi. “Ljubav i smrt u Veroni” jedna je od njegovih rock opera shakespeareovske tematike. A onda, ni do Ivanova nije daleko – Čehov ga, naime, odnosno on sam sebe, uspoređuje s Hamletom. Sarkastično, dakako, jer Ivanov prezire sam sebe, on se samo smijući se sam sebi može tako nazvati.

 

• No, što su redatelju značile režije Shakespearea?

– 'Svaki redatelj je, vjerujem, imao istu želju u životu, raditi s dobrim tekstovima i dobrom literaturom, ili suvremenom, ili antičkom, ili Shakespeareom… to je mašta svakog redatelja. Najvažnija je da ona govori o ljudskim problemima, da analizira ljudsku prirodu, bol, nesreću, način razmišljanja. Ništa se ne mijenja, u biti, koliko tisuća godina, ništa se nije promijenilo, sve je unutar čovjeka isto, ništa se nije usavršilo…', govori redatelj kojega ovo razmišljanje o vječnom vraćanju istog kvalificira za ničeanca ili sljedbenika Schopenhauerova, a kako će to doista biti, vidjet ćemo na premijeri u petak, 5. svibnja.

 

• Muzika ima značajnu ulogu u Nekrošiusovim uprizorenjima. Što mu ona znači?

– Muzika je vrlo važna grana umjetnosti, a u teatru mnogo pomaže i predstavi  i glumcima. Muzika – to su osjećaji, a i kazalište su osjećaji…

 

Mirjana Dugandžija, http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/eimuntas-nekrosius-danas-imamo-jedan-glup-smjer-u-kojem-ide-cijelo-covjecanstvo-kult-uspjesnog-covjeka/5981671/