Zašto slovenska vlast nudi pripadnicima slovenske manjine u Hrvatskoj kolektivno preseljenje u Deželu?
Transfer i razmjena stanovništva ubrajaju se u prisilne, a time i nepoželjne metode rješavanja etničkih, vjerskih i rasnih sukoba. Premda ih neki autori koriste kao istoznačnice, nisu posrijedi jednake političke ideje i prakse. Transfer znači jednosmjerno premještanje pripadnika neke zajednice iz jedne države u drugu, dok je razmjena stanovništva dvosmjeran proces u kojemu se istodobno preseljavaju pripadnici, najčešće, dviju zajednica iz dviju država. I transferi i razmjene stanovništva mogu se provoditi i unutar jedne države, ali oni izazivaju slabiju pozornost, premda su nerijetko suroviji i nasilniji od međudržavnih. Pred domaćim projektima „demografskog inženjeringa“ veliki igrači međunarodne politike obično zatvaraju oči, pogotovo ako ne ugrožavaju njihove interese koje nerijetko izjednačuju s potkopavanjem regionalne i međunarodne sigurnosti.
Stare su to metode rješavanja etničkih sukoba koje su humanije od etničkog čišćenja, ali nipošto nisu lišene fizičkoga i psihičkog nasilja i pritisaka. Povijest poznaje primjere prisilnih i dobrovoljnih transfera i razmjena, premda je teško povući strogu razdjelnicu među njima. U svakome prisilnom transferu i razmjeni ima onih koji se sele dobrovoljno, pa i rado, kao što u svakome dobrovoljnom transferu i razmjeni ima onih koji su pod pravnim, političkim, socijalnim ili psihološkim pritiskom prisiljeni napustiti zavičaj i zemlju u kojoj su dotad živjeli.
Ideje o transferu i razmjeni stanovništva na prostoru bivših jugoslavenskih država oblikovane su između dvaju svjetskih ratova, u istome razdoblju u kojemu su slični projekti bili koncipirani i izvedeni na Balkanskom poluotoku. Najvažniji su, svakako, bili prisilna razmjena stanovništva između Bugarske i Grčke 1919.-1931. te poglavito epska prisilna razmjena stanovništva između Turske i Grčke 1923.-1924.
U Kraljevini Jugoslaviji nisu posrijedi bili projekti dvosmjerne razmjene nego jednosmjernog transfera stanovništva. Riječ je o nastojanjima da se neslavenski muslimani koji su živjeli u „Južnoj Srbiji“, kako su tada nazivana područja Sandžaka, Kosova i Makedonije, transferiraju u Tursku jer su smatrani „vjerskim proizvodom“ Osmanskog Carstva. Kraljevina Jugoslavija vidjela je u pripadnicima „neslavenskih muslimana“, u Albancima i Turcima u „Južnoj Srbiji“ – ali ne i u bosanskohercegovačkim muslimanima slavenskog podrijetla – prijetnju svojoj političkoj stabilnosti, nacionalnoj sigurnosti, pa i opstanku države. Projekt je bio verificiran na „Interministerijalnoj konferenciji o iseljavanju neslovenskog elementa iz Južne Srbije“ (1935.). Turska je bila pripravna primiti balkanske muslimane, neovisno o etničkoj pripadnosti, vjerujući da će se u procesu postimperijalne nacionalizacije brzo asimilirati u tursku naciju. Albanija se pak oštro protivila tome računajući na to da su brojni Albanci jamstvo ostvarenja njezinih teritorijalnih pretenzija prema dijelovima Srbije odnosno Jugoslavije u budućnosti. Slične ideje oživljene su osamdesetih godina kada se zaoštrila politička kriza u Srbiji i Jugoslaviji na kojoj se rasplamsao ekstremni srpski nacionalistički pokret praćen prigodnima „intelektualnim“ projektima rješenja srpskog pitanja transferom Albanaca s Kosova u Albaniju, ali i u „sjeverne republike“, Sloveniju i Hrvatsku, koje su pokazivale razumijevanje za njihov ondašnji položaj.
