Uz Račana, veliku odgovornost snose i Vesna Pusić, Tonino Picula i Jadranka Kosor
Nakon smrti Franje Tuđmana sve hrvatske vlade do danas, punih sedamnaest godina, svaka na svoj način, nisu dovoljno branile hrvatske nacionalne interese, prihvaćale su ucjene i ultimatume na štetu hrvatskog naroda i hrvatske države. Najdalje u toj izdaji nacionalnih interesa otišla je Vlada Ivice Račana u razdoblju od 2000.-2004. godine, koja je prihvatila da se Oluja istražuje kao zločinački pothvat i kao navodno planirano i provedeno etničko čišćenje Srba. Još dalje u izdaji je otišla kada je jednoglasno usvojila Sporazum Drnovšek-Račan kojim Hrvatska, kako se kaže, ničim izazvana, poklanja Slovencima znatan dio svoga teritorijalnog mora. Srećom Odbor za vanjsku politiku, stručnjaci i javnost spriječila je ratifikaciju toga sporazuma i njegovo potpisivanje te prisilili Vladu Ivice Račana da odustane od potpisivanja Sporazuma Drnovšek-Račan.
Ivica Račan i Janez Drnovšek
Međutim, velika šteta za Hrvatsku nije time potpuno otklonjena jer odlukom Arbitražnog suda Slovenci su uglavnom dobili sve što su nezakonito dogovarali sa sucima a što je izašlo na javnost. No, iako je Sporazum Drnovšek-Račan ništavan jer nije potpisan, ratificiran, on je ipak nanio veliku političku štetu ne samo zbog odluke Arbitražnog suda nego i zbog činjenice da će u konačnom rješavanju spora sa Slovenijom uvijek taj parafirani sporazum biti teški kamen oko vrata u daljnjim pregovorima Hrvatskoj, jer će se ne samo Slovenci nego i dio međunarodne javnosti pozivati na činjenicu da je Hrvatska vlada doslovno jednoglasno prihvatila taj sporazum. Sreća je da su Slovenci bili lakomi i da su pokušali korumpirati Arbitražni sud i da su uhvaćeni s prstima u pekmezu. Javio se "dobri duh", može se reći hrvatski "dobri duh", koji nas je spasio katastrofe i gubitka dijela nacionalnog teritorija. "Dobri duh" je snimio tijek korupcije i o tome preko srpskih medija obavijestio javnost. Kažu da je "dobri duh" bio iz Amerike, iako to nije službeno potvrđeno. Ta je činjenica spasila Hrvatsku još od većeg zla jer je omogućila da Hrvatski sabor jednoglasnom odlukom istupi iz arbitraže. Međutim, sramotno je što je arbitraža nastavila rad iako je kompromitirana i korumpirana i što je donijela odluke koje su bile dogovorene sa Slovencima u procesu korupcije.
Umjesto da je Hrvatska tražila ostavku predsjednika Arbitražnog suda, koji je i sam korumpiran, ona se zadovoljila da istupi iz arbitraže. Velika je pogrješka što se nije inzistiralo na smjeni predsjednika Suda, zašto je bilo i zašto ima puno argumenata. Bez obzira što je Hrvatska u pravu i što je nitko ne može natjerati da prihvati odluku korumpiranog Arbitražnog suda, činjenica da je sud donio odluku i da ima podršku dijela međunarodne zajednice činit će velike probleme Hrvatskoj u daljnjem rješavanju sukoba oko granice sa Slovenijom.
Kako sam spriječio Račana da učini još veću štetu
I nakon moje svađe s Ivicom Račanom koja je završila njegovim pristankom da će ipak doći na proširenu sjednicu Odbora za vanjsku politiku i da će objasniti zašto je taj sporazum u interesu Republike Hrvatske, bio je uvjeren da će dobiti podršku i zato je njegovo opširno izlaganje na Odboru bio pledoaje za Sporazum i obračun s nama kao navodnim nacionalistima koji ne razumijemo novo vrijeme. Istine radi iznijet ću sadržaj svoga razgovora s Ivicom Račanom, zapravo žestoku svađu, prije nego što je pristao da dođe braniti Sporazum na Odboru za vanjsku politiku.
