"Na prvom mjestu treba zapaliti njihove sinagoge ili škole…"
1. Reformacija i antižidovstvo
Massimo Borghesi je profesor moralne filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Perugia. Od 1992. do 1996. bio je profesor povijesti moralne filozofije na Fakultetu obrazovanja na Sveučilištu u Lecce. On je učio od 1981. do 2007. godine, estetika, etika, filozofska teologija na Papinskom sveučilištu S. Bonaventure u Rimu gdje je bio od 2000. do 2002. godine, direktor „Chair Bonaventure”. Od 2008. profesor filozofije i religije na Urban Papinskog sveučilišta. On je član Znanstvenog vijeća i uredništvo izdavaštvo i časopisa (Studium, Atlantis, Humanitas, Revista de antropológie y cristianas kultura). Bio je član od 1993. do 2002., tromjesečni časopis uredništva „Nova pozornica” i suradnika, od 1984. do 2012., međunarodna časopis „30Days”.
Massimo Borghesi
Tri godine prije svoje smrti (1543.) Luter je objavio raspravu Von den Juden und ihren Lügen, (O židovima i njihovim lažima)1. Pogrdan spis nečuvenog nasilja kojega se sadržaja današnja protestantska zajednica odlučno odriče. »Bića toliko očajna, zla, otrovna i vražija sve do dna svoje srži su Židovi koji su u ovih tisuću i četiristotine godina naša rana, bolest i nesreća svake vrste, i to nastavljaju biti«. Oni su „otrovne, surove, osvetoljubive, podle zmije, ubojice i vražji sinovi koji ubadaju i škode iz potaje, jer ne mogu to činiti javno“.
Prema njima je jedina moguća terapija „oštro milosrđe“ (scharfe Barmherzigkeit), samilosna tvrdoća, koja se prema kraju rasprave pretvara u „nesmiljenost“. Okrutne mjere, koje vjerski reformator zahtjeva od civilnih i vjerskih vlasti, su čišćenje Njemačke od židovske „rane“ te predviđa poduzimanje brojnih koraka. „Na prvom mjestu treba zapaliti njihove sinagoge ili škole; to jest, one koje se ne spale, treba ih zatrpati zemljom i sahraniti tako da više nitko nikada ne će moći vidjeti od njih niti kamen na kamenu ili bilokoji drugi ostatak“. Na drugom mjestu, „treba na isti način uništiti i razoriti i njihove kuće, jer i u njima rade iste stvari koje rade i u sinagogama. Stoga ih treba staviti pod jedan krov ili u neku staju, kao cigane“. I treće, „treba im oduzeti sve njihove molitvene knjige i talmudske spise iz kojih uče svoja idolpoklonstva, laži, kletve i psovke“. I na četvrtom mjestu „treba zabraniti njihovim rabinima – pod prijetnjom smrti – da i dalje podučavaju“. Na petom mjestu „treba Židovima potpuno ukinuti propusnice za putovanja, jer oni nemaju što tražiti izvan gradova imajući u vidu da oni nisu ni gospoda ni uglednici niti trgovci i slično Oni moraju ostati u kući“. Na šestom mjestu „treba im zabraniti posudbu na kamate, zaplijeniti im sve što imaju u gotovini, u nakitu ili zlatu, i sve to pohraniti na određenom mjestu“.
Sedmo „mladim i jakim Židovima i Židovkama treba u ruke dati srpove, sjekire, lopate, štihače, preslice, vretena tako da svoj kruh zarađuju u znoju lica svojega“. Na sve te mjere Luter im nadodaje zabranu izgovaranja božjeg Imena u nazočnosti kršćana. „Židovske njušketine ne smiju, sa strane nas kršćana, biti dostojne spominjanja božjeg Imena u našoj nazočnosti: tko god to čuje od nekog Židova, neka ga prijavi vlastima ili neka mu baci u lice svinjsko govno, ako ga nađe, i neka ga potjera od sebe. U takovim stvarima nitko ne smije biti milostiv i dobrohotan“. Luter često inzistira na činjenici da se ne smije biti milosrdan prema Židovima. Ta „otrovna i vražja“ bića treba izbjegavati: „Učinite sve da nemaju nikakve pogodnosti i zaštitu, nikakvu pomoć, niti im treba dopustiti da žive među nama“. Svrha tomu je, očevidno, da im se život učini nemogućim i tako ih se prisiliti da odu. Za Lutera djelotvoran je lijek onaj koji je primjenila „mudrost drugih naroda, kao što su Francuzi, Španjolci, Česi“, to jest konačni izgon iz Zemlje.