Zamisli o razmjeni i transferu stanovništva proširile su se ratnih devedesetih godina i u druge sredine. Teško je točno utvrditi tko ih je sve tajno zagovarao. U svojoj knjizi Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture (2010.) književnik Ivan Lovrenović tvrdi da je zamisao o „humanom preseljenju“ bila osobni Tuđmanov izum, što nema nikakva historiografskog uporišta. Tuđman nije izumio tu ideju, ali se povremeno poigravao njome. U svojoj novoj knjizi Državni udar. Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatsku politiku prema BiH (2017.) Vladimir Šeks donosi brojne transkripte Tuđmanovih razgovora s različitim akterima u kojima je iznosio zamisli o tome u sklopu mučnih traganja za obuzdavanjem etničkih sukoba i ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako je na sjednici Predsjedničkog vijeća 6. siječnja 1993. Tuđman predložio da se normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa pospješi na human način, dobrovoljnim preseljenjem dijela pučanstva iz Hrvatske i Srbije, kao i unutar Bosne i Hercegovine (str. 40.). Spominje da je i Slobodan Milošević bio sklon transferu, to jest „preselenju ovih mojih luđaka“ iz Knina (str. 389.). U to se doba već zbivalo dobrovoljno preseljenje kosovskih Hrvata u Hrvatsku, a tijekom ratova obavljeni i neki drugi transferi, kao što je bilo preseljenje sarajevskih Židova u Izrael.
Tuđman je poznavao historiju etničkih čišćenja, prisilnih razmjena i transfera stanovništva te ih naziva „zlom… koje ima u sebi i dobra jer stvara pretpostavke za dugotrajniju normalizaciju“ (str. 109.). On je, jednostavno, bio uvjeren da su etnički heterogene države inherentno nestabilne pa stoga odbacuje zamisli o Velikoj Hrvatskoj s cijelom Bosnom i Hercegovinom, kao i o konfederaciji s tom državom, jer bi se tako u Hrvatskoj našlo „dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana“, kao u NDH. Ni to shvaćanje nije ništa novo. Brojni su političari, a za njima i znanstvenici, tvrdili da su transferi i razmjene stanovništva u određenim povijesnim okolnostima bili izrazi realne politike koja nije imala djelotvornu alternativu. Dok su se, primjerice, neki istraživači zgražavali nad masovnom prisilnom razmjenom stanovništva između Turske i Grčke nazivajući to barbarskim činom što je izveden pod okriljem međunarodnih organizacija i na osnovi međunarodnih i međudržavnih sporazuma, drugi su dokazivali da je ona omogućila svršetak sukoba tih dviju zemalja, normalizirala odnose među njima i donijela mir u cijelu regiju, makar do izbijanja ciparske krize šezdesetih godina.
Kada su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije završeni, moglo se pomisliti da je gotovo s etničkim čišćenjima, razmjenama i transferima stanovništva te da ćemo ubuduće imati posla samo s pojedinačnim migracijama uvjetovanima ekonomskim razlozima. Ali nakon što je Arbitražni sud nedavno objavio odluku o morskoj i kopnenoj granici između Hrvatske i Slovenije, koju prva ne priznaje, a druga priznaje zbog znanih razloga, iznova su se na prostoru bivše Jugoslavije, gotovo četvrt stoljeća od svršetka ratova, pojavile zamisli o transferu stanovništva. Nisu to nikakvi veliki projekti koji podrazumijevaju masovna preseljenja, ali jesu loše prikriveni prijedlozi malih transfera više desetaka ili stotina ljudi.