Tada sam bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku i nisam bio konzultiran u donošenju te sramotne odluke Hrvatske vlade. Smatrao sam svojom moralnom i domoljubnom obvezom suprotstaviti se tom sporazumu. Zatražio sam razgovor kod Ivice Račana i u burnom razgovoru i svađi rekao sam mu da to ne će proći, da ću sazvati Odbor za vanjsku politiku na kojem ćemo odbaciti taj sporazum kao izdaju nacionalnih interesa. Račan i vlada nisu odustajali od svoje namjere da pošalju sporazum na ratifikaciju u Sabor. Na kraju smo ipak dogovorili da će prije toga Račan doći na sjednicu Odbora za vanjsku politiku u proširenom sastavu u kojem će sudjelovati najviši predstavnici vladajuće koalicije. To je bio zadnji pokušaj Račana da nas uvjeri kako je korisno prihvatiti taj sporazum.
Na sreću pored mene kao predsjednika Odbora, koji je otkazao poslušnost Račanovoj Vladi, to su se usudili učiniti i članovi odbora iz HSLS-a, HSS-a i IDS-a. Dakle, članovi stranaka koje su činile vladajuću koaliciju. Tako smo nakon burne rasprave odbacili taj sporazum i spriječili strašnu štetu. Ustvari spriječili smo da dobrovoljno damo Sloveniji sve što traži, uključujući i znatan dio hrvatskog teritorijalnog mora.
Glavni krivci su predsjednik tadašnje Vlade Ivica Račan i tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula, koji nisu odustajali od sporazuma i nakon što je sporazum srušio Odbor za vanjsku politiku, te su i dalje tvrdili kako je taj sporazum koristan, pravedan i da je u interesu i Slovenije i Hrvatske.
I nakon sloma na Odboru Račan je i dalje branio Sporazum
U razgovoru mi je Račan stalno govorio da je to dobar kompromis. Na moje pitanje u čemu je kompromis, rekao je da Slovenci ne samo odustaju od zahtjeva oko sporova na kopnu nego da su spremni u paketu riješiti problem nuklearke Krško i Ljubljanske banke te nas podržati na putu u Europsku uniju i NATO. Rekao sam mu da tu nema nikakvog kompromisa jer Slovenci dobivaju dio hrvatskog teritorija na moru a odustaju od svojih pretenzija na dijelove teritorija na kopnu te nam nude neka rješenja o kojima oni ništa ne daju svoga ali uzimaju dosta našeg. Na kraju smo se dogovorili da sazovem proširenu sjednicu Odbora za vanjsku politiku na kojem će Ivica Račan podnijeti uvodno izlaganje o sporazumu hrvatske i slovenske vlade, a na koju će biti pozvane i sve parlamentarne političke stranke.
Račan nije odustajao od sporazuma i dalje je bio uvjeren da će dobiti podršku Odbora, a zatim i Sabora, i dalje je tvrdio da se radi o dobrom sporazumu koji je u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima. U opširnom izlaganju na Odboru pokušao je osporiti prigovore koji su se čuli u stručnoj javnosti, kao i moje prigovore i prigovore drugih protivnika sporazuma. Računao je da ima većinu u Odboru i da će Odbor prihvatiti sporazum i uputiti ga Hrvatskom saboru. Međutim, dogodio se obrat jer osim mene otkazali su poslušnost i članovi Odbora iz HSLS-a, IDS-a i HSS-a, tako da smo većinom glasova odbili sporazum i odbili ga uputiti Hrvatskom saboru. Usvojili smo zaključak da Vlada nema pravo potpisati taj sporazum.
