Boris Kolić Koštre, Želiski
Kako je nastalo selo Želiski ispričao mi je 83-godišnji Boris Kolić, zvan Koštre, koji me je dočekao sa suprugom Pjerinom (rođ. Černjul iz sela Topid na Labinštini) u svom dvorištu tog vrlo toplog prijepodneva početkom listopada. Sa stabala su padali požutjeli listovi smokve, podsjećajući na slatke plodove iz kojih je Pjerina napravila smokvenjak za hladne zimske dane.
– Došao je ovdje živjeti neki čovjek, kovač po zanimanju. Nakon njegove smrti ostala je žena bez potomaka pa je selo ostalo pusto. Onda su iz Glavani došli Liculi i Koštre, tako je nastalo ovo selo. Od dva prezimena selo je dosta napredovalo, sada ih je pet-šest, a od nekad osam familija, sada ih je priko dvajset. Dosta ljudi radilo je u Uljaniku u Puli, a ostali su živjeli od zemlje, vinogradarstva i stočarstva. Nekad je bilo i priko 500 ovaca i 100 krava, sada možda još jedna-dvije, priča sjetno barba Kolić.
Ima on jednu puno zanimljiviju priču – o događaju što se zbio dok je bio dječak u opasnim okolnostima Drugog svjetskog rata. Priču koja ga sapleće i tišti u strahu da će ostati samo njegova, jer godine idu, a zdravlja je sve manje.
– Želija san to nekome ispričati prije nego umrem. Tako se to dogodilo: Nijemci su između Glavani i Divšići pohvatali neke ljude. Bila je to godina 1944. Jedan je bio napravio mot neka pobjegnu, ali ljudi se nisu mogli maknuti od straha i sve su ih poubijali. Zbog toga, ali i drugih stvari, naši ljudi po selima bili su organizirani i dogovorili da će čim nešto vide alarmirati ljude. Fašisti su znali da su naši iz sela išli u partizane. Jeno jutro, pred Božić, dok je susjed vodio krave na lokvu, vidio je čovjeka s puškom. Znao je da to nije partizan, a čim ima pušku to neće dobro finit. Diga je alarm i svi su se razbježali. Moj barba Ive je baš iša kod strica po cigarete. Kad je čuo za čovika s puškom, je skočija u naš korat i tu su se našli. Prije je ti čovik s puškom bio kurir u partizanima koji je preša fašistima, pa je barba Ivu odmah prepoznao. Moj barba mu je reka: ‘Mario, nikad nisam nikome na ža učinija, gremo svaki svojin putem’. Nije htio poslušati, nego je barbu s puškom gonio putem na livadu. Ja san poteka ženi mu reći: ‘Strina, barbu su fašisti uhitili!’.
Kad su bili na jednoj koroni, barba Ive je bio na dohvat puške i znao je da je to najbolja ura da ga napadne. Iskoristio je priliku, hitija se na pušku pa na njega, ali on se dohvatio pištole. Onda ga je uhvatio za vrat, pištolj mu je pao iz ruke. Barba je uzeo pištolj a on ga je ugriza između palca i prsta i taj mu je ožiljak ostao čitav život. Uspio ga je ipak dohvatiti i zatuka mu je metak u srce. Puca je još jedanput od straha da ako zaviče, bi bili cilo selo spalili. Pričao je to poslije mom ocu, ja san ima jedanaest godina i sve san sluša. Barba je pušku i mrtvog fašistu ostavio, uzeo samo pištolu i uputio se prema bunkerima pokriveni smrikvom. Žene su imale obavezu svako jutro sići svježu smrikvu daleko, puno dalje, pa s granama pokrivati ulaz u bunkere.
Moja mati i Ana Kolić, su rekle: ‘Puštimo mrtvega di je, ćemo reć da su hitali, mi ne znamo ki’. Onda su došli Njemci i fašisti, tražili su partizane. Opkolili su selo i sve pročešljali. Barba se bio skrio u bunkeru u kampanji, dva Nijemca došla su do njega, pričinilo mu se da ga jedan gleda ravno u oči i pomislio da je gotovo s njim. Tada je jedan rekao: ‘Nema nikoga!’, i otišli. Stavili su svo selo u stroj, ali nitko nije progovorio. Pucali su tri rafali, preko glava su im meci letili. Svi dan su pucali po selu, srićom u zrak. Otac se skrija ispod manjadura, u štali je bio bunker. I ja san bio s njin. Na večer smo čuli peteha da kukuriče, otac je reka: ‘Peteh je živ, forši je još niki živ!’. Mati nan je javila da su otiš- li. I barba je u bunkeru u kampanji nave- čer čuo kosiće da pjevaju. ‘To znači da više nema nikog’, pomislio je, izašao iz bunkera i uputio u partizansku stanicu Rebići, gdje su već bili javili da su ga uhvatili, ali nisu znali da se spasio. Doša je sav raskrvavljen. Sedan dan ga ni bilo doma. Poslije je nastavio s radom i slao mladiće u partizane u Gorski kotar, zaključio je svoje kazivanje barba Kolić.