Nakon što je čula i prihvatila presudu Arbitražnog suda o kopnenoj granici između Hrvatske i Slovenije, prema kojoj velika većina kopnenih područja, zapravo nekoliko sela i zaselaka u Međimurju i Istri, pripada Hrvatskoj u kojoj su i dotad bila, slovenska vlast ponudila je navodno očajnim i ojađenim Slovencima koji su ostali s „nesrečne strane meje“ da se na račun države presele u Sloveniju. To znači da bi trebali prodati svoje kuće i imanja u Hrvatskoj, napustiti zavičaje u kojima su njihovi preci živjeli desetljećima i stoljećima u miru i prijateljstvu sa susjedima Hrvatima i preseliti se makar koji kilometar dalje kako bi živjeli u Sloveniji. Slovenski političari počeli su odmah poslije objavljivanja arbitražne presude pohoditi pogranična mjesta nudeći razumijevanje, utjehu i pomoć svojim sunarodnjacima s „nesrečne strane meje“. Ima tu i tragikomičnih zgoda. U akciju se tako uključio i crni piranski gradonačelnik Peter Bossman, podrijetlom iz Gane, pa se čini da su Slovenci u Hrvatskoj neprirodnija skupina od Ganaca u Sloveniji. Neovisno o tome što će stanovnici pograničnih krajeva odlučiti, nameće se pitanje čemu takve ponude. Što su razlozi poticanja i planiranja transfera slovenskog stanovništva iz Hrvatske?
Ako u nekoj zemlji nema rata koji tjera ljude da traže utočište u drugim zemljama, transferi se nude i izvode u dvama ključnim uvjetima: kada se nedržavna nacija izbori za samostalnu nacionalnu državu pa se njezine manjine koje su živjele u drugim državama napokon mogu preseliti u vlastitu državu te kada je neka manjina obespravljena i zlostavljana u državi u kojoj živi. Slovenci imaju svoju državu četvrt stoljeća pa se u nju dosad mogao dobrovoljno preseliti tko god je htio, uključujući pripadnike slovenske manjine iz Hrvatske. Kako nisu zabilježena nikakva kolektivna preseljenja, može se zaključiti da nije bilo razloga za preseljenje. I nije ih bilo, kao što ih nema ni danas.
Slovenska manjina u Hrvatskoj stara je i dobro je integrirana zajednica u hrvatskom društvu. Prema popisu stanovništva 2011., u Hrvatskoj je živjelo 10.517 Slovenaca koji su činili 0,25 posto stanovništva Hrvatske. Uglavnom žive u Istarskoj (0,86 posto), Primorskogoranskoj (0,78 posto) i Međimurskoj županiji (0,45 posto stanovnika) – dakle u sjevernim i zapadnim dijelovima Hrvatske koji graniče sa Slovenijom i gdje su Slovenci i Hrvati stoljećima živjeli zajedno bez spomena vrijednih sukoba i sporova. Ipak, najviše je Slovenaca živjelo u Zagrebu (2132) i Rijeci (1090) i u oba su grada odlično integrirani u lokalne zajednice.
Broj Slovenaca u Hrvatskoj sustavno se smanjivao zbog više razloga: raspada zajedničkih država, Austro-Ugarske i Jugoslavije, u kojima su Slovenci i Hrvati živjeli stoljećima, te prestanka nekoć značajnih radnih migracija iz Slovenije u Hrvatsku. Stoga su danas Slovenci najstarija nacionalna manjina u Hrvatskoj: prosječni Slovenac u Hrvatskoj imao je 2011. gotovo šezdeset godina. Na smanjivanje broja utjecala je djelomice i asimilacija dijela slovenske manjine koja je najizraženija bila u Zagrebu. Nije to nikakva iznimka. Kako su Zavišeki, Zakošeki, Zakrajšeki i drugi dugotrajnim životom u Hrvatskoj postajali Hrvati, tako su Horvati i drugi postajali Slovenci u Sloveniji. Premda se etnički identiteti smatraju predeterminiranima i tvrdima, ljudi su ih ipak uvijek i svuda mijenjali, opredjeljujući se sukladno vlastitim osjećajima i vrijednostima, a ne prema etničkom podrijetlu ili predajama o njemu.
Ako je slovenska Vlada odlučila jednostrano početi primjenjivati arbitražni sporazum, mogla je početi od povlačenja svoje vojske sa Svete Gere, a ne od transferiranja ljudi iz Hrvatske. To je zbilja tužan i ružan dio cijele nesretne granične priče.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više