Međutim, Račan i njegova Vlada i dalje nisu odustajali od sporazuma i pokušavali su nas – protivnike tog sporazuma – proglasiti uskogrudnim nacionalistima, koji ne razumiju da Hrvatska mora voditi europsku politiku, kako su govorili, a ne retrogradnu nacionalističku politiku, kakvu je, po njemu, vodio Franjo Tuđman. Tvrdili su da je Slovenija bitna država koja otvara ili zatvara Hrvatskoj vrata Europe, i da je zato u ukupnom interesu Hrvatske riješiti probleme sa Slovenijom. U toj Račanovoj strategiji vrlo čvrsto ga je podržavala i Vesna Pusić i tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Nastao je pravi medijski rat. I dalje se tvrdilo da je odbacivanje sporazuma Drnovšek-Račan krupna pogrješka jer će, prije ili kasnije, Hrvatska morati riješiti probleme sa Slovenijom jer bez toga ne će moći ući u Europsku uniju. Kako sporazum nije potpisan slijedio je pravi ribarski rat, inicirani su mnogi sukobi i došlo je do velikog zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Slovenije. Bilo je jasno da Slovenija ne će odustati od svojih zahtjeva te da će pokušati ucijeniti Hrvatsku prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Velike pogrješke Vlade Jadranke Kosor
Slovenija je dočekala i iskoristila tu priliku. Blokirali su 14 poglavlja pregovora Hrvatske za ulazak u Europsku uniju. Odbijali su da se na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu riješe problemi granica. Tražili su arbitražu, ali ne bilo kakvu arbitražu, nego arbitražu u kojoj će natjerati Hrvatsku, zapravo ucijeniti ju, da mora pristati da arbitražni sud donese presudu ne samo na temelju prava mora nego i načela pravičnosti i dobrosusjednih odnosa čime bi se omogućilo da se mimo međunarodnog prava daju ustupci Sloveniji. Hrvatska nije smjela pristati na takve uvjete jer je bilo jasno da ima veliki kamen oko vrata u parafiranom Sporazumu Drnovšek-Račan i da će se arbitražni sud pozivati na faktično postignut dogovor dviju Vlada u kojem se ustvari Hrvatska vlada izjasnila da prihvaća pokloniti Sloveniji znatan dio svoga teritorija. Mora se reći da se tada intervenirali Europska unija i Sjedinjene Američke Države te da su i oni izvršili pritisak na Hrvatsku da prihvati kriterije za arbitražu. Istovremeno je izvršen pritisak na Sloveniju da ukloni blokade Hrvatske za ulazak u Europsku uniji i NATO.
Hrvatska je pristala na arbitražu u kojoj se unaprijed znalo, s obzirom na kriterije i na raniji Sporazum Drnovšek-Račan, da će biti nepovoljan za Hrvatsku. To je bila druga velika politička pogrješka hrvatske politike koja sada dolazi na naplatu. Jer, pristankom Hrvatske da se u arbitražu unesu dva dodatna kriterija koja relativiziraju primjenu Zakona o pravu mora dana je šansa da se na temelju kriterija dobrosusjednih odnosa i kriterija pravičnosti donese odluka u korist Slovenije. Načelo pravičnosti bila je velika zamka jer se znalo da je Slovenija imala pravo na izlaz na otvoreno more u Jugoslaviji te da će suprotno pravu mora dobiti to pravo koje je nemoguće ostvariti bez zadiranja u dio teritorija Hrvatske, bez oduzimanja dijela teritorijalnog mora Hrvatske. Također se znalo da Hrvatskoj kao Damoklov mač stalno visi nad glavom parafirani Sporazum Drnovšek-Račan kojim se Hrvatska vlada dobrovoljno, da bi zadovoljila sve slovenske zahtjeve, odrekla dijela svog teritorijalnog mora. Iako je Hrvatska tvrdila da taj Sporazum ne postoji jer nije potpisan i ratificiran ipak s obzirom da je on parafiran i da su se dvije Vlade već doslovno dogovorile o rješenjima bilo je jasno da je Hrvatska ponovno prihvatila ucjene Slovenije da bi se otklonile njene blokade ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
"Dobri duh" spasio Hrvatsku
Velika je sreća Hrvatske što se pojavio "dobri duh" koji je otkrio i dokumentirao korupciju i pokušaj prijevare Hrvatske, koji je teško diskreditirao ne samo Sloveniju i slovenskog člana arbitraže nego i arbitražu u cjelini uključujući i predsjednika arbitraže. To je spasilo Hrvatsku većeg zla i omogućilo da Hrvatski sabor jednoglasno donese odluku da Hrvatska istupa iz takve kompromitirane i korumpirane arbitraže. Velika je pogrješka međunarodne zajednice što je ostavila na čelu arbitraže predsjednika Gilberta Guillaumea koji je sudjelovao u aferi kompromitiranja arbitraže pa i korumptivnom djelovanju. Hrvatska je ponovno napravila pogrješku što nije inzistirala na odgovornosti predsjednika i članova Arbitražnog suda, a međunarodna zajednica je napravila neprihvatljivu pogrješku jer je ostavila istog predsjednika koji je u novom sastavu ostvario presudu koju je obećao u korist Slovenije a protiv Hrvatske.