„Ja mislim ovako: ako želimo postati imuni na židovsku bezbožnost i ne sudjelovati u tomu, tada se moramo razdvojiti i oni moraju biti prognani iz naše zemlje, i neka se sjete svoje domovine“. Treba ih protjerati kao „bijesne pse“. „Ja sam“, piše Luter „učinio svoju dužnost: drugi, sada, neka gledaju napraviti svoju! Ja nisam kriv“. Ovo samoodriješenje ima grub glas. Luter, kao duhovni otac suvremene Njemačke, ima vrlo značajnu odgovornost u procesu razvijanja mržnje prema njemačkoj židovskoj komponenti. „Mračne“ stranice njegove rasprave, njezine „neobranjive“ riječi, mogle su se opravdano naći na nürnberškom suđenju u optužnici okrivljenih nacista, što je na suđenju i primjetio Julius Streicher prema čijem mišljenju bi i doktor Martin Luter „danas, jamačno, bio na mojem mjestu na ovoj optuženičkoj klupi“. Ova optužba, koja je našla potvrdu i kod Williama Shirera, jednog od najznačajnijih povjesničara nacizma, očituje se u činjenici da se „danas Luterovi polemički spisi protiv Židova ne nalaze niti u jednom izdanju u suvremenoj Njemačkoj“. Doista – nisu potrebni drugi elementi da bi se o Luteru sudilo loše – ove su stranice dovoljne.
2. Augustin i kršćanski mir prvog tisućljeća
Luterov stav, koji nalazi samo djelomično razumijevanje u antižidovskim predrasudama svojeg vremena, je toliko znakovitiji koliko je udaljeniji od jedne od njegovih prvih rasprava, Dass Jesus Christus ein geborener Jude sei (Isus Krist je rođeni Židov), iz 1523., koja već u naslovu pokazuje doista neprijateljsko držanje prema Židovima. Ovdje je židovsko nepovjerenje prema kršćanstvu objašnjeno početnim ogarničenjima kršćanstva koje, zatvoreno i nepovjerljivo prema židovskom narodu, nije pokazivalo samilostno Kristovo lice. U ranijem razdoblju, iz veljače 1514., u kontekstu spora oko uništavanja židovskih knjiga koje je uznemirilo njemački svijet XVI. stoljeća, on se izarzio protiv zabrane Talmuda.
„Snošljivost“ mladog Lutera ovisila je od njegove vjernosti Pismu. Kako se zaključuje iz jednog njegovog pisma Georgu Spalatinu, iz veljače 1514., kelnski teolozi nisu mogli spriječiti Židove da vrijeđaju Krista i njegove kroz uništenja knjiga, jer su to proricali proroci i sadržano je u Pismu. Nazočnost sinagoge, i poslije Crkve, javlja se kao tajna koja mora biti nazočna kod kršćana a da oni ne streme da to riješe političkim ključem. Luterova obrazloženja, kako ističe Adriano Prosperi, imaju jasan augustinski smjer. Prosperi, u uvodu u talijanski prijevod knjige O židovima i njihovim lažima, pokazuje kako „kasni“ Luter, prekidajući sa svojim početnim stajalištima, barata s „odmakom od augustianskog tumačenja“ koje je dopustilo suživot između židova i kršćana u prvom tisućgodištu. „Augustin“, primjećuje Prosperi, „opravdao je povijesno trajanje židovske religije kao funkciju providnosti svjedočenja istine u poredbi s poricateljima – neznabošcima, krivovjercima – neprekidnosti starozavjetne biblijske tradicije Kršćanske crkve. No, postavio je dva uvjeta te trajnosti: prva, da se Židove ne smije kinjiti i progoniti zbog njihove iskonske krivnje; i druga, da će se Židovi posljednji preobratiti na kraju vremenâ. Vežući navod iz Psalama 58, 15 s onim iz Postanka 4,15 približio je preživljavanje Židova kao jedinstvenog naroda s onom Kainovom religijom nakon ubojstva Abelova.
„Znak“ koji je Bog stavio na Kaina, da ga nitko ne smije ubiti, stavljen je i na Židove: taj znak, kako kaže Augustin, je njihova religija. Pored te zaštitničke funkcije „znaka“ stavljenog na Židove, Augustin je preuzeo Pavlovljevo tumačenje Psalama 58, 15: convertentur ad vesperam: Židovi su određeni za preobraćenje kao posljednji, na kraju vremenâ, in fine mundi“. Na taj način „od apokaliptičnog očekivanja konačnog preobraćenja i od providnog značenja židovske nazočnosti, proistekla je za Židove zajamčenost slobodnog iskazivanja njihove religije“.
