Smrt izmišljanju fašizma

Staljinističke prijetnje Kristine Ikić Baniček

Davnih dana, za različitih faza sockomunizma, ovdje se (SRH) kao  početak ustanka slavio 27. srpnja, kao „Dan ustanka naroda Hrvatske“. Svaka republika je imala svoj „dan ustanka“ kao republičko-državni praznik. Prva je u godini „Dan ustanka naroda“ slavila, naravno SR Srbija, 7. srpnja, zatim SR Crna Gora, 13. srpnja, SR Slovenija 22. srpnja, Bosna i Hercegovina i Hrvatska 27. Srpnja – u biti je to bio isti četnički ustanak obilježen pokoljem Hrvata i s jedne i s druge strane „granice“. Zadnja, 11. listopada, slavila ga je Makedonija. Slovenci su se još „ubacili“ ispred Hrvatske s Danom osvobodilne fornte (osnivanje) 22. srpnja.

Primjećuje li itko dvije bitne činjenice: Prva je kako su se obilježavali „dani ustanka naroda“, a o nikakvom slavljenju „antifašizma“ „anifašizma“ u nazivu praznika nema, kao ni u nazivu „Dana borca“, koji je bio opće jugoslavenski praznik, a obilježavao je nekakvo zasjedanje Politbiroa (?) Kompartije u vili kod Ribnikarovih u Beogradu s pozivom na ustanak ili tako nekako. Svi „dani ustanka“ kasnije su pretvoreni u slavljenje inicijatora-organizatora tih ustanaka – KPJ-SKJ. Slavio se u bitnome komunizam, revolucija i građanski rat(ovi).

Komunistička i boračka šutnja o Prvom sisačkom partizanskom odredu  

I drugu, kako je kad je već o ustancima riječ u Hrvatskoj bio potpuno zatajen tzv. „Sisački partizanski odred“ kojega su većinom činili Hrvati, navodno tek jedna Srpkinja, komunistica Nada Dimić, a utemeljen je u toj šumi još 22. lipnja, više kao zbijeg, baš na dan napada Trećeg Reicha na SSSR. Do tada, ako je netko zaboravio, komunizam (SSSR) i nacizam (Treći Reich) bili su u – koaliciji. Po enti puta ponavljam: NDH je proglašena za koalicije komunizma, fašizma i nacizma – SSSR, Njemačka, Italija. Možda nekima bludna, ali ipak koalicija. Tvrdim ustvari je prirodna, pravi povijesni slijed totalitarizma iz totalitarizma, izvlače se jedan iz drugoga k'o ruske babuške, a to je „prva“ priča.

Što se onda zapravo obilježava 22. lipnja? Napad Trećeg Reicha na SSSR, ili neformalni ratni raskid pakta Hitler – Staljin, ili nešto treće. Zašto taj događaj u šumi Brezovica nije bio zaslužio ni obilježavanje kao „dan ustanka naroda Hrvatske“ pravo je pitanje, naročito za mlađahne „antife“. Što se to s njim zbivalo, što nije valjalo da se do Titine smrti, pod tim „brijestom“ nije nitko od komunista tamo usudio podići spomenik, nego tek 1981.? Možda stoga što on s njim nije imao nikakve veze? U povijest ga je zapravo vratila tek samostalna hrvatska država, preciznije Franjo Tuđman.

Deseti zagrebački korpus ne smije u Zagreb

Dodajmo ovoj čisto partizanskoj priči i činjenicu kako Desetom, zagrebačkom, korpusu partizanske vojske, koji je bio u okolici Zagreba početkom svibnja 1945. i ranije, nije dopušteno ući i osloboditi Zagreb, već su to dobile u zadatak – zapravo ući u Zagreb bez borbi, jer je grad bio nebranjen – Prva armija, zapovjednik Peko Dapčević koja je dolazila s istoka, te Druga armija, zapovjednik Koča Popović s juga. Glavnu ulogu pritom su imale srpske jedinice iz njihova sastava u kojima je bilo i mnoštvo donedavnih četnika. Dijelovima Desetog korpusa dopušten je ulazak u Zagreb tek sutradan, 9. svibnja 1945. A mnoštvo njegovih pripadnika bili su i Zagrepčani te jedinice iz bliže i dalje okolice. Hrvatima eto ni antifašistima nije bilo dopušteno da prvi uđu u svoj glavni grad pri čemu je on još bio i nebranjen – čini mi se kako su ga takvim proglasile i vlasti NDH. Takvu odluku je mogao donijeti samo maršal Broz.  