Otac Mate imao je više braće. Osim Ive, bili su još Jakov, Martin, Miho i Mirko, te sestra Veronika. Svi narodnjaci. Mirko je bio svećenik u Funtani, Krnici, Žbandaju i Fuškulinu. Unatoč tomu što je pomagao partizanima noseći im za vrijeme rata lijekove, jednom su mu prigodom, neposredno nakon rata, stavili žicu preko ceste dok je vozio motor iz Poreča prema Fuškulinu i skoro je nastradao.
Premda je bio dječak, te ratne godine barba Kolić dobro pamti. Koliko li je straha pretrpjela cijela obitelj?! Jednom, dok je čuvao krave, našao se između dvije vatre: pucali su Nijemci i partizani, “sve krave su mi bile ušle”. Fašisti su im početkom 1944. godine spalili kuću, nakon što su partizani napali jedan njihov kamion. Netko je vidio da je tu bio i Ive Kolić, a bili su dva s istim imenom, pa su “za ne žbaljat” spalili i jednu i drugu kuću. Barba Ive je nakon rata radio u TE Vlaška, pomagao je u brojnim seoskim radnim akcijama, posebno kod izgradnje infrastrukture. Umro je 1964. godine.
Barba Ive izvukao živu glavu: uspio je svladati fašistu koji ga je gonio preko livade s puškom u ruci, svladao ga je u hrvanju, dokraj-čio te sakrio u bunkeru. Nijemci su pronašli mrtvo tijelo, sakupili sve seljane, tražili partizane, pucali im preko glave, srećom ne u tijela već u zrak. Najeli su se straha
Stres je doživio kada su fašisti zapalili kuću Ive Kolića, kada su ga došli uhititi i kada je čuvao stražu pred kućom u kojoj su bili partizani, među kojima i otac, te ugledao da dolaze Švabe
Osamdesettrogodišnji Đenio Licul iz Želiski jedan je od najstarijih mještana sela, ali i okolice. Puno toga pamti kada je selo u pitanju, od toga da je u selu nekada bilo samo šest obitelji prezimena Licul i Kolić, preko ratnih zbivanja četrdesetih godina, do poslijeratne obnove sela kroz gradnju cesta, vodovodne i električne infrastrukture pa sve do uređenja brda Sv. Pava. Ono što do dana današnjega nije zaboravio, ratna su zbivanja u Drugom svjetskom ratu.
– Imao sam osam godina, a proživio sam tri velika stresa. Prvi je bio kada su fašisti zapalili kuću Ive Kolića koji je bio vođa ustanka. Toga dana zapalili su i kuću Grge Jureše, oca Jakova Gobe koji je bio komandant partizana ovog kraja. Tada sam čuvao ovce na Sv. Pavi. Navečer se od straha nisam usudio vratiti kući pa su morali doći po mene. Drugi put sam proživio stres kada su u našu kuću došli otac, barba i još nekoliko partizana koji su se skrivali u šumi u bunkeru. Došli su nešto pojesti, trebao sam im držati stražu, kada sam vani vidio Švabe.
Toliko sam se prestrašio da sam se popiškio. Javio sam im, pa su se brzo iskrali u štalu gdje je bila iskopana rupa u koju su se skrili. Srećom, Nijemci nisu ulazili u kuću, već su samo prošli kroz selo. Ipak, svi smo se bojali, veli Licul. Treći stres doživio je kada su fašisti došli u selo uhvatiti Ivu Kolića pa su opkolili selo. Uhvatili su ga, ali on je uspio ubiti jednoga od njih i pobjeći. „Sve sam to vidio na svoje oči“, napominje Đenio Licul. Sjeća se i osnovne škole koja je nekada bila u Želiski u kući kod Usipa Kolića Koštre. Bila je to talijanska škola koja je okupljala djecu iz Želiski, Bateli, Majčići, Ivanošići i Fumeti.
– Učiteljica je živjela u kući mog djeda Mihe Licula. Sjedili smo u vrlo uskim klupama, svi stiješ- njeni, prisjeća se barba Đenio, čiji su se preci iz Sutivanca u Želiske doselili 1894. godine. Osnovnu školu završio je u Grandićima, ali ne u novoj školi, već u jednoj obiteljskoj kući gdje je, kako kaže, sjedio pod napom.
Nakon ratnih godina, 1948. upisao je rudarskoindustrijsku školu u Vinežu koju je završio 1951. Nakon odsluženja vojnog roka u Rajlovcu radio je osam godina kao vatrogasac u Raši, a potom
u tvornici vapna na Mostu Raša kao pećar, pa vođa smjene. Tu je 1990. dočekao mirovinu. Oduvijek je bio društveno angažiran; bio je i vijećnik u tadašnjoj općini Labin koja je pod svojom kapom imala i Barbanštinu (od 1962. do 1970.). Članovi vijeća skupštine uz njega su s ovog područja bili i Fumica Ciceran, Josip Maurić i Frane Roce.