Prosperijevo mišljenje se poklapa s onim Leona Poljakova za kojega, prema „najsjajnijem ocu Crkve, Augustinu“, Židovi moraju „ostati zaštićeni“ u svojim životima i u svojim obredima kao „narod-svjedok raspeća“, da bi na taj način svjedočili istinu kršćanstva i zabludu judaizma. Tako da je tijekom stoljeća rimska Crkva nastojala zaštititi Židove koji će, prema njihovom mišljenju, biti vrhovni suvereni u posljednjem utočištu. Općenito gledajući, položaj Židova u Srednjem vijeku nije, dakako, bio jednoliko tragičan: bili su izloženi povremenim pokoljima, optužbama o obrednim ubojstvima te drugim poteškoćama, ali pretežito su živjeli u slozi s kršćanima i bavili su se (osim poljoprivrede) istim zanatima“. Ova snošljivost je bila svojstvo, prema mišljenju Poljakova, latinskog Zapada. „Obrnuto, istočna grčka Crkva, koja je odlučno odbila kanonizirati svetog Augustina, odbila je njegovu doktrinu. U tom smislu prvi ruski carevi su odbili prihvatiti Židove u svojoj zemlji; a kada je carska Rusija, u XVIII. stoljeću, pripojila neka zapadna područja, koja su već bila napučena Židovima, ovi su bili podvrgnuti izuzetno strogim zakonima“.
Augustinov ugled stvoren na taj način, koliko za Prosperija toliko i za Poljakova, postao je bitna polazna točka za razumijevanje sudbine i nezgoda Židova u krilu kršćanstva. Dok je ono jednoglasno priznato, kako se događalo u prvom tisućljećju, netaknuta ostaje i svijest mističnog značenju židovskog naroda, svijest koja ograničuje iskušenje isključenja i odvraća hir nasilnog prevjeravnaja. Kako piše Lucie Kaennel: «Do XI. stoljeća integracija Židova s zapadnim kršćanskim zajednicama i s arapskim španjolskim svijetom nije predstavljalo veliku teškoću. Židovske zajednica uživale su zaštitu kraljeva. Židovski trgovci osiguravali su nužne odnose između zapadnog kršćanstva i islamskog svijeta; između različitih vjerskih zajednica uspostavljeno je relativna snošljivost». Između 1000. i 1200. židovstvo postaje idelana točka susreta između latinskog kršćanstva i velikih struja antičke i arapsko-islamske misli, dajući na taj način odlučan podporanj srednovjekovnoj kulturi. To je vrijeme Jehude Halevija (1075. – 1141.) i Moše Maimuna (1135./38. -1204.), najvećeg židovskog srednjevjekovnog mislioca. Prilike se mijenjaju kroz XIII. i XIV. stoljeće. U ozračju novog duha označenog križarskim pohodima prema islamu i Albigenezima, sazrijeva drugačije držanje.
Godine 1290. Židovi su protjerani iz Engleske, 1308. iz Francuske; to je početak procesa koji će svoj vrhunac doživjeti 1492. s istjerivanjem iz Španjolske. Nije lako objasniti razloge ovog «oštrog zaokreta prema smjeru koji je ozanačio Augustin». Amos Funkenstein traži uzrok u racionalističkom smjeru nove filozofija i boljem poznavanju Talmuda tako da suvremeni Židovi postaju «heretici» u odnosu na one starozavjetne. Na taj način su ukinute obveze koje je postavio Augustin glede zaštite židovske komponente društva.
Kršćanstvo, koje će zbiti svoje redove oko «pontifikalne revolucije» iz razdoblja XII. – XIII. stoljeća, manje nalikuje na hodočaničku Crkvu, augustinsku civitas Dei, nego više na zaokruženo kraljevstvo. Žudnja za pročišćenjem koja ju prožima prevodi se izvana u žestokoj borbi s carstvom, hereticima i nekršćanima. U pozadini je slutnja da se približava kraj svijeta. «Obnovljena Crka», kako kaže Gioacchino da Fiore, «ulazi u doba Duha», razdoblje kraja svijeta. I Luter dijeli ovu «apokaliptičnu» viziju; i za njega je bljesnuo odlučan trenutak u borbi za ili protiv Evanđelja. Od toga trenutka oblikuje se kod njega točan pojam protivnika: židov, papist, turčin, neznabožac, krivovjerac. Ako je to točno, suvremeno antižidovstvo, i to nije dovljno zapaženo, bi tako našlo objašnjavajući ključ u apokaliptičkim trvenjima, i od Srednjeg vijeka prožima duše. U tomu je prjekid s augustinskom tradicijom – Gioacchino da Fiore protiv Augustina – za kojeg civitas Dei i civitas hominis ostajuperplexae sve do kraja, i konsekventan ultimatum, dan Židovima da se prevjere ili da odu iz «kršćanskog» svijeta.
