Kulturocid u zapadnoj Armeniji

Nakon etničkoga čišćenja mladoturska politika je uništavala armensku duhovnu i kulturnu baštinu

Kulturni genocid (ili kulturocid) je naziv koji je uveden u drugoj polovici 20. stoljeća i služi za imenovanje namjernoga stvaranja društveno-kulturnih uvjeta za umjetno brisanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta nekoga naroda. Prema službenim podatcima armenskoga Carigradskoga patrijarhata za 1912. i 1913. godine na području Osmanlijske Carevine bilo je više od 2.000 crkava i samostana, uključujući u taj broj unikatne stare kršćanske spomenike iz 4. – 5. st. Većina tih crkava i samostana bila je opljačkana, spaljena i porušena za vrijeme genocida nad Armencima. S prestankom etničkoga čišćenja Armenaca mladoturska politika je bila usmjerena na uništenje armenske duhovne i kulturne baštine.

Nakon masovnih ubojstava i progona Armenaca turske vlasti su počele rušiti spomenike tisućugodišnje armenske arhitekture i kulturne povijesti. Većina spomenika je porušena ili pretvorena u džamije i hanove. Arapski pravnik Fajez el Husein, jedan od svjedoka turskih pokolja Armenaca, piše u svojim memoarima sljedeće: "Nakon pokolja Armenaca vlada je osnivala povjerenstvā koja su se bavila prodajom napuštene armenske imovine. Armenske kulturne vrjednote prodavane su vrlo jeftino. Jednom sam otišao u jednu crkvu da vidim kako se vrši prodaja crkvenih stvari. Turci su listove armenskih knjiga na tržnicama rabili za pakiranje sira, voća, sjemenja…".

Seda Parsamjan, zamjenica ravnatelja Muzeja-instituta genocida nad Armencima, u razgovoru s dopisnicom IA Regnum Novosti, naglasila je da je sada turkizirano više od 90 posto zemljopisinih naziva (toponima) na području zapadne Armenije. Armenski zemljopisni nazivi su najčešće zamijenjeni turskima. Planski su uništene stotine vjerskih i kulturnih spomenika. Neke su crkve pretvorene u džamije ili su pak na njihovu mjestu izgrađene nove džamije.

Prema podatcima UNESCO-a iz 1974. godine, nakon 1923. godine, od 913 sačuvanih armenskih povijesno-arhitektonskih spomenika 464 su potpuno uništena, 252 su u ruševnom stanju, njih 197 trebalo bi hitno temeljiti obnoviti. Neke crkve su do temelja uništene jer su služile kao meta u topničkom gađanju tijekom vojnih vježbi, a kamenje je korišteno kao građevni materijal. Danas se u pojedinim selima nekadašnje armenske crkve koriste za staje i skladišta. U šestoj točki rezolucije, usvojene u Europskom parlament 18. lipnja 1987. god., podvučeno je da turska vlada mora garantirati prava preostalih Armenaca, koji žive u Turskoj, na njihov jezik, kulturu, obrazovni sustav… Prema riječima Sede Parsamjan, rušenje ili prisvajanje armenskih kulturnih spomenika je nastavak genocida nad Armencima.

Ali, ni tisuće riječi ne mogu tako dobro prikazati kulturocid nad Armencima kao usporedba suvremenih fotografija armenskih svetinja u Turskoj s onima koje su napravljene početkom 20. st. Ništa bolje ne može opisati taj vandalizam koji je izvršen na armenskoj kulturnoj baštini tijekom zadnjih sto godina.

Milan Nosić, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/26595-kulturocid-u-zapadnoj-armeniji.html