– U to vrijeme puno smo toga učinili za naš kraj. Sjećam se kada smo dobivali struju, 1963. godine, da smo sve morali sami raditi na ruke. Sami smo kopali rupe za postavljanje električnih stupova, a svaka je obitelj morala pripremiti i dva duba koja su se koristila za stupove. Vodu smo dobili 1977. Opet smo sami morali kopati glavni kanal dugačak tri kilometara, i onda još priključke do kuća. Isto je bilo i s telefonom 1986. godine, kaže 83-godišnji Đenio Licul.
Kada je došlo vrijeme, priključio se akciji uređenja brda Sveti Pavao.
– Nekada su oko crkve bile samo niske smrikve. Tu smo čuvali blago. Tada boška nije bila tako visoka kao danas pa je pogled bio fenomenalan. Vidjela se Učka, Sveti Martin, Labin, Trlji, Škitača, Šajini, Filipana, Borinići, more, Lošinj, Cres, Osor, Mutvoran, Bratulići pa sve do Manjadvorci, nabraja barba Licul. Iznimno je zadovoljan da se okoliš oko crkve devedesetih godina uredio kada je obnovljen u krov crkve. Veliku podršku imali su od svećenika pok. Petra Sinožića. U čišćenju okolice crkve SV. Pavla, napominje, sudjelovali su mještani sela Želiski, Ivanošići, Grandići, Pavlići, Kožljani, Golešovo, Bateli i Borinići. B.B.
Svjedočenje Milana Rajka
Teško je prepoznati Šajine iz doba nakon završetka Drugog svjetskog rata u odnosu na današnje vrijeme. Mi smo u siromaštini više zajednički djelovali, iako praktički nikakvih uvjeta nije bilo. Znali smo organizirati seoske zabave po kućama, jedno vrijeme i u školi. U centru mjesta 1956. ili 1957. izgradili smo tarac, betonirali smo ga našim delom i malim šoldima, prisjeća se Milan Rajko, rođen 1939. godine u Šajinima.
Kaže da se sve napravilo vrijednim rukama svih mještana, ali netko je zadovoljan, a netko nije. “Objektivno, ne možemo biti nezadovoljni jer smo si vlastitim radom priuštili bolji život”, kaže Rajko. On je, zajedno s obitelji, uspio preživjeti pokolj u Šajinima koji se dogodio u noći 8. na
- siječnja 1944. godine kada su u selo upali nacisti i spalili ga do temelja te pobili 52 ljudi. Tada je imao pet godina. Nacisti su istom spalili i Bokordiće, gdje su ubili 22 ljudi, a 30 odveli u njemačke logore, odakle se nikad nisu vratili. – S mamom i tetom stajao sam kod prozora i
čuo sve te strahote, plač, oganj, nebo u plamenu, velike eksplozije. Do danas mi je ostao u sjećanju taj užas. Ostale su žene s djecom, sve je bilo uništeno. Naša kuća nije spaljena jer je bila izdvojena, na rubu sela. Nisam izgubio nikoga, otac je bio odbornik u NOB-u, kazuje Rajko. Oni koji su preživjeli uhvatili su se u ukoštac sa strahotama i postepeno se selo počelo obnavljati.
Prvo zaposlenje u građevini Rajko je pronašao sa svega četrnaest i pol godina. Nije imao ni osnovnu školu kada se zaposlio u ugljenokopima Raša gdje je, u 23. godini, kao predradnik u teškoj nesreći izgubio ruku.
– Preživio sam, bilo je dosta peripetija i muke da mi se omogući napredak. No, zahvaljujući mojoj volji i želji, uspio sam upisati Višu upravnu školu u Zagrebu i došao do zvanja pravnika. Pripravnički staž odradio sam u Općini Raša. Bio sam i osnivač ugostiteljskog poduzeća Rudar Labin koje se odvojilo od tadašnjih ugljenokopa Raša i zapošljavalo 240 ljudi, pripovijeda Rajko. U radnom vijeku dugom 40 godina i dva mjeseca uspio je od nekvalificiranog radnika steći zvanje pravnika. Tada se zaposlio u TE Plomin 2 na mjestu rukovoditelja općih, pravnih i kadrovskih poslova. Bio je prvi odbornik u nekadašnjem Vijeću mjesnih zajednica u tadašnjoj Općini Pula.
– Šajini prije 40-ak godina, oko 1973. godine, nisu imali ni vode, ni struje, ni ceste, ni asfalt. Za Glavane se nije moglo proći ni seoskim vozom. Na groblje u Škitači također se nije moglo ni vozom, ni kravama, prisjeća se naš sugovornik. Napominje da se cijeli kraj “podigao“ trudom mještana Šajina, ali i Bićića, Glavana, Trlja, Škitače, Orbanića, Divšića i Filipane, sela koja su bila u mjesnoj zajednici u sklopu Općine Pula. M.V.
Boris Kolić Koštre ispred spomen ploče koju su postavili Katedra Čakavskog sabora i Mjesna org SUBNOR-a Barban u Želiskima 19. studenoga 1977. na kojoj piše: Ivanu Koliću Koštri / 1901 – 1964 / narodnjaku rodoljubu borcu.