3. Ecclesia spiritualis. Marcionizam i antižidovstvo
Antižidovska predrasuda, koja obilježava suvremenost, slijedi dva puta. Jedan je kroz povratak na starinu nasuprot suvremenom označen židovsko-kršćanskom tradicijom. To je put njemačkog neoklasicizma, koji je doživio vrhunac s Nietzscheom, koji uzima oblik povratka na grčko poganstvo u svojim vrijednostima i božanstvima. Ova struja, koja će naći svoj korjenit izraz u nacionalsocijalističkoj mitologiji, je očita u misli Waltera Otta i Martina Heideggera.
Drugi put, koji je prožet antižidovskim osjećajem, je onaj koji zori već od «duhovnog kršćanstva» koje je utemeljeno na antitezi Novog i Starog Zavjeta, između ljubavi i zakona. Antiteza, koja traži položaj Marcionea prije nego Augustina, idealno se suprotstavila maniheizmu. U suvremeno doba marcionitsku poziciju je donijela Reformacija u mjeri u kojoj nova Ecclesia spiritualis vidi u Židovima predstavnike zakona shavaćenog kao samopravdanje. «U njima Luter vidi tjelesnu Crkvu, obrnutu sliku duhovne Crkve koju ima u glavi. Opasnost koju oni predstavljaju nadilazi židovski prostor. Diče se vlastitom pravdom, prakticiraju religiju koja se sastoji od izvanjskih obreda i rituala, ono što čine mnogi kršćani». Na taj način Židov postaje usporedni kriterij, u negativnom smislu, pri utvrđivanju istinske religije. Židov, jednako kao katolik, slijedi samoopravdanje kroz djelovanje zakona protiv evangeličke doktrine koja zahtijeva opravdanje kroz milost Božju. S tim rimski legalizam, «papistički», približava se židovskom. Katolicizam je «židovsko kršćanstvo», svjetsko, koje je zaboravilo opravdanje kroz milost. Nasuprot ovom «tjelesnom» kršćanstvu nalazi se «duhovno» kršćanstvo obnovljeno Reformacijom. Može se zamijetiti kako je ova kontrapozicija nije samo od reformatora. Ona je nazočna i kod humanista. Za Erazma Roterdamskog, koji u svojim spisima pokazuje «duboko ukorijenjenu antižidovsku mržnju»do te mjere da se veselio izgonu Židova iz Francuske, antiteza između hebraizma i kršćanstva je antiteza između mesa i duha, između vanskog rituala i unutarnje vjere.
Isto suprotstavljanje koje u izmjenjenom obliku nalazimo u iluminizmu za kojeg se deizam kao istinska religija (unutrašnja, racionalna, sveopća) se protivi židovskoj vjeri utemeljenoj na sablažnjivom zahtijevu božjeg izbora i na «robstvu» zakona. S ove točke gledišta ne smije biti iznenađenje za, iako stvar može ispasti teška za prihvaćanje, neprijateljstvo koje jedan znatan dio iluminizma hrani prema ebraizmu. Od oca snošljivosti,Voltaira, do Gibbona, Reimarusa, Kanta, antižidovska mržnja je bila stalna. Kako piše Elena Loewenthal: «antisemiti su bili svi: laici i crkvenjaci, reformatori i konzervativci, reakcionari i revolucionari. Iluministi, ateisti. Antisemitizam puno dugoje ovim 'poprječnim doprinosima', nacistički pogrom našao je nemalo opravdanje i potporanj u činjenici da svi ti Volteri, Luteri, Kantovi itd. nisu pokazali ni najmanje naklonosti za izabrani i raspršeni narod».
Ono što ovdje muči promatrače je da ova «poprječnost» nije slučajna, ali je susljedni uspjeh jedne «čiste religije» koja vidi u hebrejstvu anti-tip, model vanjske, političke, posebne, osjetilne vjere. Radi se o stanovitom gnostičkom antisemitizmu koji ponovno Marcioneovom svjetlu čita luteransku dijalektiku između Zakona i Evanđelja, između Starog i Novog Zavjeta. Kako to izvire iz Hegelovih ranih radova, punih antižidovskog bijesa, tako je i čvrsti dio tako zvane liberalne teologije taj koji teži osloboditi kršćanstvo od svakog mogućeg starozavjetnog utjecaja. Jacob Taubes je u Die Politische Theologie des Paulus vrlo dobro shvatio ovaj smjer misli u djelu Adolfa von Harnacka čija se misao, ne slučajno, dugo vremena mjerila s Marcioneovim likom. Bio je otac Harnacka, Theodosiusa, koji je u jednom svojem eseju o Luteru čitao kopiju Zakon-Evanđelje u terminima striktno marcionitskim. U sinovljevom nastavku ovo postavljanje vodi prema odbacivanju starozavjetnog elemnta. Ovo odbijanje je, prema Taubesovom mišljenju, «tajna njemačkog liberalnog protestantizma koje 1933. nije bilo u stanju da nadvalada iskušenje».
4. Crkva i Izrael