Nevjerojatno je kako se u zadnje vrijeme ponaša Angela Merkel i nekada prijateljska Njemačka. Najprije nas pritiscima i na drugi način, dajući bezrezervnu podršku Aleksandru Vučiću za obnovom balkanske regije na čelu sa Srbijom, ponovno tjera na Balkan, a sada vrši pritisak da moramo prihvatiti presudu kompromitirane arbitraže. Tu nas ponovno spašava Amerika i predsjednik Donald Trump i naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Na užas protuhrvatskih snaga, koje je strašno vrijeđaju i napadaju, ona je uspjela doći do Trumpa, s njim razgovarati, pozvati ga na sastanak inicijative Jadran-Baltik-Crno more. Trump će doći u Wrocław i sastat će se s Kolindom Grabar-Kitarović koja je uz poljskog predsjednika Andrzeja Dudu vođa te inicijative.
Njemačka je opet postupila protuhrvatski i prije nego što su pročitali odluku arbitraže, prije nego što su je mogli analizirati, već su stali na slovensku stranu i izvršili pritisak na Hrvatsku da mora prihvatiti arbitražnu odluku kompromitirane arbitraže na čelu s kompromitiranim predsjednikom Arbitražnog suda Gilbertom Guillaumeom. I tu se ponovno javlja "dobri duh" iz Amerike koji relativizira njemački pritisak i koji u cijelosti prihvaća pravo Hrvatske da ne će provesti odluku kompromitirane arbitraže. Amerikanci kažu da sporove treba bilateralno rješavati. Dakle, za razliku od Nijemaca koji najviše vrše pritisak na Hrvatsku i staju na stranu Slovenije, Amerikanci podržavaju da se spor riješi bilateralno.
Nadam se da će ne samo Hrvatska vlada nego i sve političke stranke i cijeli hrvatski narod ovaj puta odbiti sve pritiske i jasno reći Slovencima, pa i Nijemcima i drugima, da ne prihvaćamo ultimatume i da nitko ne može natjerati hrvatski narod da se odlukom jedne kompromitirane arbitraže odrekne dijela svoga teritorija. Ništa nije riješeno. Sve je na početku. Na potezu je Slovenija. Hrvatska nudi poštene i otvorene razgovore i spremna je na pronalaženje rješenja koja su u interesu Slovenije i Hrvatske ali ne će popustiti eventualno novim ucjenama i ultimatumima.
Međutim, iz cijele ove priče Hrvatska treba izvući pouku, treba jasno reći da ne će više ni pod koju cijenu prihvatiti tutorstvo bilo koga niti će postupati pod pritiskom moćnih međunarodnih snaga, nego će isključivo postupati u svom nacionalnom interesu. Zato nam treba nova diplomacija i novo zajedništvo u Hrvatskoj. Došlo je vrijeme nakon sukoba političkih stranaka koje se ne ponašaju kao konkurenti u borbu za opći interes, nego kao nepomirljivi neprijatelji da Hrvatska postupno izlazi iz vremena sukoba u vremena suradnje i sinergije. Pokazano jedinstvo u politici prema Sloveniji dobar je put da i oko drugih bitnih nacionalnih interesa uspostavimo što veći stupanj slaganja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više