Tri vjerojatno najpoznatija borca Desetog zagrebačkog korpusa su: Ivan Šibl, njegov komesar, politički „likvidiran“ 1971. po „liniji“ hrvatskog nacionalizma, Većeslav Holjevac, dugogodišnji gradonačelnik Zagreba još ranije politički likvidiran, također po „liniji“ hrvatskog nacionalizma i, dakako Franjo Tuđman, njegov „personalac“ više puta politički „likvidiran“ po istoj „liniji“, a nakon 1971., pa opet osamdesetih i zatvaran. Nije li njihove sudbine naznačila već sama činjenica kako Desetom korpusu nije dopušten osloboditeljski ulazak u Zagreb? Vuče me nešto na jednostavan zaključak: bio „lijevi“, pa i antifašistički, Hrvat, bio „desni“ skoro ti se isto piše – „ustaša“.

Ekstremni komunistički obračun Kristine Ikić Baniček

Čitam govor sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček i moram sa žalošću ustvrditi kako ostrašćeniji kompartijski obračun odavno nisam čitao. U njemu zapravo ništa o Sisačkom odredu. Nema, recimo, pohvale hrvatskoj državi da ga je iznijela na „svjetlo historije“, a bivša ga Juga, čije su se zastave tamo vihorile, prešućivala. Od, kažu neki podatci, nekoliko desetaka njegovih poginulih pripadnika izvlači „drugar'ca“ Ikić Baniček samo jedno ime, kao da su ostali poginuli nevažni. Ne osvrće se, primjerice, na brojne žrtve ratne obitelji  generala Janka Bobetka, jednog od osnivača odreda, ali i jednoga od zapovjednika HV-a u Domovinskom ratu. Nema nikakve usporedbe sa stradanjem Siska i Banovine od srpskoga i jeneaovskoga nacionalsocijalizma, nema… još puno toga, a trebalo je biti. 

Ne bih to niti spominjao da govor nije aktualni politički, i to partijski obračun, a ne memoriranje povijesti kao što bi bio red. Nu ona okreće pozornost na suvremenost, pa u njoj vidi  i „digle spodobe iz najmračnijeg mraka“. Takav staljinistički izričaj ništa drugo, nego glavu skida. Pa zatim, opet tipično komstaljinistički udri na svoga bivšeg druga, druga Milu Bandića kao „samoproklamiranog antifašista“ koji je nagradio redatelja Jakova Sedlara nagradom Grada Zagreba, a on navodno „falsificira povijest“. „Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze među nas položiti vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda.“ Marš, Bandiću iz šume Brezovica, poručuje mu Ikić Baniček, forsirajući tako tipični postpartijski obračun. Jadni Mile, „nosa“ Zagrebom mlinski kamen te ploče s tog trga godinama, taktizira s glasovima – i ostaje na vlasti. Bit će referenduma, ne će biti, a ploča stoji, stoji i Mile.

Prije mu je bilo lakše, jednom godišnje su mu tamo demonstrirali „desničari“, a sad su krenuli i ekstremni ljevičari – takav ološ koji bi za ploču dali Talijanima i Istru i Dalmaciju. A to, bit će malo ustaša stradalo kao „žrtve poraća“, nastavlja Ikić Baniček, nevažno je. To što su u „poraću“ stradali bez suda, nema veze, to što su stradali trostruko, jedni pobijeni, drugi protjerani a treći se „pokrstili“, začepilo im gubece i sl., hajd' recimo, ni po jada. Ali što ćemo s brojkama od stotina tisuća domobrana, civila, žena, djece – to se ne smije ni propitivati. Što s Hudom jamom, tenkovskim rovovima… Križnim putovima, činjenicom da se Jasenovac „u poraću“ protezao i do Siska (Viktorovac), da je nastavio raditi do početka pedesetih, neki svjedoci tvrde i dulje. Što je sa žrtvama na Banovini od 1991. do Oluje? Doista ništa.

Tek smrt (i) srpskom nacional socijalizmu, a sloboda narodu! Pored ostaloga narod treba osloboditi i od ovakvih mrziteljskih govora. A da bi ih se stavilo u udžbenike nadam se kako to taj „narod“ ne će dopustiti. I tu je baš kvaka – u odgoju i obrazovanju, kulturi, novoj kulturnoj revoluciji, ako je već oružana isključena, koju bi mladima ovakvi kao ta gradonačelnica Siska i njena Partija priredili. Jednostavno novi totalitarizam iz nove ruske „lego“ babuške. A toga, uvjeren sam, plaše se i Rusi.

Mato Dretvić Filakov