Drago neuspješno brani Đorđa

Jadan Pilselov pokušaj revizionističkoga dodvoravanja Ivi Josipoviću

Drago Pilsel, useljenik iz Argentine, u Josipovićevom jugo-portalu Autografu pokušava nemoguće. Pokušava lagati, pritom se koristeći pamfletom Đorđa Mihovilovića, Srbina iz Bosne i Hercegovine, koji svaki dan prelazi Savu kod Jasenovca i dolazi raditi i upravljati Spomen-područjem Jasenovac, koji je nastao u drugoj polovici druge jugokomunističke Jugoslavije sa ciljem nametanja Hrvatima nepostojeće genocidnosti. Izvjesni raspop, Carlos Pilsel, čovjek koji mijenja stavove i političke poglede više od kameleona (Chamaeleonidae), veliča knjigu višeg kustosa Đorđa Jasenovac 1945. – 1947. – Fotomonografija” (Izdanje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, 2016.).

U svome pamfletu Pilsel tvrdi kako nije istina da je poslije završetka Drugoga svjetskoga 1945. postojao jugokomunistički logor, koji je tek tada zapravo počeo „raditi“. On pokušava negirati činjenicu da su u crvenom logoru od svibnja 1945. partizani, oznaši i udbaši dovodili zarobljene Hrvate i druge „državne neprijatelje“, koji su tu u ropskim uvjetima radili do smrti. On negira da je logor radio do 1951., a po brojnim dokazima i izvorima i do 1953. godine. Negira, ali ne uspijeva niti sebe uvjeriti u tu laž, u taj jugo-revizionizam. A da je Pilselova laž prozirna, pokazuje i ovo što je napisao u svome pamfletu.

»Autor je pokazao i dokazao (piše D. P. o Đorđu Mihoviloviću i njegovoj knjizi laži, op. M. M.) da su na tim mjestima bili nemogući uvjeti za smještaj i osiguranje većeg broja ljudi te da nikakvog komunističkog logora nakon svibnja 1945. u Jasenovcu nije bilo.« Drugim riječima, Pilsel priznaje kako ne stoji jugoslavenska laž o ubijenim milijunima ili stotinama tisuća „Srba, Jevreja i Cigana“, jer ako nije bilo mjesta „za smještaj i osiguranje većeg broja ljudi“ u mirnodopsko vrijeme, kako piše Pilsel, kako je onda moglo biti mjesta za milijun 700.000 ljudi u logoru tijekom ratnih zbivanja.

Da se u cijelosti uvjerimo kako Pilsel laže, odnosno prenosi laž Đorđa Mihovilovića, pročitajmo kakve je još nebuloze napisao: »Već sama činjenica da su fotografije snimane tijekom 1945., 1946. i 1947. godine (dakle, u vrijeme navodnog postojanja komunističkog logora Jasenovac), što pretpostavlja slobodan ulazak raznih snimatelja i slobodno kretanje po navodnom mjestu zatočenja i ubijanja zatočenika (Hrvata), opovrgava mogućnost postojanja komunističkog logora. Naime, takvo bi mjesto, kako ističe recenzentica monografije Nataša Mataušić, bilo zasigurno strogo čuvano, a ulazak znatiželjnicima strogo zabranjen ili kontroliran.«

Napokon Pilsel ipak prizaje da je prije napisano laž, pa nastavlja svoje povijesne akrobacije: »Znamo pak za postojanje radnog logora nakon svibnja 1945. iz dokumentacije kustosice Jelke Smreke, a o tomu najviše govori Mirko Šimunjak, zapovjednik Radne grupe Jasenovac od travnja 1946. do svibnja 1947. s činom potporučnika, a zatim i poručnika OZN-e. Prema Šimunjakovu opisu, kažnjenička grupa kojoj je on zapovijedao zvala se “Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II.” Prethodna grupa poručnika Šakana bila je “Jasenovac I.” Mještani ga se sjećaju i kolokvijalno spominju kao “mali logor” koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od “velikog logora” koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Kako je istražio Goldstein, Šimunjakov “mali logor” nije bio samostalna formacijska jedinica, već privremeno detaširana grupa iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska, gdje je u ljeto 1945. bilo oko 3500 do 4000 zatočenika, uglavnom bivših pripadnika oružanih snaga NDH, obično kažnjenih na nevelike rokove prisilnog rada. Oni su radili na demontaži ostataka ustaškog logora Jasenovac. Do travnja 1946. Šimunjak je u Viktorovcu bio zamjenik zapovjednika, zatim i zapovjednik straže, a kad je preuzeo zapovjedništvo nad grupom u Jasenovcu, ona je brojala oko 600 kažnjenika.«

Iz svega što je napisao Drago Pilsel ne proistječe neka povijesna novost, neki novi pogled na to, istina, mračno razdoblje hrvatske povijesti u prvoj polovici XX. stoljeća, nego najobičniji i neuspjeli pokušaj da se dodvori svome poslodavcu Ivi Josipoviću i onima koji još kao vampiri koncem svibnja svake godine odlaze u Kumrovec nadahnjivati se mrtvima hrvatskim dušama koje je od konca Drugoga svjetskoga rata – u miru – poubijala jugokomunistička crvena kamarila. Pilsel zaboravlja kako Đorđu Mihoviloviću ne treba dizati spomenik. Đorđu je sasvim dobro i bez Drage, sve dotle dokle će izdajničke hrvatske vlasti plaćati njega i njegove lažne uratke njemu očito ne tako mrskim kunama. Jer, kako ne bi bilo zabune, Đorđa Mihovilovića upoznao sam u prostorijama Spomen-područja Jasenovac, zajedno s patrom Vladimirom Horvatom, Tomislavom Nürnbergerom i dr. Ivanom Marohnićem i imali smo prilike čuti razjarenoga Đorđa kako urliče da su Hrvati i u Drugome i u Domovinskome ratu pobili sve Srbe u 57 sela „od Jasenovca do Požege“. I to je taj „viši kustos“ kojemu bi trebalo vjerovati, a ne dokumentiranim podatcima o svekolikom lažnom popisu jasenovačkih žrtava. Naime, nepobitna je činjenica koju je Josip Kljaković-Šantić istražio i dokazao u svojoj knjizi JASENOVAC – ENIGMA HOLOKAUSTA, da je radni logor postojao, ali da nije postojao sustav ubijanja kao što je u isto vrijeme postojao u njemačkim koncentracijskim logorima.

Marijan Majstorović